Predsjednik Republike Zoran Milanović u dvodnevnom je službenom posjetu Gruziji. Objasnio je da u ovu zemlju ide, između ostaloga, i „zato što nacija koja je još u 12. stoljeću imala pjesnika kao što je Shota Rustaveli zaslužuje bar malo pažnje i razumijevanja“. Otkrivši u poznim godinama ljubav prema poeziji kao državnički lajtmotiv, Milanović je objasnio još jedan razlog za posjet Gruziji: „Zato da vidi kakva je to zemlja koju optužuju za nekakav promoskovski politički kurs."
Slične etikete, kakve li koincidencije, vrlo se često i posve nepravedno lijepe i njemu.
"Da je vlast i država koja nema ni diplomatske odnose s Moskvom moskovski agent - to je kontraintuitivno i teško mi je to shvatiti", kazao je Milanović prije puta. Poznato je, uostalom, da Putin vazalima upravlja isključivo putem diplomatskih kanala. Gruzija je stoiku s Pantovčaka, povrh svega, dodatno zanimljiva i kao zemlja u koju su, ustvrdio je, "ministri drugih članica Europske unije dolazili na političke prosvjede opozicije protiv vlasti".
"Razmišljao sam kako bi bilo da dođu na glavni trg u Zagrebu, u Hrvatsku. Ja ovdje ne zauzimam političku stranu ni ove vlasti ni gruzijske opozicije, niti znam te ljude. Ali, sama ideja da će na takav nasilnički način vršiti pritisak na jednu malu i izoliranu zemlju u problemima meni je neprihvatljiva", završio je Milanović elaboraciju svog posjeta Gruziji koja bi rasplakala i najtvrđa srca. Gruzijski čaj nije spominjao.
U kojoj mjeri Milanovićeve optužbe europskih ministara i ostale jeftilen-opservacije u slučaju Gruzije uopće drže vodu? Ovu južnokavkasku zemlju od prosinca 2024. vodi Mihail Kavelašvili, bivši nogometaš Manchester Cityja i desničarski populist koji je u kampanji nesmiljeno širio antizapadnu i antihomoseksualnu histeriju. Vlast je osvojio nakon višemjesečne političke krize i brojnih sumnji u neregularnost parlamentarnih izbora, pobijedivši Salome Zurabišvili, dotadašnju predsjednicu jasnog proeuropskog kursa. Kavelašvilijevo predsjedništvo dovedeno je ozbiljno u pitanje od strane ključnih zapadnih zemalja i gruzijskih međunarodnih partnera, jer ga je na vlast ustoličio jednostranački izborni kolegij sastavljen isključivo od Gruzijskog sna, odnosno proruske noćne more, kako ovu partiju češće nazivaju na Zapadu.
Gruzija je status kandidatkinje za članstvo u EU-u dobila još 2023., ali su se veze zemlje s Bruxellesom dramatično zategnule već nakon gruzijskoga usvajanja kontroverznog zakona o "stranim agentima" koji je bio doslovce precrtan iz Putinove bilježnice. Zemlja je potom u listopadu 2024. postala poprište velikih protuvladinih prosvjeda, odmah nakon što je stranka Gruzijski san, koju vodi milijarder što se obogatio u Rusiji 1990-ih godina, osvojila još jednu sumnjivu pobjedu na parlamentarnim izborima. Tijekom istih su stranim promatračima prijavljeni brojni slučajevi kupnje glasova, dvostrukoga glasovanja, fizičkoga nasilja i zastrašivanja, no to nije nimalo utjecalo na trijumfalizam Putinovih štovatelja.
Prosvjedni skupovi opozicije u Gruziji su se dodatno intenzivirali nakon što je nova vlada odlučila odgoditi pregovore o pridruživanju Gruzije Europskoj uniji, u jesen 2024. Tada su doista neki ministri europskih država došli poduprijeti gruzijske političke snage koje ne odustaju od proeuropske orijentacije države, pošto je gotovo 80 posto građana u anketama iskazivalo želju za ulaskom u EU. No, 53-godišnji Kavelašvili, tvrdokorni kritičar Zapada i predsjednički kandidat Gruzijskog sna, zacementirao je Gruziju u geopolitičkim raljama Moskve. Prvi službeni posjet novoga gruzijskog predsjednika bio je, gle čuda, usmjeren k Vučićevoj Srbiji. I njegov krug političkih prijatelja u Europi radikalno je sužen, baš kao i Milanovićev.
Sjedinjene Države pod Bidenovom administracijom su 27. prosinca 2024. objavile da su uvele sankcije milijarderu Bidzini Ivanišviliju, bivšem premijeru i osnivaču stranke Gruzijski san, zbog potkopavanja gruzijske demokracije za "dobrobit Ruske Federacije". Riječ je, inače, o oligarhu čije osobno bogatstvo doseže vrijednost gotovo polovice gruzijskoga BDP-a. No, ovih dana i Donald Trump naglo otopljava odnose s kradljivcima gruzijskih izbora, valjda računajući da će i njemu za opstanak na vlasti ubrzo biti potrebne slične metode. Mihail Kavelašvili sastao se, naime, nedavno s američkim državnim tajnikom Marcom Rubijem i potpredsjednikom J. D. Vanceom. Američki predstavnici tom su prilikom izjavili kako je prethodna američka administracija ostavila značajnu negativnost u odnosima s Gruzijom, te da Washington sada ubrzano radi na obnavljanju bilateralnih veza s moskovskim prijateljima. Milanović, dakle, nije sam: s Gruzijom je i Trumpovo demokratsko i čovjekoljubivo srce.
Gruzija je, bez obzira na Trumpova i Milanovićeva osobna nagnuća, bivša i sadašnja kolonija Ruske Federacije, gdje vladajući političari uporno ponavljaju proruske narative i vladaju uz bjelodanu moskovsku pomoć i blagoslov. Moderna povijest ove zemlje neodoljivo podsjeća na onu staru stotinjak godina: i netom nakon Oktobarske revolucije 1918. nakratko je Gruzija bila izborila neovisnost, no Crvena armija je 1921. izvršila ponovnu okupaciju, i ponovno ih vratila pod rusku tj. sovjetsku kontrolu. Kao rođeni Gruzijac, ključnu ulogu u integriranju Gruzije u SSSR odigrao je svojedobno Koba Džugašvili, odnosno drug Staljin. Njegove politike su išle za potpunim ukidanjem gruzijskog nacionalnog identiteta, jezika, kulture i autohtone pravoslavne crkve, te je ruski jezik u njegovu vaktu postao dominantan u javnom životu.
Gruzija je jedva dočekala 1991. i osamostaljenje, no tek je 2003., nakon tzv. Revolucije ruža, s vlasti u Tbilisiju napokon sišao bivši ministar vanjskih poslova SSSR-a, korumpirani Eduard Ševernadze. Uz novog liberalno-konzervativnog predsjednika Mihaila Sakašvilija zemlja je tad počela ozbiljno slijediti prozapadnu vanjsku politiku, uvodeći niz demokratskih i gospodarskih reformi s ciljem integracije u EU i NATO. No, takva orijentacija dovela je do novog pogoršanja odnosa s Rusijom, što je 2008. kulminiralo ruskom okupacijom dijelova zemlje. Baš kao i Ukrajini, tada je Gruziji odbijena pozivnica za NATO: tadašnji lideri Njemačke i Francuske nisu htjeli provocirati Putina. Putin je zahvalno uzvratio novom rundom invazije na Gruziju i dodatnim čišćenjem Gruzijaca iz Abhazije i Južne Osetije, radi tobožnje zaštite ruske manjine.
Ta Putinova "specijalna operacija" u Gruziji došla je bila s vremenom na samo 40-ak kilometara od glavnoga grada Tbilisija, kad je Moskva odlučila proglasiti primirje i zamrznuti konflikt. U stanju takve moskovske ucjene Gruzijci se nalaze sve do danas, i s dijelovima okupiranog državnog teritorija. No, proruski igrači u politici takvo stanje više ne problematiziraju: postalo je novo normalno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....