Nova era Afrike počinje nakon Drugog svjetskog rata, kada širom kontinenta jačaju antikolonijalni pokreti i kreće proces dekolonizacije. Europske kolonijalne sile, koje su stoljećima vladale afričkim zemljama, nisu pritom uvijek bez krvi prepuštale vlast. Osobito je krvav bio Alžirski rat za nezavisnost (1954.-1962.), u kojem se alžirska socijalistička Fronta nacionalnog oslobođenja (FLN) borila protiv francuske vojske – koja je angažirala i svoju zloglasnu Legiju stranaca - i u kojem je prema francuskim izvorima ubijeno pola milijuna ljudi, dok alžirski izvori navode triput veću brojku.
► PRVI DIO FELJTONA PROČITAJTE NA OVOJ POVEZNICI:
Prvi val dekolonizacije imao je kulminaciju oko 1960. godine; do kraja te godine neovisnost su proglasile 23 afričke države. U razdoblju od 1961. do 1975. neovisnima postaje još 18 afričkih zemalja, a dekolonizacija je dovršena ostvarenjem neovisnosti Namibije (1990.) i Eritreje (1991.), te demokratizacijom Južnoafričke Republike 1994. godine, kada je u toj zemlji ukinut režim aparthejda.
Još 1963. u Addis Abebi utemeljena je Organizacija afričkog jedinstva (OAJ), s primarnim ciljevima borbe za potpunu dekolonizaciju kontinenta i poticanja panafrikanizma. Stoga za mjesto osnivanja nije slučajno izabran glavni grad Etiopije – time se htjelo odati počast jedinoj afričkoj državi (uz Liberiju) koja nikad nije bila europska kolonija, te poslati svijetu poruku da Afrika više nikad neće biti leno tuđih gospodara.
Međutim, iako su među ciljevima ove organizacije (koja je 2002. zamijenjena Afričkom unijom) bili i promicanje jedinstva i suradnje među afričkim državama, ipak se pokazalo da je, paralelno s procesom dekolonizacije, Afrika postala poprište brojnih međudržavnih sukoba i građanskih ratova. Razlozi tome bili su teritorijalni i granični sporovi - uglavnom zbog granica određenih u kolonijalnom razdoblju - etničke podjele i neravnopravnosti, kao i diktatorska priroda brojnih novonastalih afričkih režima, uz naslijeđenu gospodarsku zaostalost i siromaštvo.
Era novih ratova
Tako su se u razdoblju dekolonizacije zbog graničnih sporova u sjevernoj Africi sukobljavali Alžir i Tunis (1957.-1958.), Egipat i Sudan (1958.), Alžir i Maroko (1963., 1976.), Libija i Egipat (1977.), te Tunis i Libija (1979.). Međudržavni konflikti zbog spornih granica u tom su razdoblju izbijali i južno od Sahare: Tanzanija – Mozambik (1974.), Mali – Gornja Volta (1974.–1975.), Kenija – Somalija (1980.), Nigerija – Kamerun (1981.).
Nadalje, za vrijeme dekolonizacije secesionistički pokreti destabilizirali su nekadašnji Zair, današnju Demokratsku Republiku Kongo (1960.–1967.), Nigeriju (1967.–1970.), jug Sudana (1954.–1972., ponovno od 1982.) i više puta Etiopiju (u regiji Ogaden 1974.–1988., u regiji Tigre od 1975., u Eritreji 1961.–1993.), a građanski ratovi u tom vremenu bili su dugotrajni i u Kamerunu (1960.–1966.), Čadu (1968.–1982., 1989.), Angoli (1976.–1991.), Mozambiku (1980.–1992.), Ruandi (1962.–1963., 1969., 1973., 1990.–1994.) i Somaliji (od 1985.).
U eri dekolonizacije arapske zemlje sjeverne Afrike višekratno su se sukobljavale s Izraelom (1948.–1949., 1956., 1967., 1973.), a u tom razdoblju i neke su bivše europske kolonijalne sile poduzimale vojne intervencije širom Afrike.
Britanija je intervenirala u Egiptu (1956.) te u Ugandi, Keniji i Tanzaniji (1964.), Belgija u bivšem Zairu (1961., 1964.), a osobito se “istaknula” Francuska, koja je 1956. intervenirala u Egiptu, 1961. u Mauritaniji i Tunisu, 1964. u Gabonu, 1976.-1977. u Džibutiju, 1977.-1978. u bivšem Zairu i Mauritaniji, 1979. u Srednjoafričkoj Republici, više puta u Čadu (1968.–1983.) te 1994. u Ruandi.
I same afričke zemlje poduzimale su u tom vremenu vojne intervencije diljem kontinenta: Južnoafrička Republika u Angoli (1975.–1976., 1980–1988.), Tanzanija u Ugandi (1979.), Senegal u Gambiji (1980.), Libija u Čadu (1980.–1987.)...
Smrt Libije
U ideološkom smislu, za mnoge afričke zemlje dekolonijalizacija – kao oslobođenje od zapadnih kapitalističkih sila - bila je spoj lokalnog nacionalizma i globalnih socijalističkih ideja, uz potporu Sovjetskog Saveza, Kine, Jugoslavije i ostalih komunističkih zemalja. Jugoslavija je veliki broj afričkih država uspjela okupiti u Pokret nesvrstanih, što je donekle ublažilo njihove brojne interne suprotnosti i nesuglasice, ali nije spriječilo izbijanje novih sukoba i konflikata na kontinentu.
Tako je u razdoblju od 1990. do 1996. u Africi bilježeno prosječno 20 oružanih sukoba godišnje. Sredinom 90-ih neriješeni konflikti karakterizirali su Sudan, Čad, Somaliju, Ruandu, Zapadnu Saharu, Kongo, Angolu i druge zemlje, što je dovodilo do velikog broja izbjeglica, a sumornu sliku kontinenta upotpunjavali su sve veća raširenost AIDS-a (krajem 1992. bilo je registrirano oko šest milijuna oboljelih) i nedostatak hrane, energije i gospodarske perspektive.
“Arapsko proljeće” je od 2011. unijelo dodatnu nestabilnost u sjeveroistočnu Afriku. Masovni proturežimski prosvjedi doveli su u Tunisu i Egiptu do rušenja dugogodišnjih sekularnih diktatora, koje su uglavnom zamijenile islamističke vlade, dok se Libija – dotad najbogatija i najprosperitetnija afrička država - nakon oružane pobune islamista i vojne intervencije NATO zemalja (u čemu su prednjačili SAD, Francuska i Britanija) raspala po plemenskim šavovima i do danas ostala podijeljena i bez snažne centralne vlasti.
Te 2011. neovisnost je stekao Južni Sudan, koji je otada zbog spornog razgraničenja u konfliktu sa Sudanom, dok u samom Sudanu od travnja 2023. godine bjesni brutalni građanski rat između vojske i paravojnih snaga koji utječe na stabilnost cijele regije.
Govor u New Yorku
Bez obzira na oslobođenje od kolonijalizma, Afrika je u gospodarskom smislu i dalje plijen stranih grabežljivaca. Žitelji Afrike i dalje grcaju u siromaštvu, dok profit od njihovih prirodnih resursa izvlače strane tvrtke, najčešće iz onih zemalja koje imaju vojno prisustvo na afričkom tlu. Pritom su se starim kolonijalnim gospodarima pridružile i neke nove svjetske i regionalne sile.
Tako je Rusija 2020. potpisala ugovor sa Sudanom o otvaranju svoje pomorske baze u Port Sudanu, kao dio strategije Kremlja o širenju ruskog utjecaja u zemljama subsaharske Afrike. Turska održava bazu u Somaliji i u luci Suakin u Sudanu, te je prisutna i u Libiji, a 2017. u Džibutiju je svoju prvu prekomorsku vojnu bazu otvorila Kina. Najviše stranih vojski ima upravo u Džibutiju: svoju kolonijalnu filijalu tamo odavno ima Francuska, a ova istočnoafrička država prihvatila je i male vojne baze Njemačke, Španjolske, Italije i Japana (“za borbu protiv piratstva”). Britanija održava pomorsku prisutnost u Keniji.
Stranim silama nije u interesu da se Afrika razvije. Naprotiv, stalo im je da u Africi budu političko-ekonomski sistemi koji će pogodovati njihovoj eksploataciji afričkih resursa. To je jedan od glavnih razloga – uz koruptivnost lokalnih afričkih elita - zbog kojih su afričke zemlje i nakon stjecanja nezavisnosti ostale siromašne.
Iako klasičnog kolonijalizma u Africi više nema - sada je na djelu ekonomski neokolonijalizam – mnogi afrički čelnici za nedaće Crnog kontinenta i danas okrivljuju zapadne kolonizatore. O tome je indikativan istup u rujnu 2023. na Generalnoj skupštini UN-a u New Yorku imao tadašnji predsjednik Gane Nana Akufo-Addo, koji je zapadnim čelnicima poručio da njihove zemlje moraju platiti Africi odštetu za stoljeća kolonijalizma i ropstva.
500 godina eksploatacije
“Veliki dio Europe i SAD-a izgrađen je od ogromnog bogatstva sakupljenog znojem, suzama, krvlju i užasima u transatlantskoj trgovini robljem i stoljećima kolonijalne eksploatacije”, izjavio je tada predsjednik Gane, dodavši kako se “svijet ne bi trebao pretvarati” da današnji ekonomski i socijalni problemi afričkog kontinenta “nemaju nikakve veze s povijesnim nepravdama koje su oblikovale strukture današnjeg svijeta”.
Kako je rekao, nikoga ne treba čuditi da se afričke zemlje još uvijek bore da izgrade prosperitetna društva, budući da su im “prirodna bogatstva opljačkana, a njihovim se ljudima tako dugo vremena trgovalo kao da su roba”.
Predsjednik Gane je priznao da suvremeni Europljani i Amerikanci “nisu ti koji se bave trgovinom robljem”, ali je istaknuo da je nasilno premještanje Afrikanaca preko Atlantika bilo “sponzorirano od strane zapadnih država i da su njegove koristi jasno isprepletene s današnjom ekonomskom arhitekturom” tih država.
“Za trgovinu robljem moraju se platiti odštete. Nijedan iznos novca nikad neće nadoknaditi užase, ali to bi značilo priznanje da je zlo počinjeno, da su milijuni produktivnih Afrikanaca oteti iz zagrljaja našeg kontinenta i odvedeni na posao u Ameriku i na Karibe, bez naknade za njihov rad”, zaključio je Akufo-Addo.
Baš primjer Gane slikovito pokazuje utjecaj zapadnog kolonijalizma na današnje afričko siromaštvo. Uz trgovinu robljem, prirodna bogatstva ove zapadnoafričke države – kakao, zlato i drvo – u razdoblju od 1471. do 1957. iskorištavalo je čak sedam europskih kolonizatora. Prvi su, već u 15. stoljeću, došli Portugalci, a potom su stizali Nizozemci, Danci, Šveđani, Prusi i Branderburžani. U drugoj polovici 19. stoljeća sve njih istiskuju Britanci, koji su 1874. pripojili obalni pojas - spalivši tadašnji glavni grad Kumasi do temelja – da bi 1901. čitava zemlja potpala pod britansku krunu, sve do stjecanja nezavisnosti 1957. godine.
To je gotovo 500 godina eksploatacije, u kojima su se europske zemlje bogatile na račun prirodnih bogatstava Gane, koja je – svom tom bogatstvu usprkos – ostala siromašna afrička zemlja.
UN: Gospodo, platite odštetu!
Ideja o plaćanju odštete za ropstvo ima određeni odjek diljem svijeta, pa reparacijske zahtjeve koloniziranih zemalja počinju uvažavati – zasad samo verbalno – i ključne zapadne i globalne institucije. Europska unija je u srpnju 2023. objavila da je europska prošlost trgovine robljem nanijela “neopisivu patnju” milijunima ljudi, te je nagovijestila potrebu za naknadom zbog tog “zločina protiv čovječnosti”, dok je glavni tajnik UN-a Antonio Guterres u rujnu te godine pozvao bivše zapadne kolonizatore da razmotre “financijsku odštetu za transatlantsko ropstvo”.
“Niti jedna zemlja nije sveobuhvatno položila račune za prošlost i pozabavila se naslijeđem masovnog porobljavanja ljudi afričkog podrijetla kroz više od 400 godina”, navodi Guterres u izvještaju, ističući da “kompenzacija za svaku ekonomski procjejenjivu štetu (...) također može predstavljati oblik reparacije”.
Kako rekosmo, ova (zakašnjela) priznanja zapadnih i globalnih institucija o povijesnoj nepravdi koja je učinjena Africi – zbog koje je ona i danas najsiromašniji kontinent - zasad imaju samo retorički karakter. No, pojedine afričke zemlje – osobito one u zapadnoj Africi – zadnjih godina u borbi protiv siromaštva i nerazvijenosti poduzimaju specifične poteze kojima znatno smanjuju zapadni utjecaj, o čemu ćemo više govoriti u ostatku feljtona.
U IDUĆEM NASTAVKU: Epohalne promjene u Africi: Francuzi odlaze, Rusi i Kinezi dolaze
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....