Zločinački napad na Iran još jednom je potvrdio tko je najveći nasilnik na planetu. Ničim izazvana agresija na Islamsku Republiku samo je nastavak nekontroliranog američkog divljanja po svijetu, ovaj put u savezu s Izraelom. Represivnost teokratskog režima u Teheranu ne može biti alibi za napad na suverenu zemlju bez mandata UN-a.
Teško je previdjeti da ova američka agresija na Iran ima neke suštinske sličnosti s ruskom agresijom na Ukrajinu. Kao što je Putin onomad mjesecima gomilao vojsku uz ukrajinsku granicu, tako je i Trump zadnjih mjeseci gomilao ratne brodove prema Perzijskom zaljevu. Kao što je Rusija ultimativno tražila da se Ukrajina podčini ruskoj viziji geopolitičke budućnosti, tako je Amerika postavljala ultimatum Iranu o njegovom nuklearnom i balističkom programu. Kao što se Ukrajina odbila pokoriti Rusiji, tako se Iran odbio pokoriti Americi i Izraelu.
Razlika je tek u metodi agresije: Putin je u Ukrajinu upao kopnenim trupama, a Trump razara Iran koristeći zračne i pomorske snage (iako se već počelo šuškati o slanju američkih kopnenih trupa, što upućuje na to da se rat možda i ne odvija onako kako su američki planeri zamislili).
Ima još jedna velika razlika između ruske agresije na Ukrajinu i američke agresije na Iran. Ta se razlika odnosi na reakciju Europe. Iste političke strukture – često čak i isti ljudi – koje već godinama osuđuju Rusiju zbog kršenja međunarodnog prava, sada šute o istovjetnom američkom kršenju međunarodnog prava, uz rijetku iznimku u vidu španjolskog socijalističkog premijera Pedra Sancheza. Jedini on u Europi viče da je američki car gol, svi drugi se prave mutavi.
Šef ima gadnu narav
Štoviše, isti ljudi koji gorljivo brane ukrajinsko pravo na samoobranu - uključujući i pravo na gađanje ciljeva duboko u Rusiji – sada kritiziraju Iran zato što se brani napadima na američke baze širom Bliskog istoka. Za razliku od ukrajinskog rata, gdje krivnja jasno leži na ruskom agresoru, ovdje nije kriva Amerika što je napala, nego je kriv Iran jer se brani.
Nakon što su tu logičku akrobaciju izveli čelnici vodećih europskih zemalja, priključio im se i naš legendarni ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. O američkoj agresiji nije zucnuo ni riječ, ali je zato osudio posljedične iranske napade na američke vojne baze u zemljama Perzijskog zaljeva, nazivajući ih "ničim izazvanima" (!), te je strogo poručio da Iran mora odmah prekinuti te svoje "neopravdane napade" (!).
Jasno je da diplomatski jezik ponekad mora biti fleksibilan, ali ovako temeljito poricanje stvarnosti doista se rijetko viđa u javnom prostoru. Naravno, nameće se pitanje: jesu li svi ti političari mentalno poremećeni, pa ne vide ono što svi vidimo, nego vide neku drugu, izmaštanu stvarnost? Ili su intelektualno insuficijentni, pa iz kronološkog niza događaja nisu u stanju zaključiti tko je agresor, a tko se brani?
Dakako, to su retorička pitanja. Pravi razlog ovih cirkuskih izjava europskih čelnika je njihovo poltronstvo u odnosu na Sjedinjene Države i Trumpa, uslijed nemoći da u svijetu koji se ubrzano mijenja kreiraju autonomnu politiku Europe. Znaju oni dobro da je šef prekršio međunarodno pravo i da je španjolski premijer u pravu, ali nitko se ne usudi prigovoriti jer šef ima gadnu narav, a bez šefa se ne može.
Račun bez šijitskog krčmara
Što se tiče zbivanja na terenu, rat protiv Irana 28. veljače započeo je jednako kao i onaj lanjski 12-dnevni rat istih aktera – dekapitacijom gotovo kompletnog iranskog vojnog i političkog vrha. Ovog puta američko-izraelski agresor bio je još temeljitiji nego lani, pa je sada ubijen i vrhovni vjerski vođa Irana, 86-godišnji ajatolah Ali Hamnei. Većinu zemalja takav bi gubitak već u prvim minutama rata posve obezglavio i doveo do vojnog raspada, ali to se ovdje nije dogodilo.
Štoviše, pokazalo se da je i Iran ovog puta bio temeljitiji nego lani: dok im je prošlog lipnja nakon likvidacije vojnog vrha trebalo "čak" osam sati da ponovo uspostave komandni lanac i krenu ispaljivati projektile na Izrael, sada im je za tu konsolidaciju trebalo samo dva sata. Ako se računalo da će Iran biti gotov nakon likvidacije ajatolaha, onda je to bio račun bez fanatičnog šijitskog krčmara.
Pokazale su se istinitima tvrdnje zapadnih medija da je Hamnei već ranije uspostavio ono što stručnjaci nazivaju "višeslojnim sustavom krizne sukcesije". Iranski režim je predvidio mogućnost da kompletni vrh države bude ubijen u prvoj sekundi rata, te je razvio protokole po kojima su za ključne vojne i sigurnosne položaje unaprijed određena po četiri zamjenika, kako bi lanac zapovijedanja ostao netaknut čak i u slučaju masovnih atentata.
Otuda se nakon prvih sedam dana rata može reći da je konačni ishod još uvijek neizvjestan. Usprkos američkoj vojnoj premoći, Iran pruža snažan otpor, o čemu svjedoče uništeni američki radari i oštećene vojne baze u više zemalja Perzijskog zaljeva, kao i napadi na američka veleposlanstva u tim zemljama, uključujući i lokalna sjedišta CIA-e.
Iranska matematika
Najveće iznenađenje je iranska odluka da ovaj put, za razliku od lanjskog rata, svoju odmazdu proširi i na zemlje Perzijskog zaljeva, gađajući američke baze i objekte u tim zemljama. Mnogi su ostali začuđeni tim potezom, smatrajući da Iran time nepotrebno pogoršava odnose s arapskim susjedima. Međutim, ta iranska odluka nije iracionalna.
Nakon što je od istih aktera napadnut dvaput u osam mjeseci, oba puta usred očito fingiranih pregovora, režim u Teheranu je zaključio da Amerika i Izrael žele njegovu kapitulaciju, odnosno uništenje, što potvrđuje i ubojstvo ajatolaha. Stoga je iranski režim ovaj rat doživio kao egzistencijalni (kao što i Izrael rušenje tog režima smatra egzistencijalnim po sebe), te je odlučio povećati cijenu rata za sve uključene aktere. Ne samo za SAD i Izrael, nego i za okolne arapske države koje na svom teritoriju imaju američke vojne baze. Ne samo tako što će jeftinim dronovima trošiti skupe američke presretače, nego i tako što će narušiti osjećaj sigurnosti koji su zaljevskim monarhijama davale američke baze.
Iranska matematika je jasna: dokle god je američka vojska prisutna na Bliskom istoku, režim u Teheranu je u opasnosti, pa je zato jedini spas da ta vojska ode s Bliskog istoka. Stoga je Iranu stalo da kod zemalja Perzijskog zaljeva promijeni dosadašnju percepciju sigurnosti, koja je počivala na zaštiti koju pružaju američke baze. Napadom na te baze – ali i na energetsku, prometnu i hotelijersku infrastrukturu - Iran poručuje zaljevskim monarhijama da promisle je li im za dugoročnu sigurnost bolje imati američke baze ili nemati.
Tu poruku možemo prevesti otprilike ovako: "Dragi susjedi, naše rakete padaju po vama zato što nam vaš američki podstanar radi o glavi. Riješite se podstanara i više neće biti raketa."
U osnovi, Iran se ne želi samo obraniti od ove američko-izraelske agresije, nego želi i novu sigurnosnu konfiguraciju Bliskog istoka, kako bi onemogućio buduće agresije. S obzirom na američku moć, to se čini nerealno, ali vjerski režim u Teheranu moguće smatra da drugog izlaza i nema, a za tu bitku spremao se od prvog dana, ravno 47 godina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....