Posljednja javna egzekucija na giljotini u Francuskoj obavljena je 17. lipnja 1939. pred zatvorom Saint-Pierre u Versaillesu, a u središtu priče našao se osuđeni ubojica Eugen Weidmann. Toga jutra, neposredno prije svitanja, ispred zatvora se okupila gomila znatiželjnika, novinara i radoznalih mještana, privučenih prizorom koji je već tada djelovao kao relikt brutalnije prošlosti. Iako je giljotina desetljećima bila simbol francuskog pravosuđa, atmosfera u Versaillesu pokazala je da se društvo promijenilo – ali ne onako kako su vlasti očekivale. Umjesto tihog, tjeskobnog svjedočenja činu državne kazne, svjedoci su opisivali smijeh, dobacivanja, guranje i gotovo karnevalski ugođaj u trenutku kad je Weidmann priveden pod oštricu.
Eugen Weidmann bio je njemački državljanin osuđen za niz otmica i ubojstava počinjenih u Francuskoj tijekom 1937. i 1938. godine. Svoj plijen tražio je među bogatim žrtvama – turistima, investitorima i poznanicima – a njegov je slučaj izazvao ogroman medijski interes, dijelom i zato što je kombinirao kriminalni senzacionalizam s međunarodnom napetošću pred sam početak Drugog svjetskog rata. Suđenje je bilo popraćeno detaljnim izvještajima tadašnjeg tiska, koji je Weidmanna prikazivao kao hladnokrvnog ubojicu, ali i kao čovjeka mračnog šarma, što je dodatno hranilo fascinaciju javnosti. Kada je osuđen na smrt, bilo je jasno da će njegova egzekucija privući pozornost, no nitko nije slutio koliko će upravo reakcija publike postati ključni faktor u priči.
U ranim jutarnjim satima 17. lipnja giljotina je bila postavljena ispred zatvorskog ulaza, prema već ustaljenoj proceduri javnih smaknuća. Međutim, ono što je uslijedilo šokiralo je čak i one navikle na brutalnost toga rituala: gomila se gurala prema barijerama, neki su se penjali na prozore i krovove kako bi bolje vidjeli, a brojni su sa sobom donijeli fotoaparate. Kada je oštrica pala, umjesto nelagodne tišine uslijedili su uzvici, smijeh i povici, a fotografije Weidmannove posljednje minute počele su kružiti kao morbidni trofeji. Taj prizor – mješavina tehnologije, zabave i smrti – vlastima je bio nedopustiv. Već nekoliko dana kasnije francuska je vlada odlučila: javna smaknuća više se neće održavati.
Odluka da se smaknuća premjeste iza zatvorskih zidina označila je prekretnicu u odnosu francuskog društva prema smrtnoj kazni i javnoj spektakularizaciji nasilja. Smaknuća su nastavljena, ali daleko od očiju javnosti, bez gomile, bez fotografskih bljeskova i bez karnevalske atmosfere. Giljotina je ostala u uporabi sve do 1977., no Weidmannov slučaj ostao je simbol trenutka kada je država shvatila da javno izvršenje kazne ne "odgaja" građane, nego potiče njihov najniži senzacionalizam. Versaillesko jutro 1939. ušlo je u povijest kao posljednji put da je giljotina djelovala pred publikom – jedan čovjek, jedan pad oštrice i prizor koji je prisilio Francusku da se zauvijek odrekne javnih egzekucija.
Spomenimo i da je posljednji čovjek pogubljen giljotinom bio Hamida Djandoubi (često i Hamida Djandoubi/Djandubi), Tunižanin osuđen u Francuskoj. Smaknut je 10. rujna 1977. u zatvoru u Marseilleu, nakon što je proglašen krivim za otmicu, mučenje i ubojstvo mlade žene. Njegova egzekucija bila je posljednje pogubljenje giljotinom ne samo u Francuskoj, nego i u cijeloj zapadnoj Europi. Četiri godine kasnije, 1981., Francuska je ukinula smrtnu kaznu, čime je giljotina definitivno otišla u povijest.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....