Europa na rubu kolektivnog suicida? Slanje europskih vojnika u Ukrajinu je apokaliptična mahnitost

Nije posrijedi loša šala, nego bolesna ideja: neke europske zemlje žele poslati svoje vojnike u Ukrajinu, u sklopu mirovne misije. To je naizgled plemenita ideja – teško da ima išta plemenitije od mirovne misije - pa zašto onda tu ideju nazivamo bolesnom?

Zato što nije ispunjen nijedan uvjet da ta misija zaista bude mirovna. Jer mirovne snage u pravilu se šalju tamo gdje postoji mirovni sporazum između zaraćenih strana, u sklopu kojeg obje strane pristaju na dolazak tih mirovnih snaga. U Hrvatsku su mirovne snage UNPROFOR-a ("Plave kacige") došle tek nakon Sarajevskog sporazuma od 3. siječnja 1992., kojim su i Hrvatska vosjka i JNA pristale na prekid vatre i njihov dolazak.

U slučaju ukrajinskog rata ti kardinalni uvjeti nisu ni izbliza ispunjeni. Mirovni pregovori faktički nisu još ni počeli, a kamoli da su obje strane pristale na dolazak mirovnih snaga. Naprotiv, Rusija je već objavila da će svaki europski vojnik iz NATO zemalja koji dođe u Ukrajinu biti legitimna meta ruske vojske.

Cirkus nastaje kad odluke donose histerični ljudi. Histerija je u Europi nastala kad se pokazalo da Trumpova Amerika, za razliku od Bidenove Amerike, ne želi nastavak ukrajinskog rata, nego želi što prije okončati taj rat. Europski lideri, koji su dotad pune tri godine slijepo slušali i slijedili ratne pokliče Bidenove Amerike, sada su se našli u mentalnom vakuumu, nesposobni da se prilagode promjeni retorike s ratoborne na mirnodopsku.

Rezultat toga je ova apokaliptična mahnitost europskih čelnika, koja naš kontinent dovodi na rub kolektivnog suicida, izlažući nas direktnom vojnom sukobu s najjačom svjetskom nuklearnom silom.

Nezvani gost iz Londona

Podsjetimo, ovog su tjedna britanski premijer Keir Starmer i francuski predsjednik Emmanuel Macron na "povijesnom sastanku" u Londonu dogovorili formiranje "Koalicije voljnih", u kojoj će Britanija, Francuska i druge europske zemlje izraditi vlastiti mirovni plan za Ukrajinu – koji uključuje i razmještanje europskih trupa u tu zemlju – kojeg će onda poslati Trumpu u nadi da će ga ovaj blagosloviti i ponuditi vojnu podršku SAD-a.

Mnogi su odmah uočili potencijalno kobnu podudarnost: ovaj plan, sklopljen u Londonu, prijeti podrivanjem tek započetih mirovnih pregovora između glavnih aktera rata – Amerike i Rusije – baš kao što je iz Londona u travnju 2022. u Kijev došao tadašnji britanski premijer Boris Johnson da podrije i uništi već gotovo finalizirane istanbulske mirovne pregovore između Ukrajine i Rusije, kojima se rat mogao okončati još prije tri godine, da nije bilo tog nezvanog i opasnog gosta iz Londona.

Čini se da je Britaniji silno stalo da ukrajinski rat potraje, bez obzira na to koja partija vlada u Londonu i tko trenutno obnaša funkciju britanskog premijera. Otuda i histerija oko naglih i za London neočekivanih mirovnih pregovora koje je pokrenuo Trump. Otuda i histerija oko stvaranja "Koalicije voljnih".

Već i samo ime te koalicije budi negativne konotacije. "Koalicija voljnih" bio je naziv i za skupinu od 30-ak zemalja koja je 2003. bezumno slijedila Ameriku u ničim izazvanoj agresiji na Irak, koja je donijela stotine tisuća mrtvih - mahom civila – a sve na temelju lažnih i isfabriciranih optužbi da iračka vlada posjeduje oružje za masovno uništenje. Upravo je tadašnji britanski premijer Tony Blair prednjačio među Europljanima po sramnoj ulozi u tom američkom imperijalističkom ratu.

I umjesto da nakon iračke tragedije taj izraz "Koalicija voljnih" bude žigosan kao nečastan i blasfemičan, i da bude zauvijek prognan iz političke komunikacije, sadašnji britanski premijer ga je bez imalo moralnog krzmanja uzeo da označi novu međunarodnu "pravedničku vojsku" koja će se sada suprotstaviti Rusiji.

Pukotine ‘jedinstvene‘ Europe

Kako pišu britanski mediji, ovaj put "Koalicija voljnih" ne broji 30-ak zemalja, kao kod agresije na Irak, nego "samo" 20-ak, pri čemu se nisu sve članice obavezale na slanje vojnika u Ukrajinu - neke zemlje su spremne dati potporu Ukrajini na druge načine.

Osim Britanije i Francuske, zasad se ne zna koje su to još zemlje spremne poslati svoje vojnike u Ukrajinu, ali se zna koje nisu. Slanje svojih vojnika odmah su odbacili Njemačka, Italija i Poljska, pri čemu je možda najjasnije obrazloženje dala talijanska premijerka Giorgia Meloni:

"Italija je izrazila sumnju u pogledu prijedloga Francuske i Velike Britanije da pošalju europske vojnike. Po mom sudu, to je vrlo teška stvar za provedbu, nisam sigurna u njezinu efikasnost. Zato smo rekli da nećemo slati talijanske vojnike u Ukrajinu", rekla je Meloni nakon sastanka u Londonu za talijansku državnu televiziju RAI, dok list La Repubblica prenosi njenu izjavu da "raspoređivanje talijanskog vojnog osoblja nikad nije bilo na dnevnom redu".

Kako je istaknula, Italija je spremna sudjelovati u takvoj misiji samo ako se ona provodi pod okriljem UN-a i pod uvjetom da borbe prestanu. Tko bi rekao da je talijanska postfašistkinja razumnija i racionalnija od britanskog laburista i francuskog centrista?

Jasno, moramo uzeti u obzir i politički oportunitet: uz mađarskog premijera Viktora Orbana, upravo je Meloni od svih europskih čelnika ideološki najbliža američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, pa je zato i najsvjesnija da ovaj britansko-francuski plan zapravo predstavlja diverziju na Trumpov mirovni plan.

O navodnoj "jedinstvenosti" Europe dosta govori i činjenica da prijepori oko plana postoje čak i unutar Britanije: dok Starmer euforično najavljuje vojno "buđenje Europe" i ulazak britanske i europske čizme na ukrajinsko tlo, britanski ambasador u SAD-u Peter Mandelson trezveno poručuje da je Trumpova inicijativa za završetak rata zasad "jedina realna opcija na stolu".

Poučak analitičara Plotnikova

Moguće je da rezerviranost pojedinih europskih čelnika prema ovoj britansko-francuskoj avanturi potječe iz činjenice da su upoznati s recentnim vojnim analizama ruskih eksperata, koji su komentirali Starmerove i Macronove ideje. Tako je vojni analitičar Dmitrij Plotnikov 4. ožujka u listu Pravda reagirao na Starmerov plan o slanju britanskih vojnika u Ukrajinu, upozorivši da bi te odluke mogle imati vrlo ozbiljne posljedice i za Britaniju i za Europsku uniju.

"Prema preliminarnim procjenama, u Ukrajini će biti potrebno rasporediti između 40 i 90 tisuća vojnika. Slanje tako velikog broja vojnika oslabilo bi britansku vlastitu obrambenu sposobnost. Treba podsjetiti da britanska vojska broji samo oko 80 tisuća ljudi. A smrt 40 tisuća u zoni vojnih operacija efikasno bi uništila britanske oružane snage do veličine policijskog kontingenta male zemlje", ocjenjuje Plotnikov, uz opasku da će se javno mnijenje u Britaniji sigurno promijeniti "kada se prvi lijesovi Britanaca vrate kući".

Ističući da će "ruske trupe odmah obratiti dužnu pozornost na dolazak Britanaca u Ukrajinu", te da britanske vojnike zbog manjka logističke dubine i pozadinske potpore "može spasiti samo intervencija cijelog NATO bloka", Plotnikov upozorava da bi takav razvoj situacije mogao dovesti do "širenja sukoba na mnoge zemlje EU-a", jer već "postoji mišljenje" da će Rusija uzvratiti udarac "i po bazama NATO-a u Europskoj uniji, uključujući objekte u Rumunjskoj, Poljskoj i samoj Velikoj Britaniji".

"Sukob će odmah dobiti međunarodni karakter. To znači da će bilo kakvo diplomatsko rješenje biti isključeno", zaključuje Plotnikov.

Poučak analitičara Leonkova

Drugi ruski vojni analitičar, Aleksej Leonkov – urednik vojnog časopisa Arsenal Otečestva (Arsenal domovine) – u razgovoru za režimsku agenciju Sputnik razmotrio je Macronovu ideju da Francuska razmjesti svoje nuklearno oružje u Njemačku, pružajući Europi "nuklearni kišobran".

"Ako se Francuska usudi upotrijebiti nuklearno oružje protiv Rusije, odgovor će biti nuklearan. Teritorij Francuske bi zapravo prestao postojati. Dakle, ludost je od Francuske da se razmeće svojim nuklearnim arsenalom. (Francuskih) 290 bojevih glava protiv gotovo 6000 ruskih, od kojih većina koristi vođenu hipersoničnu tehnologiju. To je ludilo Macrona i onih koji ga okružuju i podržavaju", poručio je Leonkov.

Naravno, netko može reći kako nije pošteno da se popušta nasilniku i da ruski agresor bez otpora bude nagrađen na štetu Ukrajine, jer bi to bilo nedopustivo. To je uglavnom istina, ali gdje je taj pravdoljubivi europski glas bio kad su nasilnici i agresori rušili i ubijali Gazu, Libiju, Siriju, Irak, Jemen..., da spomenemo samo neke od tih "nedopustivih" stvari koje je Europa zadnjih godina ne samo mirno gledala, nego u nekima i zdušno sudjelovala?

Tri propuštene godine

Europa je imala tri godine da pokrene mirovne pregovore između Ukrajine i Rusije, ali u tom smjeru nije učinila apsolutno ništa. Štoviše, pregovori koji su mogli zaustaviti rat odmah na početku, oni u Istanbulu, sabotirani su upravo iz Europe, iz Londona. A EU vrhuška na mjesto šefa EU diplomacije nedavno je postavila estonsku političarku Kaju Kallas, koja javno priziva raspad Rusije na desetke manjih država.

Drugim riječima, Europa je svjesno odlučila da ukrajinski rat ne želi rješavati diplomacijom. A sada, kada je hiroviti američki predsjednik doveo tu istu Europu u situaciju da će možda biti isključena iz mirovnih pregovora, europski čelnici su se zatekli u košmarnoj situaciji iz koje se ne znaju izvući. Sanjaju da ih pamte kao novovjeke Churchille, a zapravo vode europske narode u nuklearnu apokalipsu.