SAD se danas formalno ne može povući iz NATO‑a bez Kongresa, ali u praksi i dalje postoji opasnost da bi predsjednik mogao pokušati jednostrani izlazak – i da bi sudovi možda to dopustili. To je sukus pisanja američkih i stranih medija. Naime, Trump nije zadovoljan podrškom NATO država u vezi njegova rata s Iranom, Europljani su mu rekli da je NATO obrambeni savez, a ne udruženje koje napada kada to Amerika naruči. Štoviše, Trump nije ni obavijestio NATO da zajedno s Izraelom idu u rat protiv Irana.
Što Trump točno prijeti?
Trump je u više intervjua i istupa poručio da "apsolutno razmatra" povlačenje SAD‑a iz NATO‑a jer europske članice ne žele poslati ratne brodove u Hormuški tjesnac, koji Iran blokira u aktualnom ratu. NATO je pritom nazvao "papirnim tigrom" i poručio da će budućnost saveza biti "vrlo loša" ako Europljani ne pomognu u deblokadi. To je najdirektnija prijetnja izlaskom iz NATO‑a nekog američkog predsjednika otkad savez postoji.
Što kaže Ustav SAD‑a?
Ustav vrlo jasno uređuje ulazak u ugovore: predsjednik sklapa međunarodne ugovore "uz savjet i suglasnost Senata", pri čemu je potrebna dvotrećinska većina. No Ustav potpuno šuti o tome tko i kako može raskinuti te ugovore – nema ni riječi o povlačenju ili otkazivanju. Upravo zato se rasprava o NATO‑u vodi na razini presedana, prakse i tumačenja, a ne crno‑bijelog ustavnog članka.
Povijesna praksa: predsjednici se povlače, Kongres kasni
U praksi su američki predsjednici više puta jednostrano povukli SAD iz međunarodnih sporazuma, bez formalnog odobrenja Kongresa – primjerice iz Ugovora o proturaketnoj obrani (ABM), klimatskog sporazuma iz Pariza ili, u Trumpovu slučaju, iz Sporazuma o otvorenom nebu 2020. godine. Sudovi su se do sada uglavnom klonili presuđivanja o tim povlačenjima, često zaključivši da su to "politička pitanja" izvan dosega sudske kontrole. Na temelju te prakse mnogi pravnici smatraju da predsjednik ima široku, iako ne eksplicitno zapisanu, ovlast raskidanja ugovora.
Što piše u samom NATO ugovoru?
Sjevernoatlantski ugovor iz 1949. u članku 13. vrlo jednostavno kaže da bilo koja članica može istupiti iz saveza nakon što godinu dana unaprijed pošalje službenu obavijest vladi Sjedinjenih Država, koja je depozitar ugovora. Drugim riječima, međunarodno pravo (sama konstrukcija ugovora) pretpostavlja da država može izići jednostranom notom – nema zahtjeva za referendumom niti posebnim unutarnjim procedurama. Do danas, nijedna članica NATO‑a nikada nije aktivirala taj članak.
Što je napravio Kongres 2023.?
Zabrinut zbog Trumpovih ranijih najava, Kongres je 2023. u Zakon o ovlastima za nacionalnu obranu (NDAA 2024) ugradio poseban članak: predsjedniku je zabranjeno da suspendira, okonča ili povuče SAD iz NATO‑a bez podrške dvotrećinske većine u Senatu ili posebnog zakona Kongresa. Taj isti članak zabranjuje i trošenje bilo kakvih federalnih sredstava za provođenje izlaska iz NATO‑a bez suglasnosti Kongresa te ovlašćuje Kongresno-pravno zastupništvo da na sudu ospori svaki pokušaj jednostranog povlačenja. U političkom smislu, to je vrlo snažna poruka: većina u oba doma želi zadržati NATO.
Tko je onda ‘gazda‘ – predsjednik ili Kongres?
Ugledni pravni analitičari, uključujući autore na portalu Lawfare, procjenjuju da je "prevladavajuće razumijevanje" danas ovo: predsjednik po sili prakse ima ovlast povući SAD iz ugovora poput NATO‑a, jer ugovor sam dopušta izlazak, a Ustav ne propisuje suprotno – ali sada se ta ovlast sudara s izričitom zabranom iz Kongresa. U čuvenom okviru iz presedana Youngstown (sukob Truman – Kongres), predsjednička je moć "na najnižoj točki" kad djeluje protiv jasne volje Kongresa; upravo tu se smjestio NATO amandman 2023. godine. Ako bi Trump ipak poslao notu o izlasku, došlo bi do ustavne krize: Kongres bi ga tužio, a Vrhovni sud – koji nikad dosad nije meritorno presudio ovakav slučaj – morao bi prvi put odgovoriti na pitanje tko kontrolira izlazak iz ugovora.
Što kažu stručnjaci o realnom riziku?
Analitičari međunarodnog prava ističu dva ključna problema. Prvo, pitanje "tko ima pravni interes": tko bi točno mogao tužiti predsjednika zbog izlaska iz NATO‑a – Kongres kao tijelo, pojedini zastupnici, savezne države? Drugo, sudovi često smatraju da su odluke o ratovima i savezništvima politička, a ne pravna pitanja, pa postoji realna šansa da bi Vrhovni sud odbacio tužbu bez ulaska u meritum – ostavljajući predsjedničku odluku da praktički stoji. Uz to, sadašnja konzervativna većina u Vrhovnom sudu često je sklona vrlo širokom tumačenju predsjedničkih ovlasti u vanjskoj politici, što Trumpovim kritičarima dodatno povećava zabrinutost.
Gdje smo danas?
No, američko pravo trenutno kaže: bez dvotrećinske većine u Senatu ili posebnog zakona Kongresa, SAD ne bi smio napustiti NATO. De facto, predsjednik koji bi bio spreman ignorirati taj zakon mogao bi poslati obavijest o povlačenju i tvrditi da je zabrana Kongresa neustavna, pozivajući se na ranije mišljenje Ministarstva pravosuđa da isključiva ovlast za raskidanje ugovora pripada izvršnoj vlasti. Tada bi se odluka preselila na Vrhovni sud – a do konačnog raspleta SAD bi se našao u svojevrsnoj "sivoj zoni", u kojoj saveznici i neprijatelji gledaju hoće li najveća vojna sila svijeta zaista raskinuti savez koji je sedam desetljeća temelj zapadne sigurnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....