StoryEditorOCM
SvijetSAD I IRAN

Kako je moguće da ‘ratni pobjednik‘ daje ‘poraženome‘ 300 milijardi dolara odštete? To je priča o bleferima i šahistima

Piše DAMIR PILIĆ
22. lipnja 2026. - 13:54

Iran je pobijeđen, Iran nije pobijeđen. Hormuz je otvoren, Hormuz je zatvoren. Sporazum je postignut, sporazum nije postignut. Iran će dati Americi svoj uranij, Iran neće dati Americi uranij. Amerika neće platiti odštetu Iranu, Amerika će platiti odštetu Iranu.

Poštovani čitatelji, nemojte se zbuniti. Gornji pasus, pun međusobno isključujućih tvrdnji, samo je ilustracija dvaju sukobljenih i potpuno oprečnih narativa koje gledamo i slušamo od početka ničim izazvane američke agresije na Iran. Već gotovo četiri mjeseca, koliko je prošlo od početka rata, na svaku američku tvrdnju imamo iransku kontratvrdnju koja je pobija i demantira, a vrijedi i obrnuto. Podsjetimo, već prvi dan rata predsjednik SAD-a Donald Trump proglasio je američku pobjedu, nakon što je već prvim raketama pobijen gotovo kompletan državni i vojni vrh Irana, uključujući i ajatolaha Ali Hamneija. Opijen lakim trijumfom u Venezueli – gdje je bez problema kidnapirao legitimnog predsjednika Nicolasa Madura – i oboružan dubokim neznanjem o iranskoj civilizaciji i šijitskoj ideologiji mučeništva, Trump je pomislio da je i u Iranu sve gotovo u par sati, kao što je bilo u Venezueli.

Nije znao niti slutio da su ajatolah i glavni ljudi njegova režima unaprijed pretpostavili mogućnost da će biti likvidirani, te su još prije rata uspostavili "višeslojni sustav krizne sukcesije", odnosno razvili protokole po kojima su za ključne vojne i sigurnosne položaje unaprijed određena po četiri zamjenika, kako bi lanac zapovijedanja ostao netaknut čak i u slučaju masovnih atentata.

Imaginarna pobjeda

Otuda je, nakon što su se ti masovni atentati doista dogodili, iranskom režimu trebalo samo dva sata za konsolidaciju i ponovnu uspostavu komandnog lanca. Samo par sati kasnije već su prve iranske rakete stale padati po Izraelu i po američkim bazama diljem Bliskog istoka. A blokadom Hormuza Iran je uskoro pokazao da je sposoban i zagospodariti globalnom ekonomijom.

image

Cijeli je Teheran prepun plakata bivšeg i sadašnjeg vođe -ajatolaha Mojtabe Khameneia (lijevo) i njegovog pokojnog oca Ali Khameneia (desno)

Afp

Malo je reći da je Donald Trump ostao zaprepašten. Čovjek koji je prvi dan rata proglasio ratnu pobjedu – i bio u nju potpuno uvjeren - u narednim je danima i tjednima morao gledati kako se njegova imaginarna pobjeda rasplinjuje u (ne)očekivano snažnom odgovoru Irana. Četiri mjeseca kasnije jedna od točaka nedavno potpisanog Memoranduma o razumijevanju – koji predstavlja samo uvod u 60-dnevne mirovne pregovore – obavezuje Ameriku da osigura "najmanje 300 milijardi dolara za obnovu i gospodarski razvoj Islamske Republike Iran". Kako povijest baš i ne pamti da pobjednik plaća odštetu poraženom, već iz te točke Memoranduma jasno je da Amerika nije pobijedila u ratu protiv Irana.

Kako se to dogodilo i kako je to uopće moguće, s obzirom da je Amerika najjača vojna sila na svijetu, a Iran tek srednje jaka regionalna sila i država koja već gotovo pedeset godina stenje pod američkim sankcijama koje joj onemogućavaju ili barem značajno usporavaju ekonomski razvoj? Kako to da ni grozomorne Trumpove prijetnje – među ostalim, prijetio je i "uništenjem iranske civilizacije" – nisu uplašile iranski režim, niti ga natjerale na ustukne?

image

Iranci sada povlače Libanon kao glavnu točku u pregovorima, na užas Trumpa

 

 

Afp

Jedan od mogućih odgovora na ta pitanja glasi da su se u ratu između Amerike i Irana sukobile dvije različite političke kulture, koje se temelje na dvije različite filozofske koncepcije svijeta i života. Prevedeno na jezik popularnih društvenih igara, sukobili su se američki pokeraši i perzijski šahisti.

Šah jači od pokera

Naime, poker kakav danas poznajemo nastao je u SAD-u u 18. stoljeću, dok je izvorna verzija šaha nastala u Indiji, ali je na Zapad došla iz Perzije, civilizacije iz koje je izrastao današnji Iran. U osnovi pokera leži blef, a to je - kako smo vidjeli proteklih mjeseci – možda i glavna Trumpova politička metoda.

S druge strane, u osnovi šaha leži razmišljanje unaprijed i predviđanje narednih protivnikovih poteza – u čemu se iranski režim pokazao uspješnim – kao i spremnost na žrtvovanje vlastitih figura, što leži u temeljima šijitske ideologije mučeništva. Praktično, nema koga iranski režim zadnjih mjeseci nije žrtvovao: od tisuća vlastitih mladih ljudi koji su početkom godine prosvjedovali protiv režima, do vlastitog vjerskog vođe, ajatolaha Hamneija.

O tome je u travnju ove godine, u eseju pod naslovom "Hormuz – šahovska tabla na kojoj je Trump izgubio partiju", pisao i bošnjački akademik dr. Adamir Jerković, koristeći upravo navedenu dihotomiju između šaha i pokera:

image

Mirovni pregovori u Švicarskoj - američki potpredsjednik JD Vance i pakistanski premijer Shehbaz Sharif

Afp

"Trumpova strategija podsjeća na poker – igru u kojoj se protivnik pokušava lomiti blefom i psihološkim pritiskom. No, Iran nije protivnik koji reagira na blef. To je država čija politička kultura vuče korijene iz višemilenijske perzijske tradicije. U toj civilizaciji strategija podsjeća na šah, igru koju su, simbolično rečeno, upravo Perzijanci darovali svijetu. Zato se i pokazalo da američka politika sile ne daje očekivane rezultate", pisao je dr. Jerković.

Navodeći da je američko bombardiranje "homogeniziralo iransko društvo" i da su u tim okolnostima čak i politički protivnici režima "stali uz vlast u obrani zemlje", dok su "u Washingtonu očito očekivali drugačiji scenarij", dr. Jerković ističe da se na kraju "sve svodi na jednu simboličnu razliku političkih kultura", koja se na kraju pokazala presudnom:

"Perzijanci su, kako se često kaže, izmislili šah i navikli su planirati nekoliko poteza unaprijed. Amerikanci su izmislili poker i često računaju na blef. U ovoj partiji oko Hormuza pokazalo se da šah ponekad može biti jači od pokera", zaključuje bošnjački akademik.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. lipanj 2026 13:54