Neuspjeli trgovinski rat protiv Kine, propale prijetnje okupacijom Grenlanda i aneksijom Kanade, izgubljeni carinski rat (koji mu je poništio Vrhovni sud) i propali rat protiv migranata koji je zapeo na ICE-ovim ubojstvima nevinih Amerikanaca...
Doda li se rat s Iranom i dovođenje cijelog svijeta u naftnu krizu na ovaj poduži popis Trumpovih izgubljenih bitaka u samo godinu dana, onda epohalni razmjeri američke nacionalne katastrofe postaju više nego opipljivi.
Koliko je ratova ekspresno dosad izgubio, možda je doista i zaslužio pravog Nobela za mir. No direktor propasti iz Washingtona ne da se lako pokolebati, on stameno najavljuje nove ambiciozne ekspedicije: sad je to kopneni napad na Iran, otimanje njihove nafte i zaliha obogaćenog uranija, a možda i okupacija strateškog iranskog otoka Harga.
Umjesto stišavanja, američka bliskoistočna avantura prijeti završiti još epohalnijom katastrofom i vrlo kobnim udarcem za aktualnu republikansku administraciju u SAD-u: "Epski bijes" sve zornije postaje njihov epski politički lijes.
Iran već dulje od mjesec dana trpi teške udarce, ali režim je uslijed svega samo dodatno ojačan i nastavlja vrlo uspješno blokirati Hormuški tjesnac. Posljedice su već značajne i veoma utječu na globalnu trgovinu ugljikovodicima i gnojivima, ali i drugim esencijalnim proizvodima, poput helija, koji je neophodan za proizvodnju mikročipova.
Utjecaj krize na zemlje Perzijskog zaljeva prijeti ozbiljnim posljedicama na sva tržišta kapitala, jer su velike rezerve tih zemalja desetljećima ključni faktor u investicijama diljem svijeta. No najrelevantnija činjenica Trumpove iranske avanture jest sramotna golotinja američke vojne nemoći: njihova napredna i skupa tehnologija u novom okruženju – u kojemu velike količine jeftinog oružja, baš kao i u Ukrajini, lako nadomještaju razliku – više nije presudan faktor.
Nekoliko dronova vrijednih oko 30.000 eura, poput iranskih Šehida, dovoljno je da brzo iscrpi zalihe skupih projektila vrijednih više od tri milijuna eura, poput Patriota. Razlika između velikih i malih sila pogotovo će postati razvidna ako se američka čizma uskoro doista iskrca u Iran, brdovitu i fanatično prkosnu zemlju od stotinu milijuna stanovnika. I s nuklearnom bombom nadohvat ruke.
Trump je itekako svjestan da ništa dosad epohalnoga nije postigao u Iranu, osim što je režimu u Teheranu omogućio da ga naftnim ucjenama u Hormuškom tjesnacu drže za testise. Treba zato hitno neki materijalni znamen da bi mogao jednostrano proglasiti pobjedu, treba metaforičku "neprijateljsku zastavu".
U to ime i najavljuje ekspedicije manjih odreda specijalaca na iransko tlo, a izvlačenje tamošnjih zaliha iranskog obogaćenog uranija poslužilo bi mu kao idealan trofej s kojim bi u rukama mogao tvrditi kako su konačno otklonili razloge za otpočinjanje svog napada.
To je, međutim, idealno za izvesti samo po scenariju po kojem mali Perica (i Trump) zamišljaju rat. A i američki kadrovi za taj pothvat su postali jako deficitarni otkako je Chuck Norris napustio ovaj svijet.
Kako bi se shvatila dubina ovog ponora, valja znati da Iran nekad uopće nije imao čvrstu namjeru izraditi atomsku bombu. Ubijeni ajatolah Ali Hamenei godinama je baštinio doktrinu "strateškog strpljenja" i program obogaćivanja uranija držao je dugo svojom fetvom ispod razine praga za stvarni razvoj bombe.
Pozivi za razvoj nuklearnog oružja u Teheranu postali su glasniji tek nakon izraelske vojne operacije protiv Irana prošle godine u kojoj je ubijeno nekoliko vojnih i nuklearnih čelnika zemlje i ozbiljno oštećen nuklearni kompleks u Natanzu.
Nakon što su mu nedavno ubili oca i nekoliko članova obitelji, novi ajatolah Modžtaba Hamenei sigurno će nastojati promijeniti dosadašnju iransku nuklearnu doktrinu, a zemlja već posjeduje više od 400 kilograma visoko obogaćenog uranija. To bi, prema stručnjacima, već bilo dovoljno za proizvodnju nekoliko komada učinkovitog nuklearnog oružja razine "prljave bombe".
Uvjerivši se da im nuklearna strpljivost dosad nije baš pomogla u zaštiti od Izraela i SAD-a, Iranci će se, posve logično, sad pokušati domoći prave atomske bombe, i to što prije.
Sina Azodi, autor knjige "Iran i bomba: Sjedinjene Države, Iran i nuklearno pitanje", smatra da bi se režim u Teheranu mogao odlučiti na brzu izgradnju grube nuklearne naprave umjesto sofisticiranog atomskog oružja koje se ispaljuje raketama. Drugim riječima, Iran bi mogao uskoro posegnuti za izradom "prljave bombe", i to pod pretpostavkom da još ima pristup svojim zalihama visoko obogaćenog uranija.
Primarna vrijednost takve bombe bila bi, međutim, više politička nego vojna: demonstrirala bi iranske nuklearne sposobnosti, usprkos svim pokušajima njihova uništenja, i poslužila bi vodstvu zemlje kao sredstvo odvraćanja. Jasno je da Iran takvu bombu ne bi mogao iskoristiti na teritoriju SAD-a, a niti bi napadom tamo puno postigao.
Iranska politika odvraćanja primarno je usmjerena na Izrael, Irak ili Saudijsku Arabiju kao velikog američkog saveznika, pa bi te zemlje mogle biti i prve hipotetske mete eventualne iranske prljave bombe.
No postoji čvrst temelj i za scenarij po kojem bi Iran razmjerno brzo mogao izraditi i četiri-pet nuklearnih bojnih glava visoke kvalitete. Međunarodna agencija za nuklearna istraživanja procijenila je da je Iran još sredinom svibnja 2025. imao 408,6 kilograma uranijeva heksafluorida obogaćenog do razine od 60 posto.
Glavnina te količine navodno je bila pohranjena u nuklearnom centru Natanz, do lani glavnoj iranskoj lokaciji za obogaćivanje uranija. U lipnju iste godine su Sjedinjene Države pokrenule zračne napade na glavne iranske nuklearne lokacije u Natanzu, Fordowu i Isfahanu, i to nekoliko dana nakon što je Izrael prvi put napao Iran.
Naknadne analize satelitskih snimaka su sugerirale, međutim, prethodno izmještanje svih ili dijela iranskih zaliha obogaćenog uranija iz centra u Natanzu specijalnim kamionima. Rekonstrukcijom snimki uočeno je oko 18 kontejnera s cilindričnim sadržajima – bačvama koje su očito bile napunjene kemijskim sadržajem, a količina iznesenog materijala procjenjuje se na čak 550 kilograma, znatno više nego što su prethodno izvijestili Međunarodna agencija za nuklearnu energiju i Iran, izvijestio je u subotu u svom specijalnom izvješću francuski Le Monde.
"Ukupno, kamion natovaren s 18 transportnih paketa napunjenih malim spremnicima s maksimalno dopuštenom masom uranija 235 u obliku UF6 mogao bi sadržavati do 534 kilograma uranija obogaćenog do 60 posto ili 1618 kilograma uranija obogaćenog do 20 posto. To je daleko više od svih procjena prije lipanjskih napada. Ovaj izračun sugerira da je Iran mogao prebaciti sve svoje zalihe visoko obogaćenog uranija u centar Isfahan kamionom uočenim na satelitskoj snimci", zaključili su eksperti za Le Monde na temelju vizualnih analiza.
Postoji teoretska mogućnost da je na satelitskim snimkama bio zapravo iranski mamac s lažnim kontejnerima, namijenjen zbunjivanju zapadnih analitičara. No, ako je Iran doista prebacio veliki dio – a potencijalno možda i sve svoje zalihe visoko obogaćenog uranija od 60 posto – u centar Isfahan prije lipanjskih napada, onda to znači da su skladišta za obogaćivanje u Natanzu i Fordowu vjerojatno bila prazna prije kobnih izraelsko-američkih udara.
To znači i da iranski obogaćeni uranij sad nije "ispod ruševina" u postrojenjima u Natanzu, za koja je Trump tvrdio da ih je uspješno uništio u lipnju, nego da se možda cijela količina nastavlja intenzivno obogaćivati u velikom nuklearnom tunelskom kompleksu u Isfahanu.
Još je u lipnju 2025. Iran obavijestio Međunarodnu agenciju za nuklearnu energiju (IAEA) o postojanju svoga novog postrojenja za obogaćivanje uranija u Isfahanu. Prošlog tjedna IAEA je izjavila da ne zna pouzdani status toga pogona, pa ni sadrži li ikakav nuklearni materijal.
Postrojenje bi lako moglo biti već operativno, i to s osobljem koje mu pristupa putem ulaza koje je nemoguće otkriti komercijalnim satelitskim snimkama. A samo jedna jednostavna kaskada od oko 200 iranskih centrifuga za obogaćivanje bila bi dovoljna da se u samo 10 dana obogati 50 kilograma uranija s razine od 60 posto do ciljanih 90 posto, a što je sasvim dovoljno za jednu visokokvalitetnu nuklearnu bombu.
Prije tri tjedna IAEA je i službeno identificirala tunelski kompleks Isfahan kao vjerojatno primarno skladište najosjetljivijeg iranskog nuklearnog materijala. Krene li, dakle, Trump doista sa svojim kopnenim trupama po "nuklearnu prašinu" u Iran, kompleks Isfahan sigurno će im biti glavno odredište. Premda koncentriranje svog iranskog nuklearnog materijala na jednoj lokaciji naizgled umanjuje kompleksnost ove operacije, ona će se na terenu sigurno suočiti s ogromnim sigurnosnim, taktičkim i logističkim izazovima.
To je rizičan i kompliciran vojni projekt za koji mnogi nuklearni stručnjaci smatraju da se ne može izvesti bez masovnog raspoređivanja američkih trupa u Iran, premda se Trump odavno obvezao da neće uplesti Ameriku u prošireni i krvavi bliskoistočni rat. Pentagon sad navodno planira rasporediti do 10.000 dodatnih kopnenih vojnika u Perzijski zaljev, a američko Središnje zapovjedništvo prošli je tjedan objavilo da je na Bliski istok stiglo dodatnih 3500 vojnika, uključujući 2500 marinaca.
Prema izvješću WSJ-a, Trump i njegovi bliski suradnici uvjereni su da je moguće zaplijeniti iranski nuklearni materijal u ciljanoj operaciji koja bi omogućila SAD-u da završi cijeli sukob već do sredine travnja. No brojni američki vojni stručnjaci drže da će kopnena operacija vjerojatno izazvati odmazdu Irana i produljiti rat daleko izvan vremenskog okvira od četiri – šest tjedana.
Umirovljeni američki generali javno su rekli da bi za takvu operaciju jaki timovi američkih snaga morali ući na iranske lokacije pod intenzivnom vatrom teheranskih projektila "zemlja-zrak" i iranskih dronova. Nakon što stignu na lokaciju, američke trupe bi prvo morale osigurati terenske perimetre, a inženjeri s opremom pretražiti ruševine kako bi uklonili mine i zamke.
Nakon pronalaska nuklearnog materijala, za njegovo vađenje bio bi potreban elitni tim za specijalne operacije. Kako se visoko obogaćeni uranij vjerojatno nalazi u 40 do 50 posebnih cilindara koji nalikuju velikim ronilačkim bocama, obučeno osoblje moralo bi staviti te transportne bačve u posebne dodatne cilindre kako bi ih se zaštitilo od nezgoda ili slučajnih pogodaka.
Premještanje bi moglo zauzeti puno prostora i napuniti nekoliko kamiona, izjavio je Richard Nephew, viši suradnik na Sveučilištu Columbia i bivši nuklearni pregovarač s Iranom.
Za daljnji transport osjetljivog nuklearnog materijala iz Irana bio bi nužno potreban i siguran aerodrom. A ako takav nije dostupan, trebalo bi postaviti improvizirani aerodrom za dovoz opreme i odvoz nuklearnog materijala, što bi iziskivalo barem oko tjedan dana operativnog djelovanja američkih vojnika na iranskom terenu. A u tjedan dana neprijatelj može svojim potezima dodatno zakomplicirati cijeli pothvat i nanijeti značajne gubitke tuđim čizmama na svojem tlu. Da se o neizvjesnosti ulaska u tunele iranskog kompleksa Isfahan i ne govori, i o onome što američkog vojnika tamo eventualno čeka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....