Oni su mladi i siromašni. Nemaju posao i ne vide perspektivu, ali imaju pametne telefone i preko društvenih mreža vide kako žive njihovi vršnjaci u sretnijim dijelovima svijeta. Zato su bijesni na svoje vlasti i odlučni da ih sruše. To su i uspjeli prošli mjesec u Nepalu, a prošli tjedan na Madagaskaru.
Dakako, govorimo o generaciji Z koja upravo podiže društvene pobune širom Trećeg svijeta. U tu generaciju stručnjaci ubrajaju mlade rođene između 1995. i 2012. godine, a upravo ta dobna skupina čini jezgru antivladinih prosvjeda koji se zadnjih tjedana valjaju zemljama Trećeg svijeta, ponajviše u Africi.
Afrička generacija Z pobunila se u Maroku, Keniji i Nigeriji, a najočitije i najžešće na Madagaskaru, gdje su prošli tjedan – uz pomoć vojske koja je stala na njihovu stranu – srušili predsjednika Andryja Rajoelinu, a ovog su tjedna ustali i protiv novog premijera Herintsalame Rajaonarivela, kojeg je u međuvremenu imenovala vojska.
Podsjetimo, masovni prosvjedi na Madagaskaru inicijalno su izbili zbog višemjesečnih nestašica i redukcija vode i električne energije, da bi prerasli u pokret protiv korupcije, nezaposlenosti i sve težih uvjeta života – tri četvrtine stanovništva Madagaskara živi u siromaštvu - što je kulminiralo zahtjevom za ostavkom predsjednika Rajoeline, koji je na vlast došao vojnim udarom 2009. godine.
Nakon što je vojska podržala zahtjeve mladih prosvjednika, parlament je prošlog tjedna izglasao opoziv predsjednika Rajoeline (koji je pobjegao iz zemlje), a vlast u državi preuzela je vojska pod zapovjedništvom pukovnika Michaela Randrianirine, zapovjednika elitne vojne jedinice CAPSAT. On se zahvalio mladim prosvjednicima i objavio da će zemljom privremeno - najdulje dvije godine, do održavanja novih izbora - upravljati vojno vijeće uz prijelaznu vladu.
‘Naša revolucija neće biti oteta‘
Generacija Z pozdravila je te poteze vojske i činilo se da se situacija u zemlji smiruje. A onda je pukovnik Randrianirina za premijera prijelazne vlade imenovao Herintsalamu Rajaonarivela, biznismena povezanog s bivšim režimom, što je mlade prosvjednike – okupljene u pokret „Gen Z Mada” - ponukalo da se opet pobune. Na Facebooku su objavili su da je odluka o imenovanju Rajaonarivela donesena „netransparentno” i „bez konzultacija s narodom”, te je „suprotna željenoj strukturnoj promjeni” koju je pokret tražio.
„Naša revolucija neće biti oteta. Madagaskarska mladost promatra i mobilizira se. Nećemo dopustiti da se neuspješne metode iz prošlosti nastave u novom obliku”, zaključio je „Gen Z Mada” u svojoj objavi, dajući naslutiti da prosvjedi na Madagaskaru možda nisu okončani.
Madagaskarska generacija Z time je potvrdila da traži stvarne promjene u zemlji, a ne kozmetičke zamjene političkih figura na vrhu države, odlučno ističući stav pokreta da stare elite ne mogu pružiti bolju budućnost.
U tom smislu, analitičari ističu da krizu na Madagaskaru valja gledati kao simbol šireg nezadovoljstva mladih generacija afričkih zemalja prema svojim postkolonijalnim elitama – često povezanim sa Zapadom - koje su izgubile vezu s narodom. Afrička generacija Z naprosto želi bolji život, a ne vjeruje svojim vladama da joj to žele i mogu pružiti.
„U doba u kojem živimo mnogi Afrikanci propituju odnos sa Zapadom i zašto još uvijek postoji toliko siromaštva na kontinentu koji je tako bogat resursima”, rekla je nedavno za BBC senegalska analitičarka Beverly Ochieng, viša istraživačica u globalnoj konzultantskoj tvrtki Control Risks.
Pad podrške demokraciji
Osnovna matrica problema koji muče afričku generaciju Z je ista ili slična u mnogim državama Crnog kontinenta. Za razliku od zapadnih društava koja demografski mahom propadaju, Afrika ima brojnu mladost, ali nema mogućnosti i kapaciteta da im stvori dovoljno radnih mjesta. A život je sve skuplji i sve teži: u mnogim državama cijene rastu, a javne usluge stagniraju ili nazaduju, dok državne mjere štednje pogađaju osobito mlade, smanjujući im šanse da izađu iz siromaštva.
Pobunjena generacija Z pritom nije nesvjesna da dobar dio razloga za ekonomsku stagnaciju njihovih zemalja leži u neokolonijalnim praksama nekadašnjih zapadnih gospodara, pa se i na prosvjedima na Madagaskaru kritizirao francuski utjecaj u zemlji.
Tehnološki oslonac generaciji Z pruža njezina digitalna pismenost. Društvene mreže omogućuju pripadnicima ove generacije intenzivnu povezanost i brzu samoorganizaciju, kao i međusobnu podršku i koordinaciju generacijskih protestnih pokreta preko državnih granica, širom kontinenta. To je alat koji generacija Z vješto koristi.
U ideološkom smislu, međutim, poklonike liberalne demokracije može neugodno iznenaditi činjenica da afričkoj mladosti demokracija nije visoko na popisu prioriteta. Naprotiv, lanjsko istraživanje Afrobarometra, provedeno u 39 afričkih zemalja, pokazalo je značajan pad podrške demokraciji na kontinentu.
„Demokracija nije uspjela dati nadu mladima. Nije osigurala radna mjesta niti bolje obrazovanje i zdravstvo”, komentirao je za BBC taj nalaz profesor i sigurnosni analitičar Kwesi Aning iz Gane, ukazavši da se takav politički pomak „događa svuda na kontinentu, posebno u zapadnoj Africi”.
Kako vidimo, afrička generacija Z traži svoje mjesto pod suncem, a demokratskom plažom nije impresionirana. Ostaje pitanje: je li to takva generacija ili je to takva plaža?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....