Živimo u eri sankcija, koje dijele svijet na dva suprotstavljena tabora. U jednom su oni koji sankcije trpe: Rusija, Iran, Kuba, Venezuela, Sjeverna Koreja, Sirija, Afganistan, Bjelorusija, Kina... U drugom su oni koji sankcije uvode: ne računajući UN, to su SAD, Europska unija, Britanija, Švicarska, Kanada, Australija. Kako vidimo, sankcije implementiraju zapadne sile, a žrtve su zemlje Istoka i Globalnog juga.
Pritom se sankcije često predstavljaju kao humanija alternativa ratu. Tumače se kao način ekonomskog pritiska na "odmetničke države" ili "terorističke režime" da promijene svoje ponašanje bez pribjegavanja vojnim sukobima, koji bi odnijeli i civilne žrtve. Međutim, praksa je pokazala da sankcije izazivaju čak i više civilnih žrtava nego bombe.
Svijet se u to mogao uvjeriti još prije 30 godina, kada je u svibnju 1996. UN izvijestio da je od posljedica američkih sankcija protiv Iraka umrlo pola milijuna iračke djece. Nakon objave izvještaja američka veleposlanica u UN-u Madeleine Albright – koja je godinu kasnije postala državna tajnica SAD-a – gostovala je u kultnoj emisiju "60 minuta" na CBS-u, te ju je vidno potresena američka novinarka Leslie Stahl upitala:
"Čuli smo da je pola milijuna (iračke) djece umrlo zbog toga. Pa to je više djece nego što ih je umrlo u Hirošimi. Je li vrijedilo te cijene?"
Odgovor visoke američke diplomatkinje ušao je u anale političkog beščašća. "Mislim da je to vrlo težak izbor", rekla je Madeleine Albright, "ali mi mislimo da je vrijedilo."
560.000 smrti godišnje
No, tih pola milijuna iračke djece tek je mali dio bilance smrti koju su zapadne sankcije izazvale širom svijeta. Kako se navodi u studiji "Učinci međunarodnih sankcija na dobno specifičnu smrtnost", koja je lani objavljena u prestižnom britanskom akademskom časopisu Lancet – a u medijskom je mainstreamu prošla pomalo "ispod radara" – sankcije koje su nametnule Sjedinjene Države i Europska unija povezane su s oko 38 milijuna smrtnih slučajeva između 1971. i 2021. godine.
Autori studije, trojica znanstvenika sa Sveučilišta u Denveru i Centra za ekonomsko i političko istraživanje (CEPR) u Washingtonu – dr. Francisco Rodríguez, dr. Silvio Rendón i dr. Mark Weisbrot – istaknuli su da su u posljednjem promatranom desetljeću, od 2012. do 2021., sankcije godišnje uzrokovale više od 560.000 smrtnih slučajeva, što je više od godišnjeg broja poginulih u ratnim sukobima.
"Procjenjujemo da su jednostrane sankcije u tom razdoblju uzrokovale 564.258 smrtnih slučajeva godišnje. Ova je procjena veća od prosječnog godišnjeg broja žrtava koje su tijekom tog razdoblja sudjelovale u borbama (106.000 smrtnih slučajeva godišnje) i slična procjenama ukupnog broja smrtnih slučajeva u ratovima koji uključuju civilne žrtve (oko pola milijuna smrtnih slučajeva godišnje)", pišu autori.
U studiji su korišteni podaci o smrtnosti za 152 zemlje koje su u zadnjih pola stoljeća bile na udaru sankcija, dok je broj analiziranih entiteta koji uvode sankcije sveden na tri glavna.
"Usredotočeni smo na sankcije koje su nametnule tri zemlje ili organizacije za koje se može očekivati da će imati značajne učinke: SAD, EU i UN. Očekujemo da će europske i američke sankcije imati značajne učinke s obzirom na veličinu njihovih gospodarstava i činjenicu da se većina svjetskih trgovinskih i financijskih transakcija obavlja pomoću američkog dolara ili eura", navode autori na početku studije.
Najveće žrtve su djeca
U uvodu autori ističu da su već i ranija istraživanja dokazala značajne negativne učinke koje sankcije imaju na civilno stanovništvo pogođenih zemalja, ograničavajući im pristup osnovnim životnim potrepštinama poput hrane, lijekova i goriva, kao i socijalnim i zdravstvenim uslugama.
"Sankcije mogu dovesti do smanjenja obujma i kvalitete javnog zdravstvenog sustava, uslijed pada javnih prihoda izazvanog sankcijama; smanjenja dostupnosti osnovnog uvoza, što je rezultat smanjenog deviznog priljeva izazvanog sankcijama, što ograničava pristup medicinskim potrepštinama, hrani i drugim ključnim dobrima; i ograničenja za humanitarne organizacije, kroz stvarne ili percipirane prepreke izazvane sankcijama koje ometaju njihovu sposobnost da učinkovito djeluju u pogođenim zemljama", navode autori.
Najtragičniji rezultat istraživanja je onaj isti koji je 1996. potresao američku novinarku Leslie Stahl, a nije potresao američku državnu tajnicu Madeleine Albright – činjenica da su najveće žrtve sankcija oni najranjiviji. Više od pola svih žrtava sankcija čine djeca do pet godina.
"Smrt djece mlađe od 5 godina predstavljala je 51% ukupnih smrti uzrokovanih sankcijama u razdoblju od 1970. do 2021. godine. Većina smrtnih slučajeva (77% u istom razdoblju) bila je u dobnim skupinama od 0 do 15 godina i od 60 do 80 godina, što implicira da najveći dio učinaka mortaliteta pada na skupine koje tradicionalno nisu u radnoj snazi", pišu autori, navodeći da su se s vremenom smrtni slučajevi koji se mogu pripisati sankcijama među mlađim dobnim skupinama smanjili, "dok su se oni za starije dobne skupine povećali".
Glad na Kubi
Važan nalaz studije odnosi se na uočenu razliku u posljedicama američkih sankcija u odnosu na učinke sankcija koje uvode Ujedinjeni narodi. Povezanost između sankcija i povećane smrtnosti, naime, nađena je samo za američke sankcije, ali ne i za sankcije UN-a.
"Nalazi pokazuju da jednostrane ekonomske sankcije, posebno one koje je uveo SAD, imaju najjaču povezanost s povećanom smrtnošću, dok sankcije na razini UN-a nisu pokazale statistički značajan učinak", pišu američki znanstvenici.
Tumačeći tu razliku, autori navode da su odluke UN "podložne većem nadzoru javnosti", odnosno da su režimi sankcija UN-a u posljednjim desetljećima "bili uokvireni kao napori da se njihov utjecaj na civilno stanovništvo svede na najmanju moguću mjeru", što kod američkih sankcija nije slučaj.
"Američke sankcije, nasuprot tome, često imaju za cilj stvoriti uvjete pogodne za promjenu režima ili promjene u političkom ponašanju, pri čemu kreatori politike ponekad pogoršanje životnih uvjeta u ciljanim zemljama priznaju kao dio predviđenog mehanizma kojim se ciljevi žele postići", pišu autori.
Ovdje se valja prisjetiti Kube, koja američke sankcije trpi već 65 godine, s teškim posljedicama za tamošnje stanovništvo. Te su, posljedice američki tvorci sankcija i htjeli postići, o čemu govori memorandum State Departmenta iz travnja 1960., u kojem se poziva SAD da poduzme sve korake koji bi uskratili "novac i zalihe Kubi, smanjili monetarne i realne plaće, izazvali glad, očaj i svrgnuli vladu".
U zaključku studije autori pozivaju kreatore politike da preispitaju korištenje sankcija kao instrumenta vanjske politike i da razmotre inicijative za značajno ograničavanje njihove uporabe i reformiranje dizajna kako bi se smanjile nepovoljne humanitarne posljedice.
"Dokaz da sankcije dovode do gubitka života trebao bi biti dovoljan razlog za zagovaranje obustavi njihove uporabe. Teško je zamisliti druge političke intervencije s takvim negativnim učincima na ljudski život koje se i dalje sveprisutno koriste", zaključuju autori.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....