Nered je daleko od kraja. Pokušaj ponovnog otvaranja Hormuškog tjesnaca, plovnog puta kroz koji teče petina svjetske nafte i plina, nije baš otklonio neizvjesnost na energetskim tržištima. Prvo što se događa nakon svakog potresa u ovoj prometno-naftnoj arteriji jest da cijene naglo skoče, prkoseći gravitaciji, i svima predoče opipljivu opasnost od još veće inflacije i duboke ekonomske stagnacije. Sljedeća faza je onda uništenje potražnje za energijom i prijetnje nestašica goriva: to se već počinje događati na mnogim mjestima u svijetu, i moglo bi stići do Europe za samo nekoliko tjedana.
No, ako mislite da je to ono najgore što čovjeka može zadesiti u hormuškoj krizi, varate se. Više od 20 tisuća pomoraca, i to prema službenim procjenama, zarobljeno je u Perzijskom zaljevu već mjesec i pol dana zbog turbulentnih ratnih zbivanja u fatalnom tjesnacu. Zatočeni su između čeličnih oplata plovila, na brodovima usidrenim nekoliko kilometara od obale, te dane krate promatrajući projektile i dronove kako im zuje iznad glave. Žive svoje živote kao u mišolovci. Kad svi sa zebnjom slušamo vijesti o ponovnome otvaranju Hormuškog tjesnaca ili o njegovoj ponovnoj blokadi, možemo samo pretpostaviti kako na njih djeluje svaka takva objava.
"Pomorcima stiješnjenima u procijep između Irana, Izraela i Donalda Trumpa potrebna je hitna zaštita, više nego ikad. Prioritet se mora dati njihovim potrebama za hranom, vodom, medicinskom skrbi i gorivom za brodove", poručuje Mohamed Arrachedi, koordinator Međunarodne federacije transportnih radnika za arapski svijet i Iran. Telefon ovog čovjeka ne prestaje zvoniti još od početka sukoba, no posljednjih se dana naprosto užario: pozivi, poruke, WhatsApp audiozapisi zarobljenih mornara koji šalju SOS.
"Mornari zovu u svako doba, kad god imaju pristup internetu ili iznenada dobiju signal. Sve poruke koje primamo nose golemu emocionalnu težinu satkanu od panike, straha i neizvjesnosti. Često šalju fotografije ili videozapise bombi koje padaju noću i govore kako su im životi u opasnosti, te preklinju da ih se izvuče iz ratne zone", svjedoči Arrachedi.
Od početka sukoba Međunarodna pomorska organizacija (IMO) potvrdila je najmanje 21 napad na komercijalne transportne brodove u vodama Perzijskoga i Omanskoga zaljeva, što je dosad rezultiralo smrću barem deset mornara i ranjavanjem mnogih drugih. UN procjenjuje da je više od 2000 brodova zarobljeno u ratnoj zoni i besciljno pluta u tom području. Pomorska analitička agencija Vortexa raspolaže procjenama da su samo u Perzijskome zaljevu čak 823 blokirana plovila. Od toga je nešto više od 300 tankera, a ostalo su teretni i kontejnerski brodovi, pa čak i šest kruzera čiji su putnici uspješno evakuirani, ali posada još uvijek čeka na razrješenje hormuškoga gordijskog čvora...
Glavni tajnik Međunarodne pomorske organizacije Arsenio Dominguez na nedavnom je videosastanku s ministrima vanjskih poslova iz više od 40 zemalja pozvao na hitnu eskalaciju međunarodnih diplomatskih napora kako bi se osigurala evakuacija blokiranih pomoraca sa zatečenih brodova, ili barem onih koji to zatraže. Organizacija je u stalnom kontaktu s obalnim državama kako bi osigurala redovitu opskrbu brodova i olakšala siguran prolaz posada do kopna, no glavna prepreka tim procesima nisu vlade. Postoje brojna nerješiva logistička pitanja, poput prijevoza radnika na obalu, jamčenja njihova ulaska i osiguravanja viza za obalne zemlje te kasnijeg njihova tranzita do najbliže funkcionalne zračne luke. Zbog zatvaranja zračnog prostora nad nekoliko država u ovoj regiji, put iz Perzijskog i Omanskog zaljeva obično znači samo moguće putovanje preko Iraka ili Irana.
Sve dodatno kompliciraju i zamršene vlasničko-državne nadležnosti nad plovilima: zastave nerijetko pripadaju jednoj, brodarske kompanije drugoj zemlji, dok stvarni brodovlasnik dolazi iz treće. "Siva flota" koja već godinama prevozi naftu iz iranskih luka uglavnom je prekrivena debelim identitetskim koprenama. K tome su i mornari često zaposleni u različitim lukama i od strane različitih agencija i podizvođača, različitih su nacionalnosti i često nemaju pokrivenost kolektivnim ugovorom. Po međunarodnim pravilima, svi mornari imaju jednako pravo na repatrijaciju u ratnim i rizičnim okolnostima, no ona najčešće nije baš lako provediva u praksi. Postoje i brodovlasnici koji odbijaju izvlačenje i evakuaciju posada iz ratnih zona jer im to naprosto drastično povećava troškove, a moraju im i osigurati zamjenu. Ako zamjena nema, primjerice, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, radnu snagu onda moraju dovesti iz Egipta, Indije, Mjanmara, Filipina...
Iransko-američkim ratom "zarobljeni" mornari su širokog raspona nacionalnosti, od Indije, preko Egipta, pa do Gruzije, Ukrajine i europskih zemalja. Čak oko četvrtine svih pomoraca zatočenih u zaljevu su Filipinci (čak 4862 na 463 različita plovila).
U Hormuškom tjesnacu nalazi se i oko 190 hrvatskih pomoraca, objavio je u ponedjeljak premijer Andrej Plenković te izrazio spremnost Vlade pomoći im ako to zatraže. Hrvatska je svojim državljanima ponudila potporu ako žele napustiti zaljev, pojasnio je premijer, no oni su vezani raznim ugovorima i obvezama prema svojim poslodavcima pa zasad ostaju na svojim brodovima.
Pomorci se nerijetko boje zatražiti evakuaciju od matičnih država jer im mnogi brodari prijete raskidom ugovora i izostankom zaostalih plaća ako podnesu zahtjeve za repatrijacijom. Mnogi su očajni i osuđeni na neizvjesnost i čekanje, piše britanski Guardian, premda neki već imaju ozbiljne teškoće s redovitom opskrbom hranom i vodom. Mnogi su se zbog svega našli i u teškom mentalnom stanju. Većina brodova ima dovoljne zalihe namirnica i pitke vode za pet ili šest tjedana, ali sve su češće procjene da su nakon mjesec i pol dana rata dobrome dijelu brodova rezerve pri kraju. Sve je više pritužbi mornara koji kažu da im ponestaje hrane, vode ili goriva potrebnog za struju i rasvjetu broda.
Opskrba brodova nije jednostavna: brodovlasnik mora na kopnu unajmiti agenta u tu svrhu, a namirnice moraju proći carinu i biti dostavljene na brod posebnim postupkom ako brod nije usidren u luci. Vlasnici brodova najčešće traže izgovore i ne provode rado te rizične i skupe procedure, pa pomorci nerijetko uzaludno traže hranu i po nekoliko tjedana, premda to predstavlja kršenje Međunarodne konvencije o pomorskom radu.
Koliko god zbog njega svi ispaštali, u čitavom ovom apsurdu nepotrebnoga Trumpova i Netanyahuova rata protiv Irana najteže je, čini se, ljudima koji jedu kruh sa sedam kora. Niti znaju zašto su osuđeni na opasnu blizinu ratne zone, niti imaju pojma koliko bi beznadno plutanje bez dovoljno hrane, vode i goriva još uopće moglo trajati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....