Egipat je zaista podigao i nastavlja graditi zidove na granici s Pojasom Gaze s ciljem sprječavanja masovnog ulaska palestinskih izbjeglica na svoju teritoriju. Prema najnovijim izvještajima iz svibnja 2025., Egipat gradi već treći zid na granici s Gazom, a izgradnja je dokumentirana i satelitskim snimcima i videozapisima. Zidovi su uglavnom betonske konstrukcije i nalaze se u blizini graničnog prijelaza Rafah, jedine legalne točke prelaska između Gaze i Egipta.
Osim zidova, Egipat je pripremio i ograđeni prostor od oko 20 kvadratnih kilometara na Sinaju, gdje bi u slučaju nužde moglo biti smješteno više od 100.000 ljudi, ali egipatske vlasti uporno naglašavaju da ne žele prihvatiti masovni priljev izbjeglica iz Gaze. Ove mjere su odgovor na mogućnost izraelske ofanzive na Rafah i potencijalnog protjerivanja Palestinaca iz Gaze prema Egiptu, čemu se Kairo snažno protivi iz sigurnosnih, političkih i ekonomskih razloga.
Egipat je i ranije, još od 2009., izgradio betonski zid dug više od 10 kilometara na granici s Gazom, prvenstveno radi sigurnosti i zaustavljanja krijumčarenja, ali i kako bi spriječio nekontrolirani prelazak stanovništva. Uz to, postoje i stotine tunela koje egipatska vojska kontinuirano uništava.
Povijesno iskustvo Egipta s palestinskim izbjeglicama je složeno i obilježeno promjenjivim politikama, često uvjetovanim političkim okolnostima i sigurnosnim izazovima.
Nakon Nakbe 1948., tisuće Palestinaca izbjeglo je u Egipat, gdje su isprva bili smješteni u privremenim kampovima poput Qantare i Gezirat Fadel. U početku, egipatske vlasti nisu bile sklone dugotrajnom prihvaćanju izbjeglica niti su željele uspostaviti stalne izbjegličke kampove na svom teritoriju. Egipat nije dopustio UN-ovoj agenciji za palestinske izbjeglice (UNRWA) da djeluje na svom tlu, niti je tražio međunarodnu pomoć, već je osnovao vlastiti odbor za pitanja palestinskih migranata.
Pod vlašću Gamala Abdela Nasera (1954.–1970.), položaj Palestinaca u Egiptu bio je najpovoljniji – imali su gotovo jednaka prava kao i egipatski državljani, mogli su raditi u javnom sektoru, studirati i koristiti državne usluge. Ovaj period se često naziva „zlatnim dobom“ za Palestince u Egiptu.
Promjena nastupa nakon 1978., kada Egipat potpisuje Camp David sporazum s Izraelom i nakon atentata na ministra kulture Yusifa al-Siba’ija. Tada Egipat ukida većinu prava Palestincima, tretira ih kao strance i uvodi stroga ograničenja pristupa radu, obrazovanju, vlasništvu i slobodi kretanja. Ova politika ostaje do danas. Palestinci u Egiptu nemaju status izbjeglica prema UNHCR-u, niti im je dopuštena pomoć UNRWA-e, što ih stavlja u pravni vakuum i uskraćuje osnovna prava.
Egipatska vlast opravdava ovu politiku tvrdnjom da bi poboljšanje statusa Palestinaca vodilo njihovoj trajnoj integraciji i gubitku palestinskog identiteta, čime bi se ugrozilo pravo na povratak u domovinu. U praksi, palestinske izbjeglice žive u teškim uvjetima, često u siromaštvu i bez pristupa osnovnim uslugama.
Mediji pišu da Egipat strahuje da bi s izbjeglicama u zemlju mogli ući i pripadnici militantnih skupina poput Hamasa ili Islamskog džihada, što bi moglo destabilizirati ionako osjetljivu regiju Sinaja i dovesti do mogućih napada na Izrael s egipatskog teritorija, čime bi Egipat mogao biti uvučen u sukob.
Također, Egipat se suočava s teškom ekonomskom krizom i već ima milijune migranata i izbjeglica iz drugih zemalja. Dodatni val stotina tisuća ili milijun palestinskih izbjeglica bi dodatno opteretio ionako ograničene resurse i javne usluge.
Opća je ocjena da se Palestinci koji danas žive u Egiptu nalaze u izuzetno teškoj i nesigurnoj situaciji. Procjene o njihovom broju variraju, ali se smatra da ih je između 70.000 i 134.000, a samo od početka rata u Gazi 2023./2024. tisuće novih izbjeglica prešle su granicu, često plaćajući visoke iznose da bi uopće ušli u EGipt. Precizne brojke nije moguće utvrditi jer mnogi Palestinci u Egiptu nemaju reguliran status, a dio ih živi ilegalno, ne žele reći da su palestinci jer ih Egipćani ponekad znaju provocirati...
Egipatska država ne želi trajno naseljavanje Palestinaca iz Gaze i izbjegava davanje izbjegličkog statusa, a UN-ova agencija UNRWA, koja pomaže palestinskim izbjeglicama, nema mandat za Egipat. To znači da su Palestinci uglavnom prepušteni sami sebi i pomoći privatnih volonterskih grupa. Nemaju pravo na rad, zdravstvenu zaštitu ni upis djece u javne škole, osim rijetkih iznimaka. Neki uspijevaju upisati djecu u ustanove povezane s islamskim sveučilištem Al-Azhar, gdje mogu dobiti besplatno školovanje, ali većina nema tu mogućnost.
Život Palestinaca u Egiptu obilježen je stalnom nesigurnošću, siromaštvom i neizvjesnošću. Mnogi su prisiljeni često mijenjati stanove jer ih stanodavci izbacuju zbog neplaćanja ili straha od posljedica zbog iznajmljivanja Palestincima. Pristup obrazovanju i zdravstvenoj skrbi je ograničen, a djeca često ne mogu pohađati školu. Zbog pravnog vakuuma, mnogi Palestinci moraju skrivati svoj identitet i koristiti pseudonime, jer bi otkrivanje moglo ugroziti njihov ostanak u zemlji.
Egipatske vlasti jasno poručuju da ne žele trajno naseljavanje Palestinaca, a društvena klima nije sklona njihovom prihvaćanju. Palestinci u Egiptu žive pod stalnim pritiskom, bez jasnih prava i s osjećajem da su nepoželjni, dok im je povratak u Gazu u ovom trenutku gotovo nemoguć.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....