"Može, dragi, samo pripazi da ostanem djevica!" Sukladno parodiji iz prethodne rečenice, čovjek se zapita odvija li se međusobni odnos trojice trenutno najvažnijih svjetskih vođa: Amerikanca Donalda Trumpa, Rusa Vladimira Putina i Kineza Xi Jinpinga? Hoće li kroz prizmu Ukrajine itko od njih trojice ostati nevin?
Sva trojica neupitni su predatori najgore vrste, a razlikuju se utoliko koliko se u odnosu na poglede ostaloga svijeta, ali i međusobne, uspijevaju prikrivati, poslužiti se evolucijom razvijenim mehanizmom mimikrije. Na njih se gleda kao na aktualni svjetski "Bermudski trokut".
Stvari stoje ovako: na Aljasci su se sastali domaćin Trump i gost mu Putin i dogovorili prestanak rata u Ukrajini, pri čemu je Trump velikodušno kazao svojem sugovorniku da može zadržati, odnosno oteti, ratnom agresijom osvojeni dio Ukrajine. Nije to javno objavljeno u ovako eksplicitnom obliku, ali cijeli se demokratski svijet uvjerio u upravo takav sadržaj dogovora kroz izrečene diplomatske začkoljice i kasniji slijed događaja. Posebno kad je osvanuo Trumpov plan od 28 točaka kojim se dopušta vladaru u Kremlju da Ukrajinu doslovno amputira, prisili je da potpiše kapitulaciju i ograniči joj pravo na obranu.
Na drugoj strani, Kina se prema agresiji Rusije na Ukrajinu ponijela po načelu "Nisu to moja posla", nego je u tom sukobu, isto kao i Amerika, vidjela priliku za zaradu. Osobito kroz jeftine energente, naftu i plin, kojih se, na pritisak Amerike, u golemoj količini odrekla Europa, a Rusima je njihova prodaja od najvitalnijeg značenja jer od utrška energenata financiraju svoj ukrajinski ratni stroj. Nakon Trumpova pritiska, Indija je, premda najmnogoljudnija zemlja svijeta, glede uvoza ruskih energenata lagano povukla ručnu. Trump, koliko je poznato, nije vršio takav pritisak na Kinu, a i da jest, bilo bi mu uzaludno, jer Kinezi se ponašaju navlas jednako Amerima. Koriste svaku priliku da bi zaradili, a trenutno nema veće i lakše zarade doli po diskontnim cijenama prazniti prepuna ruska skladišta nafte i plina.
Evo i malo digresije: gdje je Europa pronašla dobavne pravce poslije odreknuća od energenata iz Rusije? Američki plinsko-naftni biznis imao je proporcionalni rast padu isporuka iz Rusije. A ni cijena nije mirovala. Jedan dobro upućeni hrvatski energetičar u zatvorenom je društvu ispričao kako je brod s teretom LNG-ja prije ruske agresije na Ukrajinu imao vrijednost tereta 17 milijuna dolara. Neposredno poslije spomenute agresije isti brod dovezao je jednaku količinu LNG-ija, ali sada je račun iznosio 130 milijuna dolara. Obje pošiljke stigle su iz istoga rezervoara, s druge strane Atlantika!?
Vratimo se mi na spomenutu trojku.
Takav odnos Kine ide naruku Rusiji. Ali još više samoj Kini, koja bi, ako se Ukrajini nametne nepravedni završetak ruske agresije, u cijeloj priči mogla najviše profitirati. Moneti za utažavanje kineske teritorijalne gladi ime je Tajvan. Kina tu otočnu zemlju smatra svojim samo privremeno odmetnutim sastavnim dijelom. S tim se nikako ne slaže Japan, koji s Kinom ima dugotrajni teritorijalni spor oko jednog drugog otoka, pa je nova japanska premijerka Sanae Takaichi početkom ovoga mjeseca izjavila kako bi kineski napad na Tajvan mogao za Japan predstavljati "egzistencijalnu krizu", na koju bi carska vlada posegnula vojnom akcijom formirajući kolektivnu samoobranu. Diplomatski sukob Kine s Japanom otišao je toliko daleko da je prvi put nakon 14 godine, poslije rušenja newyorških Blizanaca, Xi telefonom nazvao Trumpa. U posve različitim izjavama za javnost poslije toga razgovora, Xi je kazao da Peking podržava ruske uvjete o prekidu agresije, ali dodajući rečenicu kako je u tom kontekstu potrebno "ukloniti korijenske razloge krize". Ta sintagma koju stalno ponavlja Putinov ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov melem je na Xi-jevu ranu zvanu Tajvan.
Premda ni Trump ni Xi u izjavama nisu spominjali da su telefonski razgovarali i o Tajvanu, osobito u kontekstu sve zategnutijih kinesko-japanskih odnosa, više je nego sigurno da je Tajvan bio jedna od važnijih tema.
Na poziv Europske unije Kini da smanji tehničku pomoć Rusiji, bruxelleskoj je administraciji u njihovoj kući kineski ministar vanjskih poslova u srpnju kazao da to ne mogu učiniti jer ne bi mogli podnijeti "luksuz" da Rusija izgubi rat u Ukrajini. To su obrazložili težnjom da se u Rusiji zadrži stabilnost.
Otkako je počeo svoj drugi mandat u Bijeloj kući, Trump se u najmanju ruku podcjenjivački odnosi prema Europskoj uniji. U kojoj su shvatili da u slučaju krize može izostati pomoć na koju su uvijek do sada računali pa su se okrenuli sebi. Zajedno s Ukrajinom prekrojili su Trumpov plan od 28 točaka.
Kroz zahtjev za teritorijalni suverenitet Ukrajine unutar međunarodno priznatih granica te zemlje, Europa je posredno uputila upozorenje Trumpu kako Xi čezne za tim da Amerika podrži Rusiju u otimanju ukrajinskih okupiranih prostora, pa i više od toga. Ako bi Trump dopustio Putinu takav trijumf, sigurno ne bi mogao zaustaviti ni upad na Tajvan i njegovo pripajanje Kini te prigovoriti Xi-ju na tome. Stoga, bez obzira na to što Peking ne može prihvatiti ruski poraz u Ukrajini, Trumpu ne preostaje ništa drugo nego zalagati se upravo za ruski poraz. Ili, točnije, ne poraz Rusije, nego poraz Vladimira Putina i drugih koji čine njegovu ratnu vrhušku.
Ruski trijumf u Ukrajini, zasnovan na otimanju ukrajinskog teritorija i doslovno kapitulacije te europske zemlje, otvorio bi Pandorinu kutiju koju, uza sva nastojanja, više ne bi uspjeli zatvoriti svi bogovi. Tajvan bi vjerojatno bio samo prvi u seriji zla u nizu. Može li Trump sebi dopustiti taj luksuz, da s pogledom na Tajvan i susjedni Japan bude ravnodušan na rusko gaženje međunarodnog svjetskog poretka? To bi i od Trumpa bilo previše, a i suprotno njegovu primarnom interesu na Pacifiku. Prestanak hladnog rata davno je proglašen. Na sreću čovječanstva, "ravnoteža straha" opstala je i traje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....