Islam je najbrže rastuća religija u Španjolskoj, muslimanska populacija im se od 1990. uvećala za više od 10 puta

Islam je u Španjolskoj stoljećima bio dio prošlosti, tema povijesnih knjiga, turističkih vodiča i rasprava o nasljeđu drevnog Al-Andalusa. Danas se sve češće pretvara u vrlo konkretnu demografsku činjenicu: muslimansko stanovništvo je, prema novim istraživanjima, naraslo na oko 2,4 do 2,5 milijuna ljudi, odnosno približno 5 posto ukupne populacije Španjolske. Islam je time postao najbrže rastuća velika religija u zemlji, ne zbog obraćenja, nego prije svega zbog migracija i više djece u obiteljima muslimanskog podrijetla.

Španjolska je u europskoj percepciji i dalje "katolička zemlja", ali demografska slika postaje sve složenija. U velikim gradovima i industrijskim regijama muslimanske zajednice više nisu marginalne: vidljive su u školama, na tržištu rada, u lokalnoj politici, ali i u kulturnoj produkciji. Upravo zato novi podaci koji preciznije mjere broj muslimana u Španjolskoj izazivaju pažnju i u ostatku Europe – osobito u kontekstu rasprava o migracijama, integraciji i identitetu.

Demografija islama: imigracija, djeca i drugi naraštaj

Prema izvješću Demography of Islam in Spain, muslimanska populacija u Španjolskoj početkom 2025. procjenjuje se između 2,4 i 2,5 milijuna ljudi, što je oko 5 posto stanovništva. U odnosu na početak 1990-ih, riječ je o rastu od gotovo deset puta – tada je muslimanskih stanovnika bilo jedva nekoliko stotina tisuća. Rast nije ravnomjeran: najveće koncentracije muslimana bilježe se u Kataloniji, Andaluziji, Valenciji i Madridu, odnosno u pokrajinama s razvijenom industrijom, turizmom i snažnim migrantskim tokovima. 

Struktura populacije pokazuje da je islam u Španjolskoj prvenstveno migrantska religija, ali se sve više ukorjenjuje u zemlju. Oko 1,79 milijuna su prva generacija imigranata, dok se približno 680 tisuća muslimana rodilo u Španjolskoj, s barem jednim roditeljem muslimanom. Više od milijun muslimana već ima španjolsko državljanstvo, bilo naturalizacijom ili rođenjem, a dio njih je obraćen na islam. 

Posebno je zanimljiv podatak o udjelu muslimana među najmlađima: prema demografskom promatranju CEU CEFAS-a, u 2024. približno 11 posto novorođenčadi imalo je barem jednog roditelja muslimana. To znači da je u prosjeku svako deveto dijete rođeno u Španjolskoj povezano s islamom. Autori studije rast objašnjavaju dvama ključnim faktorima: kontinuiranom imigracijom iz Afrike i relativno visokom stopom fertiliteta kod muslimanki, procijenjenom na dva do tri puta većom od fertiliteta španjolskih žena. 

Time se Španjolska pridružuje trendu koji je već vidljiv u Francuskoj, Njemačkoj i drugim državama EU-a: islam kao manjinska religija demografski raste znatno brže od većinske katoličke i sekularne populacije. Za političke aktere to otvara niz pitanja – od integracije i obrazovanja do socijalne kohezije i odnosa prema identitetu zemlje.

Tko su današnji muslimani Španjolske?

Današnji muslimani Španjolske nisu homogena skupina, nego mozaik različitih etničkih, kulturnih i vjerskih identiteta. Oko 85 posto prve generacije imigranata dolazi iz Afrike, a unutar te skupine najbrojniji su Marokanci, koji čine otprilike dvije trećine muslimanskog stanovništva. Slijede zajednice iz Alžira, Senegala i drugih subsaharskih zemalja, kao i značajnije skupine iz Pakistana, Bangladeša i drugih muslimanskih država Azije.

Nekadašnja muslimanska Španjolska: Al-Andalus kao potisnuta baština

Da bi se razumjelo današnje demografsko jačanje islama u Španjolskoj, važno je podsjetiti da je ta zemlja tijekom gotovo osam stoljeća bila – muslimanska. Nakon osvajanja 711. godine muslimanske vojske prešle su Gibraltarski tjesnac i postupno osvojile veći dio Pirenejskog poluotoka, stvarajući državu poznatu kao Al-Andalus. U vrhuncu moći Al-Andalus je obuhvaćao gotovo cijeli današnji teritorij Španjolske i Portugala, a prijestolnica Omejidskog emirata i kasnije kalifata bila je Córdoba.

U razdoblju od 8. do 15. stoljeća Španjolska pod muslimanskom vlašću bila je jedno od najvažnijih intelektualnih i kulturnih središta Europe. U Cordobi, Sevilli i Granadi razvijale su se filozofija, medicina, matematika i astronomija, arhitektura je ostavila remek-djela poput Alhambre, dok su arapske riječi, kulinarske navike i irigacijski sustavi trajno promijenili svakodnevni život Španjolaca. Granica između kršćanskih kraljevstava na sjeveru i Al-Andalusa na jugu stalno se mijenjala, ali temeljna činjenica ostaje: Španjolska je gotovo osam stoljeća bila većinski muslimanska zemlja.

Rekonkvista – dug proces kojim su kršćanska kraljevstva postupno osvajala teritorij – završila je tek 1492. padom Granade. Tada je islam istisnut iz javnog života, a španjolska je država ušla u razdoblje katoličke homogenizacije i kasnije inkvizicije. Danas, kako primjećuju španjolski povjesničari i pisci, zemlja se još uvijek teško nosi s tim dijelom vlastitog identiteta – činjenicom da je bila muslimanska gotovo osam stoljeća.

Između prošlosti i budućnosti...

Demografija jasno pokazuje da će udio muslimana u Španjolskoj u idućim desetljećima rasti, i to ponajprije kroz djecu drugog i trećeg naraštaja. To otvara niz pitanja: kako će obrazovni sustav ugraditi islamsku prisutnost u svoje nastavne programe; na koji način će se gradovi nositi s novim kulturnim i vjerskim zahtjevima; hoće li se politička scena prilagoditi činjenici da značajan dio birača dolazi iz muslimanskih obitelji.

Za sada je izvjesno tek toliko: Španjolska se demografski mijenja, a islam se vraća u javni prostor, ne više kao prisilno potisnuta prošlost, nego kao vrlo konkretna sadašnjost. Baš kao što je Al-Andalus stoljećima oblikovao kulturu, jezik i arhitekturu zemlje, tako će i nove generacije muslimana – rođenih u Barceloni, Granadi ili Valenciji – sukreirati identitet Španjolske 21. stoljeća.