Donalda Trumpa nitko nije uvrijedio kao njemački kancelar Friedrich Merz. Ruku na srce američki predsjednik ima zašto biti razočaran kritikom da je "čitava nacija ponižena od strane iranskog vodstva, osobito od tih takozvanih revolucionarnih gardista".
Naime, kad se Trump naivno dao nagovoriti na napad na Iran, uvjeren da će to biti obična vojna ekskurzija u kojoj će, fiju, fiju – bum, Amerikanci pobijediti, Merz je bio potpuno na njegovoj strani. Koji ga je vrag sada tjerao da se "nada da će to što prije završiti".
Merz je na vlast došao dok se Europa oporavljala od Trumpovih napada na liberalnu demokraciju. Iako je najavio odlučniji odgovor Berlina prema Washingtonu, Moskvi i Pekingu, njemački kancelar je u Bijelu kuću ušetao poput pudlice, na kratkom povodcu.
Prije puta u Washington, u veljači, jasno je poručio kako neće "držati predavanja" Bijeloj kući o međunarodnom pravu. Prešutio je Grenland, otmicu venezuelanskog diktatora, prijetnje zauzimanjem Kanade... Odbacio je sve vrijednosti na kojima se europska vanjska politika temeljila desetljećima i pohvalio Trumpa za napad na Iran.
Samo što ga nije pohvalio i za napad na djevojačku osnovnu školu u Teheranu, Merz je pohvalio Sjedinjene Države što su obavile "prljavi posao Zapada" likvidacijom ajatolaha Alija Hamneija i slabljenjem iranskog nuklearnog potencijala. Sjedeći uz Trumpa u Ovalnom uredu smiješio se dok je predsjednik žestoko napadao njegove kolege, španjolskog i britanskog premijera, Pedra Sáncheza i Keira Starmera, zbog toga što nisu pomagali američkim ratnim naporima.
Kako se Merz, trenutno najviši svjetski lider (visok je 1,98), uspio uvući među Trumpove hemoroide nije jasno. Ali je više nego ponižavajuće. Nakon što se sav uprljan vratio u Berlin, Merzu je netko objasnio da bi se trebao barem umiti i oprati ruke, pa je kancelar u nekoliko sljedećih izjava zaoštrio retoriku. Na koncu je taj lavež Trumpu dozlogrdio, pa je zapovjedio da se iz Njemačke povuče 5000 vojnika.
Ovaj sukob dolazi u trenutku kad njemačka vanjska politika pod Merzom prolazi kroz "fazu sazrijevanja", ističe John Kampfner, viši suradnik britanskog kraljevskog promišljališta RUSI, za časopis Foreign Policy. Merz je, smatra on, preoblikovao Njemačku iz "pacifističkog patka" u europskog lidera: donio ustavne promjene za masovno zaduživanje na obranu, najavio najmoćniju europsku vojsku i razgovarao o proširenju francuskog nuklearnog kišobrana. Trumpove uvrede – od Kanade i Grenlanda do Španjolske i Britanije – potvrđuju ono što Merz već zna: Amerika se povlači.
"Njemačka nas košta milijarde, a oni samo pričaju!", izjavio je Trump na Truth Socialu, optužujući Berlin da "ne plaća račun" svoje sigurnosti, unatoč obećanjima. Europski lideri na ovu najavu reagiraju nervozno: francuski predsjednik Macron nazvao je prijetnju "nedopustivom", dok je britanski premijer Starmer pozvao na "jedinstvo NATO-a".
A što ako Merz iz njemačke pudlice evoluira u dogu ili dobermana? Na Trumpove najave je uzvratio smireno, ali odlučno: "Europa mora preuzeti veću odgovornost – Amerika nije naš dadilja".
Paradoksalno, trenutak da Europa sama preuzme odgovornost za svoju sigurnost nikad nije bio povoljniji. Međunarodni institut za strateške studije (IISS) istražio je nekoliko scenarija, od kojih je svaki polazio od pretpostavke da je povlačenje američkih snaga iz Europe naglo i da bi nakon njega uslijedila gotovo trenutačna ruska intervencija, te je zaključio da se europske države ne bi mogle same obraniti. Znanstvenik Barry Posen, međutim, doveo je tu računicu u pitanje, primijetivši da se ona bitno mijenja ako europske države dobiju vremena prilagoditi se američkom povlačenju.
Čak i kad bi Trump svoju vojsku iz Europe povukao u ovom trenutku, malo je vjerojatno da bi demografski, ekonomski i vojno oslabljena Rusija odmah iskoristila priliku i napala neku od zapadnoeuropskih država. Bez sumnje, želja za tim postoji, naročito u prostoru Baltika, ali su rizici i u vojnom i u političkom smislu za Moskvu u ovom trenutku nerazmjerno veliki. Putin je možda lud, ali nije glup. Utoliko, Europa pred sobom ima 10 mirnih godina, samo kad bi mogla nadići birokratske prepreke za suradnju među državama na koje upozorava Sean Monaghan, dužnosnik britanskog Ministarstva obrane.
Izvješće IISS-a – sa svojim relativno pesimističnim pretpostavkama – tvrdi da bi ulaganje u europsku obranu moglo donijeti rezultate u 8 do 12 godina za kopnene snage, 10 godina za zračne sposobnosti i 15 do 20 godina za pomorske sposobnosti. Jedino je pitanje do koje mjere će "trumpisti" Ameriku u tom razdoblju iz saveznika pretvoriti u jasno definiranog protivnika. Naime, Trump je ne jednom rekao da je EU osmišljena da bi "zaje*ala Ameriku". Njihova nova Nacionalna strategija predviđa demografski i svaki drugi slom Europe.
No u jednom trenutku netko će u Americi ipak izvući excel-tablicu iz koje je vidljivo da je njihovih 6 baza u Njemačkoj ključno za projekciju sile na tri kontinenta – Europu, Afriku i Aziju.
Njemačka za američke baze tradicionalno plaća i najveći doprinos u Europi, nekih 75 do 90 posto troškova za ceste, komunalije i izgradnju objekata, za administrativne potpore i porezne olakšice američkim snagama, dio njihovih operativnih troškova i pokrivanje lokalnih usluga.
Pomorska baza Rota, kod španjolskog Cadiza ključno im je čvorište za Mediteran, Afriku i Bliski istok, a zračna baza prikladnog imena Morón pored Seville strateška je točka za operacije prema Sahelu i Magrebu. Bez zračne baze Sigonella na Siciliji, Amerika bi bila prilično slijepa u Africi, na Bliskom istoku i u Crnom moru, a Napulj je sjedište Šeste američke flote.
Aviano je ishodište nuklearnih sposobnosti NATO-a, odnosno SAD-a na jugu Europe, a Camp Darby u Toskani najveće skladište streljiva. Britanski Lakenheath služi zračnoj nadmoći na zapadu Europe, nuklearnom odvraćanju u ovom dijelu svijeta i kontroli arktičkih plovnih putova. Mildenhall je središte za zračno tankiranje i specijalne operacije, Croughton je ključna komunikacijska i obavještajna baza SAD-a u Europi, u Fairfordu su njihovi strateški bombarderi B-52, B-2 i B-1B, a Menwith Hill Station je jedno od najvećih NASA-inih obavještajnih središta izvan SAD-a uopće.
Što god senilni Trump trabunjao (na prijemu astronauta iz misije Artemis II rekao je da bi on bez problema mogao s njima), ne samo da Amerikanci neće željeti sasvim napustiti ove baze. Dapače, prijetnja njihovim izbacivanjem u bilo kojem trenutku povijesti imala bi sličan ili isti učinak kao kada je Ukrajina najavila da neće Rusiji produljiti mogućnost korištenja baze u Sevastopolju, na Krimu (Viktor Juščenko 2005., pa ukrajinsko Ministarstvo vanjskih poslova službeno 2009.). Kako je to završilo, gledamo i danas...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....