Kuba se polako gasi. Struje ima sve manje, zalihe nafte su na izdisaju, benzinske pumpe su zatvorene. Ljudi kuhaju na drvima i ugljenu, ali hrana sve teže stiže iz sela u gradove. Aviokompanije obustavljaju letove, a država zatvara škole i sveučilišta, skraćuje radni tjedan i drastično reže javni prijevoz. Čak i državne bolnice smanjuju opseg usluga.
Deset milijuna ljudi nalazi se u američkoj klopci. Zadnji strani turisti bježe s otoka, dok avioni još mogu natočiti gorivo, pa čuveni barovi u Havani zjape prazni: jedini gosti su međunarodni novinari koji su došli izvijestiti o konačnom slomu jedne zemlje i jedne bešćutne civilizacije koja mirno i šutke gleda kako nasilnik iz Bijele kuće davi tu zemlju do smrti.
Uzrok kubanske agonije je naftna blokada otoka koju već tjednima provodi Amerika. Nakon što je otmicom venezuelskog predsjednika Nicolasa Madura i prijetnjama Meksiku uspio odvojiti Kubu od njezina dva glavna dobavljača nafte, predsjednik SAD-a Donald Trump je krajem siječnja potpisao izvršnu uredbu u kojoj je Kubu nazvao „neobičnom i izvanrednom prijetnjom” nacionalnoj sigurnosti SAD-a.
Ta finta mu je omogućila da proglasi „nacionalnu izvanrednu situaciju” zbog koje je spreman uvesti carine svim zemljama „koje prodaju ili na drugi način opskrbljuju Kubu naftom”. Zato Kuba više ne može kupiti naftu ni od koga. Zato se život na Kubi gasi.
Kada je bijeli policajac Derek Chauvin u svibnju 2020. u Minneapolisu ubio Afroamerikanca Georgea Floyda – što je izazvalo društvene nemire u SAD-u – ubio ga je tako što mu je devet minuta držao koljeno na vratnoj arteriji, prekinuvši mu dotok kisika u mozak. Isto to Trump radi Kubi: već devet tjedana drži joj američko koljeno na naftnoj arteriji, prekinuvši joj dotok energije na otok.
Razlika je tek u tome što je Chauvin zbog tog pojedinačnog ubojstva gušenjem osuđen na 22 i pol godine zatvora, dok Trump zbog ovog gušenja čitave jedne zemlje od deset milijuna ljudi neće provesti u zatvoru ni dana.
Zamjena za Epsteinov otok
Naravno da je Trumpova izvršna uredba logički šuplja kao švicarski sir, jer Kuba ne predstavlja nikakvu prijetnju SAD-u. Amerika je 30 puta mnogoljudnija, 90 puta veća i ima 150 puta veći BDP od Kube: kako komunistički komarac može nauditi kapitalističkom slonu?
Pravi razlog američkog gušenja Kube je imperijalistički nagon Washingtona za ovladavanjem čitavom Latinskom Amerikom, u skladu s Monroevom doktrinom (koju Trump sada po sebi zove Donroeva doktrina). Kuba je tu presudni dragulj, upravo zato što se već 67 godina prkosno opire američkoj hegemoniji. Zato je Trumpov plan tako brutalan: izgladnjivanje otoka putem uskraćivanja nafte dovest će do narodne pobune i izlaska Kubanaca na ulice, što bi omogućilo američku intervenciju.
Dakako, kad se govori o razlozima američkog gušenja Kube, ne treba podcijeniti ni nostalgiju. Sve do Castrove komunističke revolucije iz 1959. Kuba je bila leno američke kockarske mafije i ljetnikovac američkih bogataša. Nije isključeno da Trump i njegovi prijatelji milijarderi sanjaju povratak tih „starih dobrih vremena”-
„Bogate američke elite s radošću čekaju da slikovite kubanske plaže s idiličnim zalascima sunca i luksuzni hoteli s kockarnicama ponovo postanu dio njihovog životnog stila prema modelu ‘don Michaela Corleonea‘ i ekipe iz znamenite filmske trilogije ‘Kum‘ iz predcastrovskog doba. Poglavito sada, kada im se ‘Otok Slobode‘ smiješi i kao idealan nadomjestak za zauvijek izgubljeni Epsteinov ‘Otok razvrata‘”, piše nekidan analitičar Zoran Meter, glavni urednik portala Geopolitika News.
Zanimljivo je da poveznicu između Trupova gušenja Kube i pokojnog osuđenog pedofila Jeffreyja Epsteina nalazi i analitičar Antun Roša s vanjskopolitičkog portala Advance:
„U glavama američkih elita Kuba je ‘problem star 67 godina‘ koji se rješava glađu i mrakom. San je povratak u vrijeme prije 1959. godine, u Havanu pod kontrolom mafije, generala i kockarnica, u otok pretvoren u bordel za bogate, u svojevrsni karipski ‘Epsteinov otok‘, samo veći, gdje novac kupuje sve, a narod je porobljen. Revolucija je taj okrutni san zdrobila”, piše Roša.
Usvajanje ratnog mentaliteta
Punih 67 godina Amerika nastoji slomiti Kubu. Gospodarski embargo koji je Amerika Kubi uvela još početkom 60-ih odavno je već postao najduži embargo u povijesti ljudskog roda i glavni uzrok teškog života na Kubi. Već više od tri desetljeća Opća skupština UN-a svake godine s golemom većinom glasova potvrđuje rezoluciju kojom se osuđuje taj američki embargo.
Svake godine oko 190 članica UN-a glasa za tu rezoluciju i poziva na ukidanje embarga, a protiv uvijek budu samo Amerika i Izrael (zadnjih godina i Ukrajina bude suzdržana), ali ništa se ne mijenja. Američki nasilnik i dalje, iz godinu u godinu, održavanjem embarga otežava život kubanskom narodu, bez obzira sjedi li u Bijeloj kući republikanac ili demokrat (donekle s iznimkom Baracka Obame).
A sada je Trump, na sve to, uveo i naftnu blokadu, čije se posljedice već osjete u kubanskoj svakodnevici, koja postaje sve teža. Komunistička vlada u Havani pokušava oskudne preostale resurse usmjeriti prema najranjivijima, pa su državni taksisti objavili da bolesnike koji idu na kemoterapiju, dijalizu i hitne slučajeve prevoze besplatno, dok je kubanski predsjednik Miguel Diaz-Canel pozvao stanovništvo na „kreativni otpor” i usvajanje ratnog mentaliteta.
„Jest ćemo ono što proizvedemo u lokalnoj zajednici. Ako sada ima manje goriva, hrana neće moći stizati iz jedne općine u drugu”, poručio je Diaz-Canel građanima prošlog mjeseca u TV nastupu na državnoj televiziji, pripremajući ih na kaos koji dolazi.
Loša reklama za BRICS
Ima li ikoga pod ovim nebom da spriječi ovaj američki zulum nad Kubom? Iz UN-a stižu deklarativne osude naftne blokade i upozorenja na predstojeću humanitarnu katastrofu, ali te izjave ne mijenjaju stvarnost koja se urušava. Iz Europe, nekadašnje kolijevke humanizma, nema niti deklarativnih osuda: nitko se povodom Kube ne usudi zucnuti protiv Trumpa.
U takvim okolnostima, kubanske nade okreću se prema Kini i Rusiji. Ali te su saveznice daleko i pitanje je imaju li snage i volje za probijanje američke blokade, iako je Rusija najavila slanje tankera s naftom, dok je Kina prošlog tjedna poručila da će „pomoći najbolje što može”.
Ako Kuba padne, bit će to veliki psihološki udarac za skupinu BRICS – predvođenu upravo Kinom i Rusijom - koja se zemljama Trećeg svijeta, a to je većina čovječanstva, predstavlja kao alternativa zapadnoj (američkoj) hegemoniji, nudeći multipolarni svjetski poredak kao pravedniji model od dosadašnjeg. Pad Kube značit će da BRICS još uvijek nije u stanju pružiti zaštitu svojoj ciljnoj skupini. Osim ljudske i društvene tragedije, slom kubanske utopije bio bi i loša reklama za multipolarni svijet.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....