Nakon 19 godina na funkciji premijera, izraelski kralj Bibi, Benjamin Netanyahu, ne može proglasiti pobjedu na zadnjim izborima, ali ne može se reći niti da je poražen. Prekaljeni korupcionaš, nepresušni generator mržnje i ratni zločinac, zahvaljujući postizbornoj konstelaciji, još ima neke karte za odigrati: premda njegove nisu dovoljno jake, karte njegovih protivnika toliko su slabe da bi mogao ostati na vlasti još čitavih šest mjeseci, sve do novih izbora. Po svemu sudeći, nastaviti će uspješno izbjegavati pravdu zbog optužbi za korupciju, baš kao i istragu koju itekako zaslužuje zbog izazivanja sigurnosne krize prije i nakon tragičnih događaja od 7. listopada 2023. U Europi, kako vidimo, tiranstvo i rad na štetu naroda kad-tad dođu na naplatu: u zemlji vječitog rata na Bliskom istoku od toga uvijek ima nekih ‘prečih‘ pitanja.
Netanyahu je s Likudom objektivno izgubio izbore: naspram svojih 53 ima 67 opozicijskih mjesta u Knesetu, (a potrebno je 61). Nezadovoljstvo koje Netanyahu u zemlji već godinama stvara je kolosalno, ali parlamentarna većina za okončanje njegove vladavine je ipak malo vjerojatna. Gadi Eisenkot, umirovljeni general koji ga je želio svrgnuti, nije se baš dobro snašao: njegova stranka Jašar – što je hebrejska riječ za ‘pošten‘ ili ‘uspravan‘ - nije uspjela sama nadmašiti Likud.
U nekoj drugoj zemlji rutinski zaključak bi bio da je u Izraelu na izborima pobijedila opozicija, no njezinih 67 mjesta podijeljeno je između četiri židovske stranke (od desnice do sekularne ljevice) i dvije liste koje predstavljaju Palestince s izraelskim putovnicama. Premda izraelski Arapi čine 20% stanovništva zemlje, stigmatizirani su i tretirani kao građani drugog reda. Već prvi dogovori unutar opozicije odmah su pokazali koliko će židovskim strankama biti skupo, pa i nemoguće, integrirati arapske stranke u svoj politički blok. To je toliko nemoguća misija da se već više govori o novim izborima nego o novoj vladi.
Ljepilo koje je držalo na okupu anti-Netanyahuovski blok počelo se raspadati već pri prvim šovinističkim i antagonizirajućim prozivkama tog istog Netanyahua svih onih stranaka koje se drznu uvesti izraelske Arape u vlast. Već se tri od četiri židovske stranke u opoziciji ograđuju ili izrijekom protive vladanju s jednom ili obje arapske liste koje su na zadnjim izborima postigle svoj najbolji rezultat ikad, i to usprkos činjenici da bi više od 61 posto izraelskih birača podržalo takvu koaliciju (anketa je nakon izbora provedena na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu). Naspram tog većinskog stava, samo 12% Izraelaca želi rotirajuću vladu s Netanyahuom kako bi se izbjegla ovisnost o Arapima, a dvadeset posto građana sklono je ideji novih izbora.
Postoje samo dva načina da se izbjegne ponavljanje izbora. Ili cionistička koalicijska vlada koju predvodi Netanyahu, ili Eisenkotova reformska vlada podržana i arapskim glasovima. No, obje opcije krše Eisenkotova predizborna obećanja, jer je on kanio svrgnuti Netanyahua bez arapskih stranaka koje sada drže ključ vlasti. Da stvar bude ljepša, Netanyahu, baš poput svog prijatelja Trumpa, ima običaj delegitimiranja svih izbornih rezultata koji njemu ne idu u prilog. Sam je ponajviše mobilizirao arapske birače na izborima svojom litanijom beskrajnih ratova i neliberalnom politikom, otvorenim rasizmom svojih ministara i krvavim neprijateljstvom prema Palestincima. Nakon što oni ovaj put nisu ostali kod kuće, već su se pretežno i masovno odlučili za one koji ih najbolje predstavljaju, Bibi i Likud potkopavaju im legitimnost rasističkim sanitarnim kordonom, antagonizirajući ljude koji predstavljaju više od 20% izraelskog stanovništva.
Netanyahu ima itekakve koristi od te blokade, jer mu omogućuje da zadrži najekstremniji kabinet u izraelskoj povijesti u sedlu za čitavog dugotrajnog procesa formiranja vlade. S otvorenim ratnim frontovima i Zapadnom obalom u plamenu zbog intenzivne aktivnosti izraelskih doseljenika, on sutra lako može pokrenuti i novi napad na Iran te pokušati isforsirati ustroj vlade nacionalnog jedinstva. Trump bi također imao koristi od takve izraelske vlade u kojoj Netanyahu ostaje premijer prve dvije godine, a Eisenkot ga zamjenjuje u nastavku mandata uz opću amnestiju za Netanyahua i politički program koji uključuje Abrahamove sporazume, potporu njegovu Odboru za mir u Gazi i reprezentativan kraj rata s Iranom.
Dođe li do takvog finala u Izraelu, on neće značiti još jedan trijumf destruktivnih politika Netanyahua i Trumpa, nego u prvom redu tragičan neuspjeh izraelske opozicije koja ne želi slijediti većinsko raspoloženje naroda nego robuje nametnutim rasističkim podjelama. Najveći neprijatelj uključivanja Arapa u novu vladajuću većinu unutar oporbe je Avigdor Lieberman, vođa desničarske oporbene stranke Yisrael Beiteinu. Tijekom kampanje Lieberman je čak odbijao i ideju manjinske vlade uz podršku vanjskih palestinskih stranaka, premda Arape čak 42% njegovih birača preferira više od zadržavanja Netanyahua na vlasti. Lieberman time zatvara vrata onome što Yair Golan, vođa demokrata, pokušava postići pregovorima s drugog krila oporbenog bloka. Golan se u petak sastao s Mansurom Abbasom, vođom palestinske liste Arab Ra‘am, te smatra krajnje "nedemokratskim" isključiti Palestince iz prebrojavanja nove parlamentarne većine. "Oni koji vjeruju u demokraciju ne mogu se boriti za nju ujutro samo da bi poslijepodne poništili glasove stotina tisuća građana zbog njihovog podrijetla ili imena.", izjavio je Golan predlažući zajedničku vladu opozicije s Abbasom čija je arapska stranka već bila dio kratke anti-Netanyahuove koalicije 2021.-2022. Arapska Zajednička lista bi u njegovoj viziji podržavala vladu u Parlamentu bez ulaska u nju. I Yair Lapid, bivši premijer, također nagovještava opcije poput manjinske vlade.
„I ja sam želio jasnu i trenutnu pobjedu u utorak, onu koja vam omogućuje da mirno spavate. To nismo dobili, ali pobijedili smo. Ne nokautom , već na bodove“, rekao je Lapid. On sada traži „strpljenje“ jer je vrijeme za „urare“, one koji grade polako i tiho u zatvorenim prostorijama.
Izraelska javna televizija Reshet Bet izvijestila je u subotu da je oporba usredotočena na zbijanje redova i sprječavanje da bilo koja stranka bliska netanyahuovskoj desnici bude u prilici da se pridruži koaliciji. U oporbenim redovima raste zabrinutost i zbog potencijalne kupovine prebjega, tj. žetončića iz vlastitih redova koji bi mogli poništiti većinsku biračku volju. U posljednjih nekoliko sati u političke kuloare u Svetoj zemlji se probila i ideja koja uključuje vladu sastavljenu od četiri židovske oporbene stranke, te s vanjskom podrškom jedne ultraortodoksne stranke koja je trenutno u koaliciji s Netanyahuom: Ujedinjeni Tora Judaizam. Bez Ujedinjenog Tora Judaizma, Netanyahuov vladajući blok bi pao na samo 46 mjesta, dva manje od oporbe, a što bi uz osam glasova arapske liste Mahmuda Abbasa činilo sasvim komotnu buduću većinu.
Svi ti hipotetski koalicijski izračuni mogu, međutim, biti vrlo skoro lako gurnuti u stranu. Pokrene bi Netanyahu s Trumpom novi napad na Iran, a to je želio i netom prije samih izbora, još će više radikalizirati izraelsku javnost protiv arapskih lista i svake suradnje s njima. Drugi element vanjskog razaranja nove većine mogao bi biti Netanyahuovo političko blaćenje i difamacija: još u četvrtak je predsjednik Središnjeg izbornog povjerenstva Noam Sohlberg zatražio od obavještajnih službi u Izraelu i na okupiranim palestinskim teritorijima da istraže "ozbiljne sumnje" o katarskom financiranju jedne arapske stranke koja je sudjelovala na izborima. Netanyahu je već prije prebrojavanja glasačkih listića bio optužio Arape za "krađu" izbora, sve kako bi unaprijed diskreditirao one koji su skloni s njima sklopiti koalicijske dogovore. Sve dok god se jasno ne formira nova vladajuća većina, prekaljeni ratni zločinac, spreman na sve, drži konce igre u svojim rukama i ima uznemirujući manevarski prostor. Njegova vlast se opasno zaljuljala, ali još uvijek ne pada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....