Katolički svećenik Andrea Santoro je održao misu u turskom gradu, a onda je ubijen. I danas živi sjećanje na njega

Stara priča i njena nova dimenzija. Talijanski mediji ponovno se sjećaju priče o svećeniku koji je ubijen prije 20 godina. 

Klečao je u tišini male crkve na obali Crnog mora kada su se začula dva pucnja. U trenutku dok je sabrano molio nakon nedjeljne mise u crkvi svete Marije u Trabzonu, talijanski svećenik Andrea Santoro pogođen je s leđa i pao je na pod svetišta. Imao je šezdeset godina i već je dugo znao da njegov izbor života u Turskoj nosi rizik, ali unatoč prijetnjama i mučnoj atmosferi oko njega nikada nije tražio premještaj. Ostao je ondje gdje je vjerovao da ga Bog želi – uz malu, raštrkanu katoličku zajednicu i ljude na marginama društva.

FIDEI DONUM

Santoro je rođen u Italiji, zaređen je za svećenika i nakon godina župničke službe zatražio je da bude poslan u Tursku kao "Fidei donum" – dar vjere Crkve koja šalje svoje svećenike u krajeve gdje su katolici malobrojni i često nevidljivi. Kada je stigao u Trabzon, nije birao udoban stan u sigurnijem dijelu grada. Odlučio je živjeti skromno, blizu svojih župljana i onih koji su, i u religijskom i u socijalnom smislu, bili na rubu. Upoznavao je susjede, učio jezik, poštujući većinsku muslimansku kulturu, ali istodobno pokušavajući iznutra izgraditi prostor dijaloga.

S vremenom je postao poznat ne samo kao svećenik male katoličke zajednice, nego i kao čovjek kojem se obraćaju oni koji se osjećaju iskorišteno ili zaboravljeno. Govorio je protiv nepravde, pomagao siromašnima, nastojao posredovati u sitnim, ali za ljude presudnim sukobima. Njegov stil nije bio militantan, nego tiha prisutnost i spremnost da sluša. Vjerovao je da kršćani i muslimani mogu živjeti u uzajamnom poštovanju, bez poništavanja međusobnih razlika. Jedna od njegovih često citiranih molitava to sažima: molio je za zajedništvo "ne toliko ujedinjeno da uguši različitost, niti toliko različito da uguši jedinstvo".

TURBULENCIJE

No upravo u godinama koje su prethodile njegovoj smrti, Turska je prolazila turbulentno razdoblje. U javnom prostoru pojačavale su se nacionalističke i vjerske tenzije, a rad i prisutnost kršćanskih zajednica ponekad su se prikazivali kao prijetnja identitetu zemlje. Kad su se 2005. i 2006. pojavile karikature proroka Muhameda, dio medija raspirivao je bijes i poticao atmosferu u kojoj su "stranci" i kršćani lako mogli postati mete. U tom kontekstu i Santorova se aktivnost počela gledati s nepovjerenjem. Kasnije će se doznati da su mu mjesecima prije ubojstva lokalne vlasti prisluškivale telefon, navodno zbog sumnje u misionarski rad.

Unatoč svemu, Santoro je ostao. Prijateljima i nadređenima govorio je da je svjestan prijetnji, ali da ne želi napustiti ljude kojima je postao duhovni otac. Za njega, povratak u Italiju značio bi izdaju poziva koji je shvaćao ozbiljno, gotovo doslovno: biti prisutan tamo gdje je Crkva najmanja i najranjivija. Nastavio je voditi mise, posjećivati obitelji, sjediti s ljudima za kuhinjskim stolom, prevoditi njihove životne priče u molitvu.

SANTA MARIA

U nedjelju, 5. veljače 2006. sve je izgledalo kao i mnogo puta do tada. U maloj crkvi Santa Maria slavio je misu za nekoliko vjernika. Nakon što je bogoslužje završilo i ljudi su se razišli, Santoro je ostao u crkvi na osobnoj molitvi. Kleknuo je u stražnjem dijelu, leđima okrenut ulazu, uronjen u tišinu. Tada je ušao šesnaestogodišnji mladić. Prišao mu je s pištoljem, ispalio dva hica u leđa i, prema iskazima svjedoka, uzviknuo "Allahu Akbar". Sve se dogodilo u nekoliko sekundi. Svećenik je ostao ležati na podu, a liječnici koji su ubrzo stigli mogli su samo konstatirati smrt.

Vijest o ubojstvu izazvala je šok u Italiji, Turskoj i Vatikanu. U danima nakon zločina stizale su osude iz crkvenih i državnih vrhova, ali i izjave turskih muslimanskih vjerskih vođa koji su naglašavali da se takav čin ne može opravdati vjerom. Istraga je ubrzo dovela do identifikacije i uhićenja mladića, tada učenika srednje škole. U kasnijem sudskom postupku naveo je da je bio pod snažnim dojmom medijskih napisa i karikatura proroka Muhameda, koje je doživio kao uvredu islamu, te da je u svećeniku vidio simbol zapadnog svijeta i kršćanstva. Sud ga je, nakon suđenja koje je pratila međunarodna javnost, osudio na dugogodišnju kaznu zatvora.

DIJALOG?

No brojna pitanja ostala su visjeti u zraku. Je li posrijedi bio isključivo čin radikaliziranog tinejdžera ili je mladić djelovao ohrabren atmosferom mržnje koju su stvarali odrasli – političari, urednici, vjerski govornici? Je li prisluškivanje Santorova telefona bilo samo nespretno, paranoično postupanje lokalne policije ili znak šireg nadzora nad kršćanskim zajednicama? Na ta pitanja pravosudni spisi ne daju potpune odgovore, a slučaj je godinama izazivao rasprave o odnosu Turske prema vjerskim manjinama i sigurnosti misionara.

Danas, godinama nakon ubojstva, njegovo se ime često spominje u kontekstu dijaloga između kršćana i muslimana.