Pametan kakav jest, Donald Trump je u ratu s Iranom brzo dospio u slijepu ulicu. A ona se zove Hormuški tjesnac. Dvadeset posto, ili čak petina sve svjetske nafte, desetljećima prolazi ovom rutom, a američki predsjednik ugrozio je svojim ratom za kojega ne zna ni zašto ga je započeo ni kako će ga završiti.
Iranske snage učinkovito su zatvorile ovaj pomorski put gurajući cijenu sirove nafte iznad 100 dolara po barelu, a svjetsku ekonomiju u sigurnu krizu. Kako više ne zna što bi, gazda Bijele kuće sad u pomoć u Hormuzu zove i Europu i zapadne saveznike, iste one koje je dosad bar pet puta ponizio, ucijenio i ritualno iznevjerio. A kad se odlučio na bombardiranje Irana, nije za dozvolu pitao čak ni vlastiti parlament.
Štoviše, Donald Trump nije samo pojačao pritisak na europske partnere da mu pomognu u zaštiti plovidbe Hormuškim tjesnacom, nego je zaprijetio i cijelome NATO-u da se suočava s "vrlo lošom" budućnošću ako njegove članice tamo ne priskoče u pomoć.
U intervjuu za Financial Times Trump je otvoreno rekao: „Primjereno je da ljudi koji imaju koristi od tjesnaca pomognu kako se tamo ne bi dogodilo ništa loše. Ako ne bude odgovora na poziv, ili ako bude negativan, mislim da će to biti vrlo loše za budućnost NATO-a.“ Ovo je valjda već stoti put da Sjevernoatlantskom savezu proriče skori kraj ili izlazak Amerike iz NATO-a.
Njegov poziv na kamikaza-plovidbe Hormuzom nije, međutim, dosad preplašio baš puno država, a niti naišao na njihov minimalni posluh. Australija, Japan i Velika Britanija su prve među zemljama koje su rekle da im ne pada na pamet tamo slati svoje brodove. Ministri u Velikoj Britaniji predložili su alternativno slanje dronova za čišćenje mina u Hormuškom tjesnacu, zaključivši da bi ispunjenje Trumpovog zahtjeva za brodovima moglo samo dodatno eskalirati krizu.
I ministri vanjskih poslova Europske unije raspravljali su o jačanju svoje male pomorske misije na Bliskom istoku, ali se nipošto ne očekuje da će odlučiti o proširenju njezine uloge na sporni tjesnac. Visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Kaja Kallas predložila je svojevrsnu diplomatsku inicijativu za deblokadu Hormuza, kazavši da bi se tamo mogao koristiti sličan model kao onomad u Crnome moru za deblokiranje izvoza ukrajinskog žita.
Kallas je upozorila kako blokada ovog mora uz velike negativne efekte, osim na kretanje cijena nafte, ima i na izvoz umjetnoga gnojiva. A ne bude li dovoljno gnojiva ove godine, pojasnila je, sljedeće će sigurno nedostajati hrane.
Da paradoks i bizarni igrokaz oko Hormuza bude potpun, pokretač rata Donald Trump je i prema Kini, koju je više puta označio glavnim američkim rivalom, izrazio očekivanje da bi itekako mogla pomoći u deblokiranju pomorskog prolaza u Perzijskom zaljevu. Prije svog puta u Peking je kazao da i ‘Kina dobiva 90% svoje nafte iz ovog tjesnaca‘, te je sugerirao kako bi bio red da i oni priskoče. Glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Kine rutinski je Trumpa ubrzo podsjetio tko je kome u trenutačnome svijetu partner, saveznik i prijatelj, izjavivši da Kina ni u kom slučaju ne daje potporu SAD-u u sukobu s Iranom.
Prema ekskluzivnom izvješću Wall Street Journala, general Dan Caine, načelnik američkog Združenog stožera, upozorio je na nekoliko sastanaka uoči američkog napada na Iran na obavještajna izvješća u kojima su iznesena jasna predviđanja da će Iran ubrzo nakon udara rasporediti mine, dronove i rakete kako bi zatvorio Hormuški tjesnac i time ucijenio Washington. Donald Trump je na ta upozorenja navodno priznao da postoji rizik, ali je svejedno nastavio sa svojim radikalnim planovima. Vjerovao je naprosto da će Teheran kapitulirati prije nego što dođe do blokade Hormuza i da će, čak i ako Iran to pokuša, američka vojska biti u stanju rutinski riješiti krizu.
Washington je u petak, nakon što su se energetska tržišta zatvorila, pokrenuo i dodatni napad na otok Harg na ušću Iranskog zaljeva i na kojem se nalaze iranske rafinerije nafte. Upravo ova zadnja eskalacija, sa svojim nepredvidivim posljedicama, navela je republikanskog predsjednika da u subotu pozove "Kinu, Francusku, Japan, Južnu Koreju, Ujedinjeno Kraljevstvo i druge pogođene nacije" da pošalju "ratne brodove" u Hormuz kako bi prolaz pošto-poto održali otvorenim. Iranska revolucionarna garda odgovorila je prijetnjom da će "spržiti u pepeo" svu američku imovinu u Zaljevu ako se američke snage ne povuku iz regije. Pitanje o svrhovitosti napada na Harg u smislu smirivanja napetosti – pošto otok predstavlja "krunski dragulj" i "crvenu liniju" za Islamsku Republiku - razljutilo je američkog predsjednika u radijskom intervjuu par sati prije ovog udara. Odgovorio je novinaru kako će ‘njegovi instinkti odlučiti kada je došlo vrijeme za kraj rata‘. "Osjećat ću to u kostima", rekao je. Jesu li mu kosti izravno priključene na svjetske burze i njihovo divljanje uslijed blokade Hormuškog tjesnaca, ostaje ubrzo za vidjeti.
Osim Trumpovih varljivih instinkta, naravno da su i mjeseci pritisaka izraelskog premijera Benjamina Netanyahua snažno pridonijeli i početku i posve kaotičnom razvoju ove dvojbene bliskoistočne ofenzive. Kad su prve bombe počele padati na Iran, činilo se da su se oba čelnika posve slagala oko cilja promjene režima u Islamskoj Republici, no tjednima kasnije Trump je i sam priznao da interesi obje zemlje u Iranu "možda mogu biti donekle različiti".
Netanyahu je počeo svoj diskurs o ovom hirovitom ratu postupno prilagođavati dnevnim potrebama, te je sa svrgavanja ajatolaha prešao na isključivo vojne ciljeve (teheranski nuklearni i balistički raketni program), te paralelni rat s libanonskom milicijom, Hezbollahom. Izrael istodobno cilja na promjenu režima ili na slabljenje i fragmentaciju Irana (uz podršku manjinskih skupina), što je jako slično onome što je desetljećima prakticirao provoditi u drugim bliskoistočnim zemljama. No, Netanyahuova kampanja u Iranu ima i vrlo sebične unutarnjopolitičke ciljeve, pošto izraelskog ratnog zločinca na funkciji premijera u listopadu očekuju izbori. Rat s Iranom zasad uopće nije povećao njegovu popularnost među građanima, pa njegova vladajuća koalicija i dalje zaostaje za oporbom u svim anketama.
U isto vrijeme, američki predsjednik koji još ne zna što mu je u Iranu krajnji cilj, suočit će se s rastućim brojem kućnih problema u također izbornoj godini. Međuizbori u studenome, na kojima će se obnoviti cijeli Zastupnički dom i trećina američkog Senata, biti će, po svemu sudeći, Trumpov epski promašaj, baš kao i tekući iranski rat. Republikanci u Kongresu već počinju masovno gubiti živce zbog učinaka koje bi već sad izuzetno skupi rat (samo u prvih šest dana koštao je 11,5 milijardi dolara) mogao imati na njihove političke kampanje i na novčanike njihovih birača. Poklope li se sa svime i najviše cijene goriva na američkim crpkama u zadnje četiri godine, epohalna provalija, znatno šira od Hormuškog tjesnaca, mogla bi se uskoro otvoriti ispod nogu Trumpove administracije.
Uza sve ovo, i dva odvojena ‘osvetnička‘ napada, jedan u Michiganu a drugi u Virginiji, prošlog su tjedna ponovno probudila strahove od potencijalnog terorističkog eha rata na Bliskom istoku u Sjedinjenim Državama. Libanonac, čiji su članovi obitelji ubijeni izraelskim bombama, pokušao je izvršiti masakr u sinagogi izvan Detroita. Oko tisuću kilometara dalje, Mohamed Bailor Jalloh, koji je 2016. proglašen krivim za opskrbu oružjem ćelije ISIL-a, ubio je muškarca na Sveučilištu Old Dominion i ranio još dvojicu prije nego je sam usmrćen.
I Trump i njegov ministar rata Pete Hegseth umanjili su u američkoj javnosti značaj ovih napada, no oni uopće nisu bili jedini, a kamoli prvi odjek američke bliskoistočne kampanje: uslijedili su nakon ulične pucnjave u Teksasu prvoga dana rata i neuspjeloga napada u New Yorku koji je također imao isti povod. Za razliku od Izraela, gdje rat u Iranu uživa podršku najmanje 91% židovskog stanovništva i svih parlamentarnih stranaka (osim onih arapskih), vojna avantura Trumpa i Netanyahua započela je, prema relevatnim anketama, s najnižom podrškom američkog naroda bilo kojoj američkoj vojnoj operaciji od Drugog svjetskog rata. Podrška ratu među Trumpovom stranačkom bazom ipak je još uvijek postojana: udar na Iran prema CNN-u podupire oko 77% republikanaca, iako neki od njihovih čelnika otvoreno kritiziraju Trumpa zbog ove ofenzive, od Tuckera Carlsona do Megyn Kelly, te od Joea Rogana do Marjorie Taylor.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....