Fenomen rasta ekstremne desnice u Europi stalno prati jedna konstanta: ona je, čini se, najuspješnija u onim regijama i zemljama koje su izbjegle preuzeti društvenu odgovornost za zločine Hitlerova nacionalsocijalizma i srodnih mu ideologija nakon Drugog svjetskog rata. Karte izbornih rezultata u Njemačkoj ove veljače, kao i u Austriji prošle jeseni, zorno potvrđuju to staro pravilo: nacionalistički se (i uvjerljivo proruski) populisti uglavnom množe tamo gdje ljudi smatraju da ih se nekadašnja nacistička povijest nimalo ne tiče.
U svim istočnim njemačkim regijama, odnosno područjima bivšega DDR-a, Alternativa za Njemačku (AfD) uvjerljivo je nedavno pobijedila s 34 posto glasova i nadmašila tamošnju potporu Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU). I u bivšoj Zapadnoj Njemačkoj AfD je postigao zavidne uspjehe i osvojio milijune glasova, ali je s 18 posto potpore ipak bio daleko iza CDU-a kao najveće njemačke stranke. Prošloga rujna Slobodarska stranka Austrije (FPÖ) bila je također izborni favorit u Hitlerovoj rodnoj zemlji, s ukupno 28,8 posto glasova, iako će je koalicija demokršćana, socijaldemokrata i liberala svojim nedavnim dogovorom o vladi još jednom ostaviti u opoziciji.
Razlozi uspjeha krajnje desnice u svakoj su europskoj zemlji zadnjih desetljeća prilično složeni, od ogorčenosti prema elitama pa do refleksnoga izolacionizma i eurofobije, mržnje prema strancima, odbijanja migranata i straha od propadanja srednje klase. U Austriji taj fenomen uzima maha još od devedesetih godina. U Njemačkoj je to ipak nešto novija pojava: AfD je osnovana relativno nedavne 2013. i u malo više od desetljeća postala je druga najveća parlamentarna grupacija u Bundestagu.
I u austrijskoj i u nedavnoj njemačkoj izbornoj kampanji mogla se čuti terminologija koja odražava simpatizerski odnos s nacističkom poviješću. Herbert Kickl, kandidat austrijskog FPÖ-a, sebe je predstavljao kao Volkskanzlera, odnosno budućeg narodnog kancelara, kako se nazivalo i Adolfa Hitlera prije nego što je postao Führer. Na skupu AfD-a u istočnoj Njemačkoj Trumpov savjetnik i multimilijunaš Elon Musk također je verbalno "gladio" njemačka nagnuća prema hitlerizmu, u skladu sa svojim nedavnim promocijama nacističkog pozdrava u SAD-u. Poručivao je Nijemcima otvoreno da korigiraju svoju kulturu sjećanja i odustanu od nje, jer je "u Njemačkoj ionako bilo previše fokusa na krivnju iz prošlosti".
Iznimno je zanimljivo da se glasanje za ove kritonacističke stranke gotovo "u dlaku" poklapa s teritorijima za koje je još 1980-ih čuveni njemački sociolog Rainer Lepsius zaključio kako su "eksternalizirali sjećanja na nacionalsocijalizam i holokaust". Lepsius je godinama proučavao tri države nasljednice Velikog njemačkog Reicha: Zapadnu Njemačku, DDR pod sovjetskom kontrolom i tobože neutralnu Austriju. Austrija se od Hitlerove kolijevke uspješno rebrendirala u "prvu Hitlerovu žrtvu", te se rutinski distancirala od nacizma kao dijela njemačke, a ne vlastite povijesti, uočio je davno Lepsius. A za komunistički režim u Istočnoj Njemačkoj vrijedio je sličan princip prividnog pranja savjesti: nacionalsocijalizam su odgurali od sebe u zapadni dio zemlje koji je bio kapitalistički, baš kao i Hitlerova država. S njima holokaust i obožavanje voljenog vođe također nije imao ništa jer su se oni klanjali svom crvenom Honeckeru i režimu u Moskvi. Čak ni odštetu za Drugi svjetski rat istočna Njemačka nije plaćala Židovima, nego SSSR-u.
Posljedice takvog nesuočavanja s vlastitim grijesima i postupcima dovele su do toga da su i Austrijanci i istočni Nijemci kao kolektivi poprilično uspješno zaboravili svoje veze s Hitlerom. Takvi različiti intenziteti svijesti o povijesti prilično pomažu objasniti i zašto je u nekim zemljama ili regijama takozvani cordon sanitaire - dogovor političkih stranaka o izolaciji ekstremista u dogovorima oko vlade - puno jači i dosljedniji nego u drugima. U Austriji je, naprimjer, krajnja desnica već sudjelovala u nekoliko saveznih vlada, a i danas participira u pojedinim regionalnim vlastima. U Njemačkoj je politički vatrozid prema kriptonacistima, tzv. Brandmauer, znatno čvršći. A ako se ikad probije, to će se vjerojatno dogoditi u nekom od istočnonjemačkih regionalnih parlamenata gdje je AfD prva ili druga snaga.
U kojoj se mjeri uspjeh AfD-a i FPÖ-a na njihovu terenu, kao i tolerancija društva na njihove poruke, može povezati s manjkom povijesnog pamćenja u usporedbi sa Zapadnom Njemačkom, sve je češće pitanje u znanstvenim krugovima. Norbert Frei, professor emeritus na Sveučilištu Friedrich Schiller u istočnoj Tirinškoj, kaže za španjolski El Pais da je eksternalizacija nacionalsocijalizma u Austriji - iako je Hitler bio Austrijanac - i u DDR-u ostavila dugoročne posljedice na političku kulturu. Austrija je dugo ljuljana u ulogu žrtve i okupirane zemlje 1938. (Anschluss). DDR je tvrdio da je svoj problem s nacizmom također brzopotezno riješio s nametnutim paradnim antifašizmom sovjetskoga tipa i bijegom najvećeg dijela nacističke elite na Zapad. Za razliku od njih, dugotrajno suočavanje s nacističkom prošlošću na Zapadu, kroz brojne skandale, suđenja i pedagoške programe, brojne je generacije navelo da se puno intenzivnije i sustavnije bave tim povijesnim zastranjenjima i izvuku puno bolje pouke.
U istočnoj Njemačkoj, također, postoji i izraženiji osjećaj da su kultura sjećanja i nacionalistički tabui dio demokratskih dužnosti koje je zemlji nametnuo Zapad (kojega tamo mnogi još doživljavaju neprijateljski, po sovjetskom modelu). Takvi sentimenti nisu strani gotovo čitavom istočnom lageru, odnosno europskim zemljama koje su pripadale nekadašnjem Varšavskom paktu. Takvo antagoniziranje - nerijetko aktivno potpomognuto i iz današnje zločinačke Putinove Rusije - onda automatski pothranjuje sve identitetske ili regionalističke političke organizacije.
No, ono nad čime se valja svakako zamisliti je činjenica da kriptonacisti ili nacional-populisti poput AfD-a više nisu omeđeni samo nekadašnjim granicama istočnog lagera. Njihova popularnost je sve globalnija, a njihov izborni uspjeh sve više norma. Čak je i donedavna kandidatkinja AfD-a za kancelarku Alice Weidel - žena koja mrzi migrante, ali joj to ne smeta da s jednom od njih živi u Švicarskoj u lezbijskom braku - čisti proizvod Zapada i njegove korporativne kulture. Pitanje je koliko će uopće još dugo izdržati europski sanitarni kordoni prema političkim simpatizerima raznoraznog povijesnog taloga i lakih rješenja za kompleksne društvene probleme. Granica povijesnog sjećanja između zemalja koje su odgovornost za masovne zločine počinjene u ime svoje zemlje učinile središnjim dijelom svog identiteta, te onih koje su dosad uspješno bježale od takvoga suočenja ubrzano se topi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....