Učestali prosvjedi u Parizu tijekom cijelog ovog vrućeg ljeta 2025. godine svjedoče o dubokoj političkoj podjeli i ekonomskim problemima u Francuskoj, a ujedno najavljuju burnu političku jesen i vrlo neizvjesnu budućnost moćne zemlje u srcu Europe.
Sindikalne i studentske organizacije blokirale su prometnice, zračne luke i željezničke stanice, dok su se u Parizu održavali prosvjedi podrške Marine Le Pen.
Štrajkovi kontrolora zračnog prometa u Parizu uzrokovali su otkazivanje više od 40 posto letova, a ljudi koji su demonstrali protiv nasilja i za ljudska prava isticali su zabrinutost zbog rastućeg nasilja prema manjinama. Pariz je također bio domaćin međunarodnih prosvjeda, uključujući demonstracije protiv izraelske politike u Gazi.
Situacija je dodatno zakomplicirana predstojećim glasovanjem o povjerenju premijera François Bayroua, što potencijalno može produbiti političku nestabilnost u zemlji.
- Sjedeći u Parizu i očekujući novu političku krizu u Francuskoj, naišao sam na neobično zanimljivu tablicu MMF-a. Ona prikazuje državnu potrošnju kao postotak BDP-a za desetke zemalja. Na vrhu su se našle izolirane mikrodržave: Kiribati, Maršalski otoci, Dominika i Mikronezija. Ako gledamo samo zemlje s više od 150.000 stanovnika, najveći potrošač bila je Ukrajina, s 74 posto BDP-a. Razumljivo – vodi rat. No odmah iza nje, s ogromnih 57 posto, našla se zemlja u miru (osim same sa sobom): Francuska, piše Simon Kuper za The Financial Times.
Usporedbe radi, Hrvatska je na visokih 47,5 posto na ovoj tablici.
Taj broj oslikava srž krize. S proračunskim deficitom od 5,8 posto BDP-a, François Bayrou, četvrti premijer od 2024., želi smanjiti proračun za 44 milijarde eura. Budući da mu parlament to neće dopustiti, vjerojatno će u ponedjeljak izgubiti glasovanje o povjerenju. A onda će u srijedu prosvjedi i štrajkovi pokušati “blokirati” već blokiranu državu. Zašto Francuska ne može trošiti manje? I kamo sve to vodi?
Suprotno uvriježenom mišljenju, francuska država nije uvijek bila golema. Nakon oslobođenja 1944. mnogi su ljudi živjeli na farmama bez osnovnih javnih usluga, poput struje ili tekuće vode. Mirovine su nekoć bile skromne. Godine 1970. efektivna prosječna dob umirovljenja bila je 68, što je bila i prosječna životna dob francuskog muškarca. Još 1995. šest razvijenih zemalja trošilo je više od Francuske.
Euro je doveo do rastrošnosti
Zatim je 2002. došao euro. Francuski političari zaključili su da, s Europskom središnjom bankom koja “tiska” njihov novac, mogu trošiti bez posljedica. Zvuči poznato?
Kako bilo, The Financial Times piše kako im je rastrošnost kulminirala u mirovinama: danas Francuzi u prosjeku provedu 25 godina u mirovini – gotovo najdulje u povijesti. Potrošnja je visoka i na zdravstvo, gradske infrastrukturne projekte (ali ne i na seoska područja) te, pomalo paradoksalno za pretjerano centraliziranu zemlju, na lokalne državne službenike.
U međuvremenu se i privatni sektor zaduživao bez puno opreza.
Francuska je politika personalizirana oko predsjednika. Kada je bivši bankar iz Rothschilda Emmanuel Macron došao na vlast 2017., pojam “neoliberal” zavladao je javnim diskursom. Danas se Francusku rutinski opisuje kao “neoliberalnu pustoš”, iako je državna potrošnja golema. U eri post-istine uobičajene su postale i druge apsurdne tvrdnje – da je Francuska “prokleta”, da je pred građanskim ratom na rasnoj osnovi i slično.
Od 2022. globalne kamatne stope rastu, a raskalašene države plaćaju cijenu. Francuski trošak zaduživanja na deset godina skočio je na 3,5 posto, usporedivo s Grčkom i Italijom, iako niže od SAD-a i Velike Britanije. Kao i često prije, disfunkcionalnost Francuske odražava britansku: obje države nemaju dovoljno novca da samostalno djeluju, pa surađuju u obrani. To je poput dviju malih tvrtki koje se spajaju da bi preživjele na globalnom tržištu.
- Zbog prevelike domaće potrošnje Francuska ne može financijski pomoći Europi u otporu Vladimiru Putinu. Njezin vojni proračun i dalje je samo 2 posto BDP-a. Nedavno sam posjetio tvornicu koja proizvodi bespilotne letjelice. Mislio sam da proizvodi tisuće komada, no rečeno mi je: “Francuska vojska ima ih 14.”- piše imon Kuper za The Financial Times.
Kako rezati troškove? Bayrouovi suradnici pokušavaju uvjeriti oporbu tvrdnjama da bi MMF mogao intervenirati – premda je to malo vjerojatno. Oporba se slaže da dug treba smanjiti, ali ne podržava nikakve konkretne mjere. To je dijelom zato što su obje glavne oporbene stranke ekonomski vrlo lijevo: Mélenchonova La France Insoumise i Le Penin Rassemblement National, koji je ekstremno desno samo u pitanjima imigracije i kulturnih sukoba. Obje stranke žele još veći deficit, vraćajući dob za umirovljenje s 64 (na koju ju je podigao Macron) na 62 ili čak 60 godina.
Smanjenje potrošnje zahtijevalo bi kompromis. A on je danas nezamisliv u francuskoj politici. Macronova izjava nakon dolaska na vlast da Francuska “nije reformabilna” izgleda točna. Najvjerojatniji scenarij je nastavak statusa quo, s rastom javnog duga s današnjih 116 posto BDP-a. Samo za otplatu kamata država će ove godine platiti 66 milijardi eura – najveću pojedinačnu stavku proračuna – što već potiskuje ostale izdatke. Daljnja sniženja kreditnog rejtinga povećala bi troškove zaduživanja.
Tradicionalna prognoza je da će krajnja desnica pobijediti na predsjedničkim izborima 2027., što bi moglo izazvati dužničku krizu. Uvijek sam sumnjao u to jer se krajnja ljevica i nominalna krajnja desnica i dalje međusobno preziru. No slučajni politički potres sada izgleda sve vjerojatniji, piše Simon Kuper za The Financial Times.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....