Kineski ministar obrane admiral Dong Jun objavio je danas da kineski brodovi nastavljaju prolaziti Hormuzom te da NR Kina neće dopustiti vanjsko miješanje u svoje energetske veze s Iranom. Nije to rekao glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova, nego ministar obrane! To je poruka Washingtonu, nipošto protokolarna reakcija vodeće globalne ekonomske sile svijeta, navodi jutarnji.hr.
Drugim riječima, to je vojna reakcija na činjenicu da je američki predsjednik još jednom iskazao "talent" za surovu eskalaciju globalne geopolitičke napetosti prema općem sigurnosnom i ekonomskom kaosu. Zapad do jutros odbija kolektivno priznati da je MAGA administracija, frustrirana iranskim tvrdim političkim radikalizmom, na moru odlučila primijeniti upravo doktrinu iranskih vjerskih fanatika, koja se bazira na činjenju štete svima ostalima.
Pri tome radikalni režim Irana blokira jedan hormuški prolaz, a Sjedinjene Države dva mora, tj. površinu 500 puta veću od tjesnaca, što je niz analitičara ponukalo da se prisjete drame s Kennedyjevom pomorskom blokadom Kube, kada se znalo da je na stolu prvenstveno pitanje hoće li Amerika silom zaustaviti ruske brodove.
Do današnje objave kineskog ministra obrane, koja izaziva osjećaj jeze, Zapad kao da nije bio kolektivno spreman izreći, barem ne kroz mainstream medije, čak ni pitanje pratimo li upravo do sada najdramatičnije odmjeravanje snaga pred žestoku tučnjavu ili "samo" novu fazu pogoršanja?
Trump laganini...
Američki je predsjednik, ležeran i dobre volje, u danima iza nas pratio jednu od nasilnih UFC priredbi, kao da mu se sviđa nepatvorena brutalnost. Bilo kako bilo, nova "iranska" strategija Bijele kuće, iako se još ne znaju ni principi, kamoli "tehnički" detalji provedbe, novi je udarac u jetru globalne opskrbe; onaj udarac kojim UFC-ovi borci ponekad pokušavaju de facto neizdrživom boli paralizirati protivnika. Još nije jasno i glasno rečeno, ali Donald Trump upravo je minirao i digao u zrak Pax Americanu; ona je samo još jedan element globalnog poretka iza kojeg je stajala ona dobra, stara, veličanstvena Amerika nakon Drugog svjetskog rata.
Podsjetimo, Pax Americana bio je neformalni globalni poredak u kojem je američka vojna i ekonomska nadmoć jamčila stabilnost međunarodnih plovnih putova, slobodnu trgovinu i predvidljivost globalnog sustava; ne samo za saveznike nego za sve. Bio je to američki dar planetu Zemlji, kojeg je Trump, eto, odlučio oduzeti, uz dobar provod na UFC-u.
‘Naš ili ničiji‘
Pokušajmo izbjeći ideološke naočale te kroz krajnju simplifikaciju objasniti pozicije dviju zaraćenih strana, Irana i SAD-a. Iran je postavio politiku "naš je tjesnac ili ničiji" i "što gore svima, mi sigurniji". Trump je odgovorio s "naša dva mora ili ničija". Čak je načelno nebitno je li i po Trumpovim, malo žešćim političkim principima, ovime sasvim vidljivo gurnuo prst u oko NR Kini, što bi bio prekršaj čak i u UFC-u, nego što sa "svima ostalima". Rezultat je za kupce energenata u globalnoj krizi identičan: dodatni pritisak na rast cijena i neizvjesnosti.
Posebna je drama u azijskim izvoznim silama kao što su Japan, Indija, Vijetnam, Južna Koreja…, dok kompletna Europska unija visi na koncu religioznog vjerovanja da će se riješiti "ovisnosti" o povoljnijim ruskim energentima sada već olinjalim vizijama sjajne zelene budućnosti, što znači da je stari kontinent pred stavljanjem na aparate izvanrednog stanja u energetici. Spomenimo i pravni aspekt, koji je tu, iako se MAGA predsjednik ponaša kao da su njegove "moralne" procjene pravna norma, što je javno i rekao.
Međunarodno pravo zabranjuje i jednoj i drugoj strani da blokiraju međunarodne plovne putove. Iran međunarodno pravo uporno i teroristički drsko krši od 28. veljače. SAD ga krši od ponedjeljka, 13. travnja. Razlika je, ponovimo, u veličini, jer Hormuz je tjesnac od tridesetak kilometara, dok su Omanski zaljev i Arapsko more zajedno površinom veći od Europe, piše jutarnji.hr.
Tržišni apsurd
Futures cijena nafte (buduća cijena) — ona koju svi citiraju — upravo odražava kolektivnu pretpostavku da će se sve uskoro normalizirati. Spot cijena (cijena stvarnog tankera koji treba naftu danas) bila je 145 dolara u trenutku dok je futures pokazivao 109, što je apsurd i znak disfunkcionalnosti kompletnog, ogromnog derivativnog tržišta.
Razlika od 36 dolara po barelu, rekordna u 20 godina, nije tržišna anomalija. To je mjera razmaka između željenog i stvarnog, a nagomilana razlika u cijeni kumulativno je takvih razmjera da slijedi drama ako Trump nastavi s nizanjem drama. Analitičar Macquarie Groupa kaže: "Tržište terminskih ugovora uopće ne predstavlja stvarnost na terenu i na moru. Potpuno je slomljeno."
Rory Johnston, jedan od najrespektabilnijih neovisnih analitičara naftnog tržišta, ide korak dalje. Teza koja cirkulira tržištem — da je 80 posto hormuškog protoka već nadoknađeno alternativnim rutama — je, doslovno citira, "entirely bunk" i "irresponsible". Saudijski naftovodi mogu prenijeti 9 od 20 milijuna barela dnevno. Priča o supstituciji pretpostavlja logistiku koja ne postoji, tankere koji ne mogu ući, kao i osiguranje koje nitko ne želi prodati.
Ono što tržište i dalje naziva "hedgingom" nije zaštita od rizika; to je kolektivna oklada da će netko drugi riješiti problem prije nego što pojedini igrač mora pokriti gubitke. Dok god svi dijele tu pretpostavku, fikcija funkcionira. Kad pretpostavka pukne, a ona će uz trumpizaciju globalne politike sigurno puknuti, nema tko biti na suprotnoj strani.
Paralela s ruskom naftom 2022.: tada je teza bila ista — sankcionirat ćemo, tržište će se prilagoditi. Prilagodilo se, ali po trajno višim cijenama, preraspodijeljenim tokovima koji traju godinama, i Rusiji koja je paradoksalno zaradila više nego prije. Sada na taj problem Trump tovari novi, teži.
Prekinuta kineska tišina
Kineska tišina od 13. travnja bila je zastrašujuća upravo zato što Kina koja viče — pregovara, a Kina koja šuti — najvjerojatnije mjeri što učiniti, odnosno koliko je daleko spremna ići da zaštiti dostavu energenata za svoju živahnu ekonomiju morskim putem. Danas je ministar obrane, admiral Dong Jun, prekinuo tišinu, ponovimo, poprilično jasnom porukom da NR Kina neće dopustiti vanjsko miješanje u svoje energetske veze s Iranom. Stoga je i Bloomberg danas, napokon, eksplicitan: Trump ne cilja samo Teheran nego i Peking. Prije rata Kina je kupovala 95 posto sve iranske nafte.
Bez kineske potražnje iranska nafta ne postoji kao tržišna kategorija. Blokada iranskih luka u Arapskom moru i Omanskom zaljevu nije pritisak na Iran; to je ultimatum Kini: pritisnite Teheran ili će vaši brodovi postati meta. Između te dvije izjave — Trumpove blokade i Dong Junove poruke — leži prijelaz koji analitičari još uvijek procesiraju, ali čije su konture jasne: ono što je počelo kao američki rat s Iranom, postalo je nešto znatno složenije i opasnije. Koliko točno?
Pričekajmo novu objavu američkog predsjednika na Truth Socialu.
Nije li fenomenološki zanimljivo da američki mediji, drugi dan zaredom, kao što je New York Times, uspoređuju Trumpovu blokadu dvaju mora s Kubanskom krizom, ali uz Iran (modernu Kubu) ne spominju baš čije se brodove namjerava zaustaviti?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....