- U kineskoj su diplomaciji svaki naglasak, svaki izraz lica, svaki zarez i točka bitni. Ona je vrlo suptilna, rafinirana i Kinezi ne vole ekscese pred kamerama i mikrofonima. Njihova diplomacija podijeljena je na ono što se događa na pozornici i na ono što se događa iza kulisa: to imamo prilike gledati baš sada, uoči dolaska američkog predsjednika Donalda Trumpa u Peking. Vidi se da su Kinezi nezadovoljni američkom improvizacijom, oni bi već sada dogovorili kako će sve izgledati, dok Washington zbog Trumpova stila i situacije na Bliskom istoku iz dana u dan nešto mijenja - i to ne samo u protokolu, nego i sadržaju, govori u novoj epizodi podcasta "Prva linija" Zorana Baković, novinarka Dela i jedna od najvećih ekspertica za Kinu na ovim prostorima.
- No, Kinezi strašno puno uče. Prvo su proučavali Sovjetski Savez i njegov raspad, potom raspad Jugoslavije, onda dugovječnost Vatikana, a sada su fokusirani na antiku. Vrlo su koncentrirani na Atenu, Grke, a potom i Rimsko Carstvo i propast Rimskog Carstva - govori Baković za Jutarnji list u razgovoru koji se može pogledati na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlista Prva linija.
- Kina od 1980-ih naovamo živi u nekoj paradoksalnoj situaciji: najbolje gospodarske odnose imala je s državama s kojima je imala najlošije političke odnose, i obrnuto - sa zemljama s kojima je bila ideološki bliska nije imala bliske ekonomske odnose. Najveći trgovinski partneri Kine danas su i dalje SAD, EU i Japan, s kojima ima najviše nesuglasica - govori Baković.
Ističe da je kineska vanjska politika najviše bila motivirana nalaženjem tržišta za svoju robu i usluge. Druga važna točka te politike je pak - nafta. Jer, iako Kina ulaže stotine milijardi dolara u obnovljive izvore energije i neke od tih tehnologija (nuklearna, solarna) razvija vrlo uspješno, ona i dalje oko 80 posto energije dobiva iz fosilnih goriva. Više od 50 posto otpada na ugljen, a gotovo 20 posto na naftu.
Golema kineska potreba za naftom
A to znači puno, puno nafte. Kina dnevno potroši više od 16 milijuna barela, a od toga između 11 i 11,5 milijuna dolazi iz uvoza. Najviše, oko 2,2 milijuna barela, dolazi iz Rusije. Ali zato s Bliskog istoka ukupno stiže oko 5,3 milijuna barela, ili gotovo 50 posto ukupnog uvoza nafte. Najveći dio toga je iz Saudijske Arabije (1,58 milijuna barela), ali je i impresivnih 1,38 milijuna barela nafte dnevno dolazilo iz - Irana. Dakle, oko 12 posto cjelokupnog kineskog uvoza.
- I zbog toga što je ovisna o uvozu nafte, Kina svoju vanjsku politiku koncentrira na zemlje iz kojih je može sigurno dobavljati. Kina je, na primjer, osigurala da Iran čak i u ovoj situaciji i dalje propušta tankere s naftom koja ide za Kinu - govori Baković, pa dodaje da Peking jako pazi da se drži politike diverzifikacije izvora i uvoza energije.
- Kina ima nepisano pravilo, koje možda čak i postoji u propisima, da se ni iz jedne zemlje ne može uvoziti više od 20 posto nafte. Da, Rusija je došla blizu te brojke jer Kina zbog sankcija Moskvi tu naftu kupuje vrlo povoljno i stvara ozbiljne strateške rezerve. Problem je onih 50 posto s Bliskog istoka. Mene kod europskih analitičara iznenađuje da malo koriste tu tezu, a koju Amerikanci češće spominju, da je Trumpov udar na Iran u biti udar na Kinu. S kineske točke on se i očekivao nakon Venezuele, pogotovo nakon što Trump nije dobio nikakav ustupak Pekinga kada je u pitanju uvoz ruske nafte. S druge strane, Iran zapravo još više ovisi o Kini koja je najveći kupac njegove nafte i možda će Trump 31. ožujka baš tražiti od predsjednika Xija Jinpinga da učini pritisak na Teheran. Hoće li to učiniti, veliko je pitanje.
Naša sugovornica pritom ne isključuje da je napad na Kinu, barem iz američke perspektive (Izrael i Netanyahu imaju svoje motive), mogao biti i primarni razlog udara na Iran.
- Iran i Kina naftom su trgovali u juanima, a to je zapravo velik iskorak u internacionalizaciju juana i predigra za dedolarizaciju monetarnog sustava. Amerikanci su toga postali svjesni i teško da će ta trgovina Kine i Irana više opstati u juanima, kao što to više nije slučaj s Venezuelom - smatra Baković.
zatvaranje ‘Davidsonova prozora‘
Potom smo se osvrnuli i na treću ključnu točku kineske vanjske politike - Tajvan.
- Taj je otok srž kineskih nacionalnih interesa i rečenicu "da neka zemlja poštuje načelo jedne Kine" Peking traži od drugih država kao mantru. Prije pet godina američki admiral Philip Davidson upozorio je u govoru pred Senatom da će Kina u narednih šest godina doseći takvu razinu vojnog razvoja da je Amerika neće moći spriječiti ni u čemu, pa ni u oružanom osvajanju Tajvana. Tih šest godina nazvano je "Davidsonov prozor" i on se iduće godine zatvara, kaže Baković.
Naša sugovornica podsjeća da je fokus američkog interesa već neko vrijeme na Pacifiku, što obuhvaća i točke s kojih Kina može potpuno izaći jako duboko u Pacifik i kontrolirati taj teritorij.
- Amerikancima je to preblizu njihovim interesima, čak i njihovim obalama. Sam Tajvan je strateška točka s koje se može kontrolirati daleko i duboko na Pacifik - sjetite se da je japanska komanda tijekom napada na Pearl Harbor 1941. bila smještena na Tajvanu. Nadalje, taj otok nije ništa manje važan od Hormuškog tjesnaca, jer i kroz Tajvanski tjesnac prolazi više od 5000 milijardi dolara robe godišnje. O slobodnoj navigaciji oko Tajvana ovise i velike političke i gospodarske sile poput Japana i Južne Koreje. Ukratko, ako bi Kina uzela Tajvan, došla bi u poziciju da ozbiljno ugrozi američke strateške interese, a to bi u pitanje dovelo i opstanak Japana. Prepusti li SAD Tajvan Kini bez puno buke, moglo bi se reći da im onda prepuštaju polako i položaj globalne dominacije - kaže Baković.
Kineski odnosi s Indijom
Našu sugovornicu pitali smo kako bi na tu jaču kinesku dominaciju reagirala najmnogoljudnija zemlja na svijetu, ujedno i kineski susjed, Indija.
- Kina i Indija su za mene kao dva diva koji su leđima naslonjeni jedan na drugoga i dodiruju se duž Himalaje. Oni svoja granična pitanja nisu riješili, njihovi vojnici na granici svako malo se potuku i tu uvijek tinja iskra sukoba. Imaju sličan broj stanovnika, ali Kina je ipak daleko veća ekonomija, dok Indija trenutačno ima veći gospodarski rast - kaže Baković i ističe da je svojevrsni adut Kine prema Indiji Pakistan i neriješeno pitanje Kašmira.
- Tamo svako malo izbiju teroristički napadi, a onda i širi sukobi zbog kojih se svaki investitor pita je li mu pametnije ići u Indiju ili ostati u Kini. A oko Pakistana se sada događa veliki problem, a to je rat te države s Afganistanom. To je za Kinu možda i ozbiljniji slučaj nego Bliski istok, budući da se u ovom ratu radi čak i o opstanku Pakistana. Naime, napadi talibana s obje strane mogli bi potaknuti secesionistički pokret Beludžistana koji je vrlo bitna pokrajina Pakistana, a u kojoj se nalazi srž kineskog interesa - čuvena luka Gwadar u koju je Peking uložio milijarde dolara. Donedavno je bila projicirana kao druga vojna baza Kine izvan njezinih granica, koja izlazi na Arapsko more te bi omogućila Pekingu ozbiljnu kontrolu nad Indijom, tumači Baković.
- Pakistan je nuklearna sila kojoj prijeti da se raspadne, iako nisam sigurna da je to nešto što će se dogoditi sutra. Ali treba se pitati što će biti s tim naoružanjem ako se to dogodi. Indija je tu ipak stabilnija zemlja, a Narendra Modi je okreće prema istoku i čak uzima Kinu kao neki model razvoja.
Bremeniti odnosi s Rusijom
Konačno, veliki susjed s kojim Kina oduvijek ima komplicirane odnose, a kojem zadnjih godina naizgled ozbiljno drži leđa, jest Rusija. Već smo rekli da Peking unatoč sankcijama od Moskve kupuje impresivne količine nafte.
- Te dvije zemlje su u vječnom rivalstvu, čak i kad se Narodna Republika Kina osnovala uz pomoć Sovjetskog Saveza. Sjetite se da je Josif Staljin svojedobno pustio Maoa Zedonga da dva tjedna sjedi u dači izvan Moskve i nije htio s njim razgovarati. Zašto? Tada je imao još savezništvo s Čang Kaj-šekom te je čak dao prijedlog da se Kina podijeli na sjevernu i južnu. Dakle, prijateljstva i razumijevanja prema Kini s ruske strane nikada nije bilo. Rusija je imperij, a nijedan imperij na svojim granicama ne želi imati drugi jaki imperij.
Jedan od načina kojima je Rusko Carstvo nekad obuzdavalo Kinesko Carstvo bio je uzimanjem teritorija koji su prema Kini bili u vazalskom odnosu.
- Neovisno o tome koliko Xi i Putin govorili o vječnom prijateljstvu, pitanje je momenta kada će se ono otvoreno pretvoriti u rivalstvo. Recimo, u Središnjoj Aziji, a govorimo o "stanovima", već se vidi. Kina je tu ušla već vrlo duboko i u jednom trenutku je čak zaprijetila Putinu da se ne miješa u unutarnja pitanja Kazahstana kada su u toj zemlji izbili neredi. Drugo goruće pitanje su i kineski građani na Dalekom istoku Rusije, a koji tamo imaju trajni boravak. Govori se o stotinama tisuća ljudi pa do više milijuna, a nitko ne zna pravi broj. Kinezi tiho naseljavaju Daleki istok Rusije, a to su velika prostranstva koja u nekom omjeru smatraju i svojim teritorijima koji su bili oteti. Oni vjeruju da je to nešto što će se vratiti - kaže naša sugovornica i nastavlja.
- Da, Xi razumije Putinovu zabrinutost zbog širenja NATO-a, ali pitanje je momenta kada će se to "prijateljstvo" preokrenuti. Kina ne želi da Putin bude poražen u Ukrajini, ali nismo vidjeli da je on zbog toga pokazao i jedan znak zahvalnosti prema Xiju. Štoviše, kad god bi se činilo da Peking preuzima ulogu velikog brata u tom odnosu, Moskva bi povukla potez kojim bi pokazala da to nije baš tako - zaključuje Baković u u novoj epizodi podcasta "Prva linija", piše Jutarnji list.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....