Ivica Ivanišević: Možete li zamisliti naše budže koje će se povesti za primjerom britanskih kolega i tražiti veće poreze

Uvijek me je mučilo pitanje zašto su se Benny Andersson i Björn Ulvaeus, dva beskrajno darovita, a k tome i vrlo inteligentna čovjeka, u mladosti oblačili kao maškare. Jedan je bio genijalac s istančanim osjećajem za skladanje pamtljivih melodija, drugi je na engleskome, dakle, posvojenom jeziku kojim isprva baš i nije bogzna kako vladao, pisao stihove nepogrešivo pogađajući šifru generacijske osjećajnosti, a zajedno su, u partnerstvu s Agnethom Fältskog i Anni-Frid Lyngstad, ozvučili naše vrijeme. Na vrhuncu popularnosti oblačili su se ajme meni, u kostime od lamea i štrasa, obilato nakićene šljokicama, drečavih boja i halucinogenih krojeva, posramljujući usput i najđikanskije prvoborce glam-rocka. Zar je moguće da im je odjevni ukus bio baš tako jadan?

Odgovor sam pronašao u knjizi Jana Gradvalla „ABBA – prikrivena melankolija“, koja je kod nas izašla u nakladi V.B.Z.-a. Benny, Björn, Agnetha i Anni-Frid doista su htjeli izgraditi prepoznatljiv, upadljiv image kojim će stršati od konkurencije, ali su imali još jedan, zapravo važniji razlog za oblačenje u one grozne kostime.