Aleksandar Dugin izgleda kao da je iskočio s neke stare ikone ili iz mistične sekte s početka 20. stoljeća: duga, neuredna brada, tamne odjeće, pogled koji istovremeno djeluje odsutno i pronicljivo. Često sjedi u studijima ruskih televizija, okružen knjigama i ikonama, dok ga novinari predstavljaju kao “ideologa Kremlja”, “Putinov mozak” ili najčešće, “Putinovog Raspućina”. U toj slici ima i istine i mita – ali ono što je sigurno jest da je Dugin već desetljećima jedan od najradikalnijih glasova ruske politike, filozof koji ne skriva da sanja novu imperiju i povijesni revanš nad Zapadom.
Ruski analitičar i filozof Aleksandar Dugin, kojeg brojni zapadni mediji i analitičari opisuju kao jednog od ideologa bliskih Kremlju, poručio je da je "Treći svjetski rat počeo" nakon američko-izraelskih napada na Iran.
Njegove izjave prenio je ruski državni medij RT na platformi X, gdje je Dugin napisao: "Treći svjetski rat je počeo", a potom dodao: "Opet."
Njegove poruke uslijedile su nakon što su Sjedinjene Države i Izrael pokrenuli operaciju "Epski bijes".
Prema objavama koje kruže društvenim mrežama, Dugin je upozorio da bi Rusija mogla biti sljedeća ako Iran oslabi pod vojnim pritiskom.
"Ako u Rusiji sada ne započnu stvarne patriotske reforme, situacija će postati potpuno nepredvidiva. Naši saveznici sustavno se uništavaju jedan po jedan. Jasno je tko je sljedeći i jasno je što znače pregovori s takvim neprijateljem", poručio je.
Kritizirao je i, kako kaže, iluzoran dojam normalnosti u Rusiji. "Vjerujem da se iscrpila strategija stvaranja slike da je u Rusiji sve u redu i da se miran život nastavlja kao i obično. Mi smo sljedeći", naveo je.
Rođen 1962. u Moskvi, Dugin je od sovjetskih dana bio opsjednut zabranjenim knjigama, okultizmom i ekstremnim ideologijama. Devedesetih se probija kao lice radikalne ruske desnice: sudjeluje u osnivanju Nacional-boljševičke stranke, čudnog spoja krajnje ljevice i krajnje desnice s crno-crvenim zastavama koje podsjećaju na nacističku estetiku. Iz tog miljea izrasta njegova velika opsesija – Eurazija. Za Dugina, Rusija nije samo država, nego civilizacija koja mora okupiti prostore bivšeg SSSR-a i šire, od istočne Europe do granica Indijskog oceana, u jednu golemu “euroazijsku imperiju” koja će stati nasuprot “atlantskom” svijetu, predvođenim SAD-om.
U svojim knjigama, posebno u “Temeljima geopolitike” i “Četvrtoj političkoj teoriji”, Dugin otvoreno prezire liberalnu demokraciju, ljudska prava i individualizam. Za njega su liberalizam, komunizam i klasični fašizam tri iscrpljene ideologije 20. stoljeća, a vrijeme je, tvrdi, za novu doktrinu koja spaja tradicionalizam, autoritarnu državu, religiju i civilizacijski sukob. Kritičari u tome prepoznaju sofisticiranu varijantu fašizma – ideologiju koja slavi žrtvu, hijerarhiju i “povijesnu misiju” nacije, a čovjeka svodi na kotačić u moćnoj kolektivnoj sudbini.
Tu se rađa usporedba s Raspućinom. Kao i taj mračni monah s kraja carističke Rusije, Dugin se pojavljuje u trenucima krize, govori u religijskim i mističnim metaforama, a njegovi se govori vrte oko sudbine, apokalipse i posebne uloge Rusije u povijesti. U zapadnim medijima često ga zovu “Putinov Raspućin” ili “Putinov mozak”, ističući njegovu bradu, ekscentrični nastup i opsesiju okultnim motivima. Dugin sam rado održava taj imidž proroka: na nastupima se poziva na pravoslavnu duhovnost, citira njemačke filozofe poput Heideggera i govori o “metafizičkoj borbi” protiv Zapada, gotovo kao da drži propovijed, a ne predavanje.
Koliko je zaista blizak Putinu – vječno je pitanje. Službeno, Dugin nije dio užeg kruga predsjedničkih savjetnika i nema formalnu funkciju uz Putina. No njegovi tekstovi, pojavljivanja i kontakte s elitama teško je ignorirati: predavao je na moskovskom sveučilištu, savjetovao visokorangirane dužnosnike poput Sergeja Nariškina (šefa ruske vanjske obavještajne službe), a godinama je bio prisutan u strukturama koje oblikuju vanjskopolitički diskurs.
Analitičari kažu da nije riječ o čovjeku koji Putinu šapće u uho, nego o ideologu koji artikulira ono što veliki dio ruskog establišmenta ionako osjeća: nostalgiju za imperijom, bijes zbog širenja NATO-a, želju za “povratom povijesne pravde”.
Upravo zato mnogima se čini da Putinova retorika, osobito nakon 2014. i aneksije Krima, zvuči kao da je prepisana iz Duginovih knjiga. Govor o “ruskom svijetu”, o povijesnoj misiji Rusije, o dekadentnom Zapadu koji nameće svoje vrijednosti – sve su to motivi koji se jasno prepoznaju u Duginovoj verziji euroazijanizma. Nakon ubojstva njegove kćeri Darije Dugine 2022., neovisni mediji poput Meduze pisali su da je Putin počeo pažljivije čitati i preuzimati Duginove izraze, uključujući i njegovu opsesiju sintagmom “Anglosaksonci”. Teško je provjeriti koliko je to doslovno, ali u političkoj simbolici to izgleda kao prešutno priznanje – filozof je postao glasnogovornik duha epohe.
U ljeto 2022. Rusiju je potresla eksplozija na cesti pokraj Moskve: u zrak je odletio terenac Toyota Land Cruiser, a u njemu je bila Darija (Darya) Dugina, 29‑godišnja kći ultranacionalističkog filozofa Aleksandra Dugina, često opisanog kao “Putinov mozak”. Automobil je pripadao njezinu ocu, s kojim je upravo bila na istom nacionalističkom skupu; prema svjedocima, Dugin je u zadnji trenutak sjeo u drugi auto, dok je Darija sama krenula kući – nekoliko minuta kasnije uslijedila je detonacija koja ju je ubila na licu mjesta.
Ruske vlasti odmah su otvorile istragu i proglasile slučaj terorističkim napadom. Federalna sigurnosna služba (FSB) vrlo je brzo optužila ukrajinske obavještajne službe, objavivši priču o Ukrajinki Nataliji Vovk koja je, navodno s kćeri, ušla u Rusiju, unajmila stan u istoj zgradi kao Dugina, pratila je Mini Cooperom, postavila eksploziv pod auto i nakon napada pobjegla u Estoniju uz lažne tablice i dokumente. Ukrajina je to javno negirala, ali Kremlj i ruski mediji iskoristili su slučaj kao dokaz da se rat s Ukrajinom “preselio” i na rusko tlo.
Zapadne obavještajne procjene dodale su novu dimenziju priče. Prema izvješćima New York Timesa i CNN‑a, američka obavještajna zajednica vjeruje da je napad odobrila neka frakcija unutar ukrajinske vlasti – ali i da SAD o tome nisu bile unaprijed obaviještene niti bi takvu operaciju podržale. Ti izvori također navode da su američki analitičari skloni zaključku kako je primarna meta zapravo bio Aleksandar Dugin, a da je njegova kći poginula zato što je u tom trenutku vozila njegov automobil.
Tko god stajao iza napada, motiv se čini jasan: kazniti ili eliminirati obitelj koja je simbol najtvrđe proratne, imperijalne linije u današnjoj Rusiji. Darija je, poput oca, bila javna figura – politička komentatorica i novinarka na ultranacionalističkim kanalima, koja je otvoreno zagovarala rat protiv Ukrajine i širenje “ruskog svijeta”. Neki analitičari smatraju da je atentat trebao zastrašiti cijeli krug takvih ideologa u Moskvi, pokazati im da više nisu nedodirljivi i da rat ima cijenu i za one koji ga potiču iz sigurnosti studija i konferencijskih dvorana.
Istovremeno, u ruskoj se javnosti pojavila i teorija da je napad mogao biti “unutarnji posao” – operacija radikalnih krugova unutar samog režima ili obavještajne strukture. Po toj logici, Darijina smrt poslužila bi ili kao povod za jaču eskalaciju rata, ili kao način da se discipliniraju najradikalniji jastrebovi oko Kremlja, uključujući i njezina oca. Za takve tvrdnje, međutim, nema konkretnih dokaza; ostaju u zoni spekulacija koje prate gotovo svaki politički atentat u današnjoj Rusiji.
Na kraju, najpošteniji odgovor na pitanje “zašto je ubijena kći Aleksandra Dugina” jest da je bila u samom središtu simboličnog rata – kao kći čovjeka koji je godinama pozivao na sukob s Ukrajinom i Zapadom, i kao javna figura koja je taj sukob opravdavala i slavila. Za jedne je bila legitimna meta, za druge “mučenica” ruske nacionalističke ideje – a za hladne analitičare tragičan podsjetnik da se rat koji je njezin krug godinama zamišljao na kartama i u knjigama na kraju vratio u njihove vlastite ulice.
Dugin voli govoriti o ratu kao o nužnoj kataklizmi iz koje će se roditi nova Rusija. Još prije invazije na Ukrajinu, otvoreno je tražio razaranje ukrajinske državnosti, opisujući neovisnu Ukrajinu kao “anti-Rusiju” koju treba slomiti kako bi se ostvarila povijesna misija Moskve. Nakon početka rata, njegovi su nastupi postali još radikalniji: govori o “svetom ratu” protiv Zapada, zaziva mobilizaciju društva i kulturni obračun s liberalnim vrijednostima. Kritičari taj diskurs promatraju kao opasan koktel religijskog fanatizma i geopolitičkog revizionizma – ideologiju koja opravdava uništenje čitavih država u ime “višeg cilja”.
Vizualno i simbolički, Dugin kao da namjerno gradi paralelu s Raspućinom. Njegova duga brada, crne košulje, ikonice na radnom stolu i opsesija mistikom stvaraju sliku dvorskog proroka iz mračnih vremena. Zapadni mediji to rado preuveličavaju – naslovnice s formulama “Putinov Raspućin” i “najopasniji filozof na svijetu” prodaju se bolje nego nijanse o realnim dometima njegova utjecaja. No iza teatralne fasade stoji konzistentan ideološki projekt: stvaranje svijeta u kojem se demokracija, pluralizam i individualna prava doživljavaju kao prijetnja, a ne kao vrijednost.
Koliko će Duginova vizija preživjeti, ovisit će o dugom trajanju aktualnog režima i rata koji je sam priželjkivao. Ako Rusija oslabi i okrene se prema unutarnjim reformama, njegovo će se ime možda vratiti na margine, među ekscentrične mislioce i ekstremiste. Ako se pak autoritarni smjer učvrsti, a sukob sa Zapadom i dalje bude os centralne politike, Dugin može ostati ono što je danas: simbol radikalne, agresivne Rusije koja u filozofiji traži opravdanje za tenkove, a u mistici alibi za politiku sile. U svakom slučaju, već je sada upisan u suvremenu povijest – kao filozof koji je idejama hranio jedan od najopasnijih političkih projekata našeg vremena.
Tko je bio Raspućin i jeli Dugin Putinov Grigorij?
Na prvi pogled, Grigorij Raspućin (Grigori Rasputin) izgleda kao lik iz mračnog romana: visoki sibirski seljak sa šalom bradom, prodornim pogledom i reputacijom “sveca” koji pije, razvratniči i istovremeno šapće carici na uho. No iza mitova, pjesama i teorija zavjere stoji stvarna osoba koja je na samom kraju carskog režima ušla u srce ruske moći – carski dvor – i tamo postala simbol propadanja jedne dinastije.
Raspućin je rođen 1869. u malom selu Pokrovskoje u Sibiru, daleko od sjaja Sankt-Peterburga. Bio je običan seljak, nepismen i siromašan, ali opsjednut religijom i mistikom: odlazio je na hodočašća, lutao samostanima, navodno imao vizije i oko sebe okupljao one koji su u njegovim molitvama tražili čudo. U Rusiji na početku 20. stoljeća, umornoj od ratova, nereda i nepravde, takvi “sveti ljudi” bili su tražena roba – a Raspućin je znao kako ispuniti tu potražnju karizmom i uvjerenjem.
Prekretnica dolazi kada putuje u Sankt-Peterburg, tadašnji glavni grad carstva. Ondje se probija kroz mrežu svećenika, plemstva i dvorskih krugova, nudeći molitve i “iscjeljenja”, sve dok ne bude pozvan pred cara Nikolaja II. i caricu Aleksandru. Njihov sin, prestolonasljednik Aleksej, bolovao je od hemofilije – svaka ozljeda prijetila je krvarenjem koje se nije moglo zaustaviti. Kad se nakon Raspućinovih molitvi stanje dječaka nekoliko puta dramatično poboljša, carica je uvjerena: taj čudni mistik iz Sibira je “poslan od Boga”.
Od tog trenutka Raspućin postaje “Naš Prijatelj”, kako ga Romanovi nazivaju u pismima. Carica Aleksandra ga obožava, poziva ga u palaču, savjetuje se s njim o svemu – od zdravlja sina do imenovanja ministara. Što je situacija u carstvu teža – štrajkovi, porazi u ratovima, političke krize – to se carica više hvata za Raspućina kao za slamku spasa. On pak, svjestan svoje nove moći, sve više prelazi iz uloge “svetog čovjeka” u sivog kardinala koji na balovima i zabavama šapuće imenima koje treba postaviti na ključne pozicije.
Istodobno, izvan zidova palače raste legenda o “Ludom monahu”. Pričalo se da pije do besvijesti, da zavodi žene iz visokog društva, da se kupa u javnim kuperima i potom drži propovijedi o grijehu i iskupljenju. Njegovo polu-divlje ponašanje i opscenosti savršeno su se uklapali u narativ o dekadenciji posljednjih Romanova: što se više Raspućin viđao u bordelima i restoranima, to se carstvo činilo trulijim. U očima ruske elite i širokih slojeva društva, činjenica da sudbinom države navodno upravlja “sveti čovjek” iz Sibira bila je uvreda i signal da je vrh potpuno izgubio kompas.
Tijekom Prvog svjetskog rata Raspućinova je moć dosegla vrhunac – i ubrzala njegov pad. Car Nikolaj II. odlazi osobno na front, preuzimajući zapovjedništvo nad vojskom, dok u Petrogradu (današnjem Sankt-Peterburgu) ostavlja Aleksandru da vodi unutarnje poslove. Ona se za gotovo svaku odluku oslanja na Raspućina: od ministarskih imenovanja do crkvenih dužnosti. Raspućin se miješa u politiku, ruši ministre, gura svoje ljude, ljuti generale, svećenike i plemstvo. Njegov utjecaj – realan ili preuveličan – postupno razara ono malo ugleda što je caru još ostalo.
Za mnoge u eliti Raspućin je postao personifikacija svega što ne valja u carstvu. U uvjerenju da će njegova eliminacija “spasiti monarhiju”, skupina aristokrata odlučuje ga ubiti. U noći 29./30. prosinca 1916., princ Felix Jusupov namamljuje ga u svoju palaču pod izlikom druženja i upoznavanja s “lijepom prijateljicom”. Klasična verzija priče kaže da su mu ponudili kolače i vino s cijanidom, zatim ga, kad otrov “čudesno” nije djelovao, ustrijelili, pretukli, još jednom ustrijelili i na kraju bacili u zaleđenu rijeku.
Kasniji forenzički nalazi i povijesna istraživanja ohladila su mit: otrov vjerojatno uopće nije korišten ili ga Raspućin nije pojeo, a ubijen je hicima iz blizine, bez dramatičnog uskrsnuća iz leda. No legenda o čovjeku kojeg “nije mogao ubiti ni otrov ni meci ni voda” preživjela je do danas. Ona savršeno odgovara slici Raspućina kao nadprirodnog lika, koji se inatio smrti jednako kao i društvenim pravilima.
Ironija je da njegovo spektakularno ubojstvo nije spasilo monarhiju – upravo suprotno. Manje od godinu dana nakon Raspućinove smrti, izbila je Revolucija 1917., car je abdicirao, a Romanovi su završili pred streljačkim strojem. Raspućin je, međutim, ostao živ u kolektivnoj mašti: kao “Ludi monah” koji je svojim skandalima srušio carstvo, kao demonizirani seljak koji je razgolitio trulost elite, ali i kao simbol dubokog očaja jedne majke koja je u njemu vidjela jedinu nadu za bolesnog sina.
Danas Raspućin živi na dva kolosijeka – u povijesnim knjigama kao stvarni sibirski mistik s vrlo realnim, ali ograničenim političkim utjecajem, i u pop-kulturi kao gotovo nadnaravni negativac, od filmova do pop pjesama. Negdje između te dvije slike krije se pravi Grigorij Raspućin: čovjek koji je iz blata sibirskog sela došao do samog vrha carstva, postao projekcija svih strahova i frustracija jednog režima – i na kraju završio kao krvava legenda na prijelazu iz carskog u revolucionarno doba.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....