Je li Putin ipak prodao svog ‘dragog prijatelja‘ Madura Amerikancima? Sve su čudniji obrisi igre oko Venezuele

U svibnju 2025. Nicolás Maduro stajao je na Crvenom trgu rame uz rame s Vladimirom Putinom, dok su ruski MiG-ovi nadlijetali Moskvu u povodu Dana pobjede. "Rusija nije samo saveznik Venezuele, ona je ključna sila čovječanstva", poručio je tada Maduro. Bila je to scena koja je trebala simbolizirati multipolarni svijet — Rusija, Kina i Venezuela protiv "imperijalnog Zapada". Samo pola godine kasnije, sve se urušilo: američki specijalci su 3. siječnja ove godine sletjeli na aerodrom u Caracasu, uhvatili Madura i njegovu suprugu te ih prevezli u New York, gdje im se sudi zbog međunarodne trgovine drogom.

Moskva šuti, Kremlj kalkulira

Iz Moskve – tišina. Ministarstvo vanjskih poslova izdalo je tek protokolarnu izjavu o "zabrinutosti" i pozvalo na "dijalog Washingtona i Caracasa". Putin, koji je još u prosincu Maduru uputio novogodišnju čestitku, nije izgovorio ni riječ. Kako piše Financial Times, to nije slučajna diplomatska šutnja: riječ je o odmjerenom potezu koji otkriva novu fazu ruske vanjske politike – tiho povlačenje s globalne pozornice kako bi se očuvala energija za rat u Ukrajini i odnose s Kinom.

"Rusija više ne brani svoje saveznike, ona brani samo sebe," piše The Atlantic, ističući da je Moskva vojno i ekonomski preopterećena da bi istovremeno održavala režime od Sirije do Latinske Amerike. Zanimljivo, u istom se tonu oglasio i Politico, navodeći da Kremlj "nije bio zatečen Madurovim padom" i da je Washington "diskretno informirao Moskvu o planiranoj operaciji". Drugim riječima, SAD se osigurao da Putin ne reagira.

Američko preuzimanje Venezuele – poruka Pekingu

I dok ruski tisak o Maduru piše tek u rubrikama "strana kronika", kineski mediji reagiraju s uznemirenošću. Venezuela je godinama bila kineska energetska ekspozitura u Latinskoj Americi, s investicijama većim od 60 milijardi dolara. Nakon Madurova odlaska čitava ta mreža pada.

Foreign Policy u najnovijoj analizi sugerira da je američka akcija u Venezueli imala dvostruki cilj: ne samo "povratak utjecaja u zapadnoj hemisferi", nego i "strategijsko stezanje kineskih energetskih arterija". Ako Peking izgubi pristup venezuelskoj nafti, bit će prisiljen povećati uvoz iz Rusije — po cijenama koje diktira Moskva. Time Putin, iako javno šuti, zapravo profitira. "To je tiha simbioza," piše FP: "Amerikanci izbacuju Kineze iz Latinske Amerike, a Rusi preuzimaju energetski višak koji Kina treba." Drugim riječima, Putin možda i nije "prepustio" Madura — možda ga je prodao.

Šutnja kao strategija

U Washingtonu, predsjednik Donald Trump slavi Madurovo uhićenje kao "povijesni čin američke pravde" i signal svima "koji diraju američke interese u dvorištu zapadne hemisfere". No, kako napominje The Economist, način na koji je to izvedeno – brzina, preciznost, minimalna međunarodna reakcija – pokazuje da se svijet promijenio. U 21. stoljeću više nije potrebno slati vojsku da bi se pokazala moć; dovoljna je politička koordinacija i obavještajna tišina.

Rusija to zna. Putinovo suzdržano ponašanje nije slabost, nego svjesno izbjegavanje eskalacije u trenutku kada Moskva pokušava "normalizirati" odnose s Washingtonom. Dok Trumpova administracija preuzima dominantniju ulogu posrednika između Ukrajine i Rusije, Kremlj zna da otvorena kritika zbog Venezuele može ugroziti novo, pragmatično partnerstvo koje mu je ključ za pregovore u Europi.

Ukrajina i domino efekt

U Kijevu vijesti o Madurovu padu dočekane su s mješavinom zadovoljstva i opreza. Analitičari s Nacionalnog sveučilišta Kijev smatraju da ovaj događaj može imati neizravne koristi za Ukrajinu: otvaranje Venezuele američkim naftnim tvrtkama snizit će cijene energenata, čime se smanjuje ruski prihod i kapacitet za dugoročno financiranje rata. No, možda Rusija i profitira, jer će popuniti rupu i nadomjestiti naftu koju je Kina dobijala od Venezuele. 

Politolog Petro Oleščuk dodaje i psihološki element: "Putin možda sada jasnije vidi osobni rizik. Gaddafi, sada Maduro – to su ogledala kroz koja on promatra sebe." Ako Kremlj osjeti da njegova sigurnost nije zajamčena, to može ubrzati traženje političkog izlaza iz rata.

Slabljenje ruskog kruga moći

Zapadni analitičari sve učestalije govore o "raspadu ruskog ekosustava saveznika". Moskva je već izgubila Armeniju, u Siriji je marginalizirana, a sada i u Latinskoj Americi ostaje bez uporišta. Sve je slabiji i savez zemalja BRICS-a.

A Kuba, tradicionalni saveznik, pod sve većim je pritiskom Washingtona i ne želi riskirati sankcije zbog potpore Rusiji. "To je kraj jedne ere," konstatiraju analitičari. "Svijet u kojem su ruski bombarderi pokazivali zastave iznad Kariba — više ne postoji."

Ipak, među zapadnim diplomatima raste sumnja da Putinovu šutnju ne treba tumačiti samo kao slabost. Neki u Bruxellesu i Berlinu smatraju da Kremlj namjerno izbjegava javni sukob sa SAD‑om jer duže gleda na odnos s Kinom. Ako Washington oslabi Peking u energetskom smislu, Rusija se automatski vraća u igru kao nužan posrednik i izvoznik. "To je Putinov tihi trijumf kroz američku pobjedu," zaključuje Euractiv u nedavnom osvrtu.

Tko onda gubi, a tko dobiva?

Na površini, Madurov pad izgleda kao američka pobjeda i ruski poraz. No, u svijetu u kojem energetske i sigurnosne veze vrijede više od političkih deklaracija, granice između gubitnika i pobjednika postaju nejasne. Kremlj možda šuti – ali taj muk odzvanja. On znači da Moskva više ne reagira po inerciji, već taktizira. A Maduro, nekoć simbol ruskog otpora Zapadu, sada je samo fusnota u širem geopolitičkom obračunu iz kojeg svi pokušavaju izvući barem trunku koristi.