Nijedan aktualni lider u Europi nije toliko dugo na vlasti i ne vlada tako čeličnom šakom kao mađarski premijer Viktor Orbán: njegova despotska figura usporediva je jedino s onom njegova velikoga prijatelja i saveznika Vladimira Putina. No, usprkos logističkoj podršci ruskog apsolutista, kao i otvoreno navijačkoj potpori onog američkog – Donalda Trumpa – Orbán se upravo suočava s preprekom bez presedana u svojoj dosadašnjoj karijeri: nedostižnom razlikom u političkom rejtingu od preko deset posto zaostatka. A samo ga pet dana dijeli od izbora.
Količina Orbánova očaja može se jasno opipati i iz njegova zadnjeg igrokaza u koordinaciji sa srbijanskim voždom Aleksandrom Vučićem. Točno na Uskrs, i netom uoči "savezničkog" posjeta američkog potpredsjednika J. D. Vancea Budimpešti, Orbán i suradnici upalili su sve alarme zbog lažne vijesti koju im je dojavio Aleksandar Vučić: sigurnosne službe Srbije otkrile su, tobože, ruksak s pripremljenim eksplozivom i spriječile sabotažu na plinovodu Turski tok kod Kanjiže, na samoj granici Srbije i Mađarske.
Orbán je odmah objavio kako je sigurno riječ o sabotaži s ukrajinskim autorstvom i u Budimpešti sazvao Vijeće za nacionalnu sigurnost, no čak ni Vučić to nije želio potvrditi (ipak on s Ukrajinom ima vrlo uhodan posao izvoza srbijanskih granata). Mađarski neovisni novinari i oporbenjaci, uključujući glavnog premijerskog kandidata Pétera Magyara i stranku Tisza, odmah su ustvrdili kako je riječ o tzv. "false-flag" operaciji, odnosno pokušaju izborne podvale u zajedničkom aranžmanu Vučića, Orbána i Moskve.
Sve je odmah oštro demantirala i Ukrajina, no sigurnosni stručnjaci u Mađarskoj su na temelju incidenta zaključili kako nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako Orbán na temelju neke slične iskonstruirane "ugroze" pokuša u nedjelju odgoditi sebi potencijalno kobne izbore. Iz, tobože, sigurnosnih razloga. Dođe li doista do toga, možda nije daleko ni dan kad će, baš poput svojih ideoloških kolega Putina, Trumpa i Netanyahua, mađarski manipulator uskoro pokrenuti i kakav europski rat kako kontinuitet njegove vlasti ne bi baš ničim bio doveden u pitanje.
Orbán je u zadnjih 30-ak godina ionako već prošao posve dijaboličan politički put: najprije od komunista do ljutog antikomunista i od Soroševa stipendista do Soroševa ljutog progonitelja. Potom i onaj od neliberalnog demokrata do otvoreno antidemokratskog i antieuropskog nacionalista čelično čvrste ruke. Biografi su ga odavno nazvali "čovjekom kaosa", čija je tajna dugogodišnjeg političkog uspjeha samo u tome što pred narodom uspješno glumi kako će pospremiti nered za koji su, naravno, uvijek krivi neki drugi.
Carstvom izgrađenim na političkoj korupciji svemirskih razmjera zadnjih godina uglavnom vlada po modelu neodoljivo nalik sovjetskome: konstruiranjem stalnih neprijatelja, od migranata pa do Ukrajine i službenoga Bruxellesa, te otvoreno se dodvoravajući svim velikim despotima sličnima sebi. Njegovi ključni partneri su Putin i Trump, a njegovi saveznici unutar EU-a mahom su likovi iz redova radikalne i ekstremne desnice. Mađarsku je pretvorio u ono što Europski parlament naziva "hibridnim režimom izborne autokracije", a što se više očito nimalo ne sviđa većini Mađara.
A jednom davno, krajem 1980-ih, isti taj Viktor Orbán bio je progresivni budimpeštanski student prava koji se gromko zalagao za demokratizaciju mađarskoga društva i ukidanje komunističke diktature. U tu svrhu je i osnovao politički pokret Fidesz (Savez mladih demokrata). Poslije govora 1989. godine pred masom ljudi na budimpeštanskom Trgu heroja, kad je pozvao ruske tenkove da napuste njegovu zemlju, kratko je vrijeme studirao liberalnu političku filozofiju na Oxfordu, a njegovu stipendiju financirao je upravo židovski milijarder i filantrop mađarskih korijena, George Soros. Isti onaj kojega će Orbán godinama kasnije progoniti kao vrag grešnu dušu.
Držao je mladi Orbán i čuveni proročanski govor na ponovljenom pogrebu Imre Nagyja, čovjeka koji je stajao iza neuspješnog ustanka 1956. protiv sovjetske diktature. Da bi se potom od jednog od najperspektivnijih branitelja mađarske demokracije prometnuo u glavnog režisera njezina raspada i neslavnoga povratka zemlje pod političko okrilje despotske Moskve.
Viktor Orbán je rođen 1963. godine u Stolnom Biogradu (Székesfehérváru), gradiću udaljenom sat vremena vožnje od Budimpešte. Bio je najstariji sin (od trojice braće) oca inženjera, uglednoga člana Komunističke partije, a majka mu je bila učiteljica. U obiteljskoj kući u vrijeme Viktorova djetinjstva nisu imali ni tekuću vodu, a ni otac nije bio baš lake ruke prema svojim dječacima, no baš ništa u njegovu mladenaštvu nije upućivalo na ikakav prkos komunističkom sustavu.
Dapače, već u gimnazijskim danima postao je ambiciozni politički prilivoda Orbán, oportunistički član Saveza komunista Mađarske. Igrao je aktivno nogomet za lokalni klub, kleo se u socijalizam i imao je samo 23 godine kad se oženio kolegicom Anikom s pravnog fakulteta. Kasnije je izmišljao "herojske" priče da je za služenja vojnog roka odbio biti doušnik komunističkih tajnih službi, no nije baš objasnio zašto mu se ta "čast" u to vrijeme (krajem osamdesetih) uopće i nudila.
Bez obzira na sve te mladenačke kompromiserske epizode – kojih uostalom, nisu baš lišeni ni današnji istaknuti hrvatski političari – Viktor Orbán postao je 1990. član mađarskog demokratskog parlamenta, kad je njegov Fidesz premijerno osvojio 22 mandata. Sa samo 35 godina postao je potom i najmlađi premijer u Europi, ponosna perjanica liberalne internacionale. Upravo Orbánova prva vlada odvela je devedesetih Mađarsku u NATO i izborila prve pobjede nad inflacijom u zemlji.
No, od bijelog labuda mađarske demokracije Orbán se ipak naposljetku pretvorio u oportunističkog i ružnog poltrona najnazadnijih ideologija današnjice. Logika opstanka na vlasti pod svaku cijenu modelirala ga je prema standardima najmračnijih zakutaka publike, a posebno nakon što je 2002. i 2006. zbog masovnih korupcionaških nagnuća dvaput izgubio izbore.
Nije se, međutim, potom odlučio na pošteniju i transparentniju politiku, nego je od 2010. i povratka na vlast samo sustavnije gradio svoj apsolutizam: drakonskim ukidanjem slobode medija i neovisnosti pravosuđa, progonom liberala i neistomišljenika, te suspenzijom brojnih zakona i ustavnih odredbi.
Potpuno je preoblikovao nekadašnje državne institucije kako bi služile isključivo njemu i stranci, protjerao izvan zemlje Soroseva i neka druga kritički nastrojena sveučilišta i nevladine organizacije, te šakom i kapom grabio sredstva iz europskih fondova koje je kroz skupe državne projekte potom dijelio isključivo pouzdanicima iz vlastita stranačkog i političkog kruga. Zvuči odnekud poznato?
Orbán je tijekom zadnjih 16 godina takvim politikama zapravo izgradio svoju stranačku državu u kojoj je i pravosuđe, i medije, i čitavu izbornu administraciju prilagodio vlastitim interesima. Nije ni čudo da nikad nije izgubio izbore u sustavu koji je sam vlastoručno postavio. No, već čitav niz godina sva izvješća Transparency Internationala prozivaju Mađarsku kao najkorumpiraniju zemlju EU-a. Europski parlament, Vijeće i Europska komisija upozoravaju, pak, uporno na stalne prijetnje vladavini prava u Budimpešti: u to ime su u Bruxellesu Mađarskoj zamrznute milijarde eura iz europskih fondova. Ratujući otvoreno s europskim dužnosnicima, Orbán uredno ulaže veta na svaku pomoć EU-a Ukrajini, te pokušava bezuspješno nadoknaditi količinu "judinih škuda" u svojim blagajnama sve rjeđim ruskim rubljima.
Ceh tog uzaludnog podviga, međutim, masno plaćaju obični mađarski građani kojima je Orbánove destrukcije na njihov račun definitivno dosta. No, dugogodišnji despotski i korumpirani mađarski premijer možda i da hoće ne smije odustati od obrane svoje vlasti: riječ je očito o pitanju njegova života i smrti, u boljoj verziji izboru između zatvora i slobode.
Kakav je onda, summa summarum, neki pučki poučak ove hude mađarske političke kronike? Što se iz neke opće perspektive može naučiti iz priče o malignim iščašenjima nekad perspektivnog i obećavajućeg europskog premijera?
Treći mandat za redom za kormilom države ni rođenoj majci, reklo bi se, jer i nju bi to lako moglo iskvariti. A kamoli peti, ili šesti...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....