Nasuprot predrasudama naivnih pacifista, loš mir zna biti pogubniji i od jednoga rata. Versajski ugovor, primjerice, kojim je okončan Prvi svjetski rat, zapamćen je kao najgori mirovni sporazum u povijesti, gotovo pa kozmička katastrofa iz koje su naknadno proizIšle skoro sve druge kataklizme 20. stoljeća.
Versajski sporazum potpisan je u francuskom gradu u lipnju 1919. Poniženje kojem je Njemačka u tom dokumentu bila izložena poslužilo je kasnije kao plodan humus za rađanje ogorčenosti i mržnje iz koje se iznjedrio nacizam. Bez Versaillesa je teško razumjeti uspon Hitlera, a bez Hitlera se ne bi dogodio ni Drugi svjetski rat ni holokaust. Ovaj loš sporazum kao truli temelj trajnog mira nije bio jedini uzrok kasnijih milijunskih tragedija diljem Europe, ali je svakako bio među glavnima.
Primjer Versaillesa, međutim, ne znači i da nevaljali mirovni sporazumi katkad ne posluže uspješnom zaustavljanju ratova i sprječavanju daljnjega nepotrebnog umiranja. Trumpov pakt koji je već omogućio primirje u Gazi, premda je vidno krhak, klimav i na nepravednim temeljima (ne uključuje rješenje dviju država koje je cijela međunarodna zajednica usvojila kao najbolji model za održivi bliskoistočni mir) svakako je puno bolji od rata, ma tko da ga sutra potpiše. A neće u Gazi biti ni nikakav povijesni presedan ako nekadašnji perjanici neprijateljstava i najžešći zagovornici krvave borbe postanu baš oni koji će zaustaviti potoke nevine krvi.
U diktaturama, jednoumlju i autokracijama u pravilu su upravo takvi bili i glavni mirotvorci i vjesnici slobode. Znanstvenik Hans Magnus Enzensberger napisao je svojedobno u El Paisu članak "Heroji povlačenja", lucidan tekst kojim je objasnio kako su rušenje diktatura poput Francove zapravo najčešće provele osobe iz samoga srca režima. To se odnosi na, primjerice, bivšega člana frankstičkog cortesa Adolfa Suareza u Španjolskoj; na komunističkog reformističkog premijera Janosa Kadara u Mađarskoj, kao i na slavnog Nikitu Hruščova u SSSR-u. Može im se slobodno pridodati i Ivicu Račana, nekadašnju komunističku nadu i šefa ideološke komisije CK SK Hrvatske koja je svojedobno sudila o moralno-političkoj podobnosti u kulturi, da bi isti čovjek u povijest ušao kao jedan od ključnih igrača demokratizacije Hrvatske i definitivni razbijač jednopartijskog političkog monopola.
Slično negdašnjim razbijačima diktatura koji su ih ‘podrivali iznutra‘, gotovo sve mirovne procese potpisuju barem moralno suspektne, ako ne i posve zlokobne figure, krvave do lakata. U slučaju Gaze, ni Benjamin Netanyahu ni vođe Hamasa nisu baš nikakvi ‘heroji povlačenja‘, baš kao što to nije niti neuspješni dobitnik Nobelove nagrade za mir, častohlepni 80-godišnji pubertetlija Donald Trump. Usprkos svemu, te i takve osobe često su ipak u praksi one koje okončavaju ratove. Naravno da zaustavljanje ubijanja ne briše zločine protiv čovječnosti niti diže iz groba nevine koje su dosad pobili Izrael ili Hamas. No, mir, makar i na najgorim temeljima, uvijek je stoput bolji nego nastavak krvoprolića.
Da je tome tako možemo posvjedočiti i mi iz našeg neposrednog povijesnog iskustva: premda ga je potpisao krvavi Slobodan Milošević, pa čak i njime dobio svojevrsnu ‘nagradu‘ za pokretanje višestruke osvajačke agresije i višegodišnje bratoubilačko klanje u Bosni (tzv. Republiku Srpsku), Daytonski sporazum najbolji je primjer lošeg mirovnog sporazuma koji je ipak okončao rat i masovno ubijanje. U tom smislu drži vodu mira već punih 30 godina, usprkos brojnim strukturnim greškama i nepravdama koje je ugradio u politički sustav susjedne nam države.
Nakon pune tri godine sukoba, stotina tisuća ubijenih, etničkoga čišćenja, zločina protiv čovječnosti i masovnoga silovanja nesrpskih žena, masakr u Srebrenici označio je genocidnu prekretnicu u bosansko-hercegovačkom sukobu. Ubojstvo više od 8000 muslimanskih muškaraca, mladića i dječaka, i to u enklavi koja je formalno uživala zaštitu UN-a, predstavljalo je u srpnju 1995. više od puke sramote za cijelu međunarodnu zajednicu. Bio je to moralni apel na buđenje svih civiliziranih društava i signal da se užas srpske imperijalno-nacionalističke mržnje na Balkanu mora zaustaviti svim potrebnim sredstvima. Zahvaljujući političkom pritisku Sjedinjenih Država i koordinaciji američkog diplomata Richarda Holbrookea, tadašnji oficijelni predstavnici Srba, Muslimana i Hrvata potpisali su mirovni sporazum u američkoj bazi u Daytonu, Ohio, prosinca 1995. Za manje od dva mjeseca bit će mu okrugla obljetnica. Ne zaboravimo: rat koji je njime okončan prethodno je koštao više od 100 000 života i 1,8 milijuna izbjeglica.
Premda je taj dokument od prvoga dana imao faustovski karakter, a njegovi potpisnici odavali dojam da su privedeni u SAD zavrtanjem ruku, Daytonski sporazum poštedio je nesumnjivo desetke tisuća života. Premda je tada uloga glavnih mirotvoraca dodijeljena očevima balkanskih ratova - srpskom Slobodanu Miloševiću i našem Franji Tuđmanu, te premda je tom predstavom de facto blagoslovljena etnička podjela zemlje (u omjeru 51 posto BiH teritorija za najjači i 49 posto za dva slabija naroda), mir do danas nije ozbiljnije doveden u pitanje. Istinabog, od tada su na svakim demokratskim izborima održanim u BiH uredno pobjeđivale tzv. nacionalne stranke koje su izazvale i poticale rat, no dalje od verbalnih prijetnji oružjem nisu se više usudile ići. Bosna je i dalje država koju ne drže čvrsti šavovi nego trajni improvizorij, no masovna ubojstva nisu se više vratila.
U kontekstu Gaze, treba podsjetiti da je čak i ratna pravda u BiH naknadno dobrim dijelom zadovoljena. Oni koji danas vjeruju da je Bibi Netanyahu unaprijed pošteđen odgovornosti za dosadašnje zločine jer je dobrovoljno zaustavio svoj rat, trebali bi imati na umu da su i zločini u Srebrenici procesuirani i proglašeni genocidom od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju dosta godina nakon Daytona. Više od 50 ljudi osuđeno je na zatvorske kazne zbog sudjelovanja u genocidu u Srebrenici, na ukupno više od 700 godina robije, uz pet doživotnih kazni. Od 20 kazni koje je izrekao MKSJ u vezi sa Srebrenicom, sedam je izrečeno za eksplicitni zločin genocida. Kao jedan od potpisnika Daytona, i Slobodan Milošević umro je u zatvoru u Haagu čekajući suđenje za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Mnogi misle da je i prvi hrvatski predsjednik za dlaku izbjegao nešto blaže haaško suđenje.
Loš mir ne podrazumijeva, dakle, izostanak svakoga historijskog sjećanja ili želje za pravdom. Euforija u Izraelu u kojoj se ‘mirotvorni‘ Trump i Netanyahu dizajniraju kao arhanđeli našeg doba koje u rajskim odajama čeka društvo nevine dječice prolazna je politikantska epizoda od jednoga ili dva dana. Mir treba značiti samo jedno: kraj rata. Makar i krajnje sumnjiv, i po namjerama i po akterima, nadati se da će aktualni mirovni sporazum u Gazi doista zaustaviti ubijanje i glad. I da će Gaza imati budućnost u kojoj će se rasplitati konci svačije političke i vojne odgovornosti. A budućnost je moguća samo uz mir.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....