Kako je Francuska tajno u Sahari, jako daleko od Pariza, detonirala 17 testnih nuklearnih bombi. Nisu upozorili lokalce

Dana 13. veljače 1960. godine, u zoru, tišina pustinje u alžirskoj regiji Reggane bila je naglo prekinuta eksplozijom koja je odjeknula daleko izvan granica tadašnje Francuske kolonije. Pod kodnim imenom „Gerboise Bleue“, Francuska je izvela svoju prvu nuklearnu probu, postavši četvrta država na svijetu s atomskim oružjem. Bila je to eksplozija četiri puta snažnija od bombe bačene na Hirošimu – događaj koji je zauvijek promijenio sudbinu regije i njezinih stanovnika.

Francuska nuklearna ambicija

Nakon Drugog svjetskog rata, Francuska je odlučila razviti vlastiti nuklearni arsenal kako bi ojačala svoj globalni položaj i osigurala neovisnost od tadašnjih supersila – SAD-a i Sovjetskog Saveza. Odabir mjesta za testiranje pao je na tadašnju koloniju Alžir, gdje su prostranstva Sahare nudila „idealne“ uvjete za ovakve eksperimente – daleko od francuskih gradova, ali i daleko od očiju svjetske javnosti.

W

Prva francuska nuklearna bomba, nazvana po pustinjskom glodavcu detonirana je u 7:04 sati. Snaga eksplozije iznosila je 70 kilotona, što je bilo četiri puta više od snage „Little Boya“ bačenog na Hirošimu 1945. godine. Oblak gljive uzdigao se visoko iznad pustinje, a radioaktivni materijal proširio se kilometrima unaokolo.

Posljedice po lokalno stanovništvo

Dok su francuski znanstvenici i vojni dužnosnici slavili svoj ulazak u „nuklearni klub“, tisuće Alžiraca – nomada, radnika i lokalnog stanovništva – bili su izloženi smrtonosnom zračenju. Mnogi nisu bili ni svjesni što se događa; nisu dobili nikakvu zaštitu niti upozorenje. Godinama kasnije, pojavile su se priče o iznenadnim bolestima, deformacijama, povećanoj smrtnosti i neplodnosti među stanovništvom koje je živjelo u blizini testnog poligona. Preživjeli i potomci žrtava svjedoče o „nevidljivom neprijatelju“ koji je promijenio njihove živote. Djeca rođena s teškim malformacijama, odrasli koji su oboljeli od rijetkih oblika raka, pa čak i francuski vojnici koji su sudjelovali u testiranjima, desetljećima su tražili priznanje i odštetu.

„Nismo znali što se događa. Odjednom je nebo postalo bijelo, a nekoliko dana kasnije ljudi su počeli obolijevati,“ prisjeća se jedan od preživjelih iz Regganea.

Francuska šutnja i spori put prema priznanju

Dugo vremena, francuske vlasti su negirale ili umanjivale štetne posljedice testiranja. Tek su 2010. godine, pod pritiskom međunarodne zajednice i nevladinih organizacija, usvojili zakon koji omogućuje određenu odštetu žrtvama nuklearnih testova. Međutim, kriteriji su toliko strogi da je većina zahtjeva odbijena.

Pitanje nuklearnih testova i dalje opterećuje odnose između Francuske i Alžira. Iako je Alžir stekao neovisnost 1962. godine, Pariz je nastavio s testiranjima sve do 1966., ostavljajući za sobom kontaminiranu zemlju i neriješene sudbine tisuća ljudi.

Dugoročne posljedice: Zagađena pustinja

Radioaktivni otpad i kontaminacija tla i vode još uvijek su prisutni u Sahari. Lokalno stanovništvo i dalje izbjegava određena područja, a znanstvene studije potvrđuju povišene razine radijacije u pijesku i biljkama. Neki izvori navode da su čak i desetljećima kasnije, djeca rođena u blizini bivših poligona izložena povećanom riziku od genetskih poremećaja i raka. Organizacije za ljudska prava i bivši kolonizirani narodi godinama traže od Francuske puno priznanje odgovornosti i sveobuhvatnu odštetu žrtvama. Ujedinjeni narodi i Afrička unija više su puta pozivali na transparentnost i čišćenje zagađenih područja, ali konkretni pomaci su spori.

Zaboravljene žrtve: Zašto je važno sjećati se?

Gerboise Bleue nije samo povijesni podatak o nuklearnoj utrci – to je priča o ljudskim sudbinama, kolonijalnom naslijeđu i odgovornosti velikih sila. Dok Francuska i dalje uživa status nuklearne sile, tisuće Alžiraca i danas žive s posljedicama odluka koje su donijete daleko od njihovih domova.

Poruka budućim generacijama

Sjećanje na Gerboise Bleue i ostale nuklearne testove u Sahari podsjeća nas na cijenu tehnološkog napretka i važnost međunarodne solidarnosti. Samo kroz priznavanje prošlih grešaka i pružanje pravde žrtvama možemo graditi svijet u kojem se ovakve tragedije više nikada neće ponoviti.