S kosim krovovima od crvenog crijepa, uredno podrezanim travnjacima i trgovinom koja prodaje domaće kekse s đumbirom, Vila Baviera izgleda kao idilično njemačko selo, ušuškano u brežuljcima središnjeg Čilea. No, iza te fasade krije se užasna i mračna prošlost, piše BBC.
Mjesto, nekada poznato kao Kolonija Dignidad (Kolonija Dostojanstvo), bilo je dom tajnovite vjerske sekte čiji je manipulativni vođa surađivao s brutalnom diktaturom Augusta Pinocheta.
Paul Schäfer, koji je koloniju osnovao 1961. godine, uveo je režim strogih kazni i poniženja za njemačke doseljenike koji su tamo živjeli. Djeca su odvajana od roditelja i prisiljavana na rad. Schäfer je također seksualno zlostavljao brojnu djecu.
Baza za mučenje Pinochetovog režima
Nakon što je general Pinochet 1973. godine izvršio državni udar, Kolonija Dignidad dobila je novu, jezivu ulogu. Protivnici Pinochetovog vojnog režima odvođeni su u koloniju kako bi bili mučeni u njezinim mračnim podrumima. Mnogi od tih političkih zatvorenika nikada više nisu viđeni.
Schäfer je umro u zatvoru 2010. godine, no neki od njemačkih stanovnika ostali su tamo i pretvorili bivšu koloniju u turističku destinaciju, s restoranom, hotelom, kolibama za iznajmljivanje, pa čak i jezerom za vožnju čamcem.
Sada je čileanska vlada odlučila prisvojiti dio tog zemljišta kako bi odala počast Pinochetovim žrtvama koje su tamo mučene i ubijene. Ti planovi, međutim, nisu naišli na odobravanje svih.
Priča o ‘nestalom‘ bratu
Tijekom Pinochetovog režima, koji je ostao na vlasti do 1990. godine, diljem Čilea ubijeno je više od 3000 ljudi, a više od 40.000 ih je mučeno.
Bivše skladište krumpira u Vili Baviera bilo je jedno od središnjih mjesta za mučenje političkih zatvorenika. Luis Evangelista Aguayo bio je jedan od prisilno "nestalih".
Njegova sestra Ana Aguayo prisjeća se brata: "Luis je bio miran, volio je plivanje. Želio je stvoriti pravedniji svijet." Aguayo, inspektor u školi, bio je aktivan u nastavničkom sindikatu i član Socijalističke partije.
Dvanaestog rujna 1973., dan nakon što je Pinochet svrgnuo predsjednika Salvadora Allendea, policija je uhitila Aguaya. Dva dana kasnije, poslan je u lokalni zatvor, no 26. rujna je odveden kombijem. Njegova ga obitelj više nikad nije vidjela.
Ana Aguayo kaže da je lokalni seljak došao do njezine kuće kako bi joj rekao da je brata vidio u njemačkoj koloniji. "Moja majka i otac otišli su do Kolonije Dignidad, ali im nije bilo dopušteno ući," kaže ona.
"Išli su posvuda tražeći ga, po policijskim postajama, sudovima, ali nisu mogli dobiti nikakvu informaciju. Otac je umro od tuge jer mu nije mogao pomoći, a moja 96-godišnja majka još uvijek misli da čuje kako je doziva: ‘Mama, dođi po mene‘," govori Ana Aguayo.
Aguayo je bio jedan od 27 ljudi iz obližnjeg Parala za koje se vjeruje da su ubijeni u Koloniji Dignidad, prema tekućoj sudskoj istrazi. Ukupan broj žrtava mučenja i ubijanja na toj lokaciji nije poznat, ali dokazi ukazuju da je to bila konačna destinacija za brojne protivnike režima.
"To ne smije biti mjesto za turizam, nego sjećanje"
Ana Aguayo snažno podržava vladin plan podizanja spomenika.
"Bilo je to mjesto užasa i uznemirujućih zločina. To ne bi trebalo biti mjesto na kojem će turisti ići u kupovinu ili jesti u restoranu, već mjesto sjećanja, kako se to više nikad ne bi ponovilo," kaže ona.
No, planovi čileanske vlade za eksproprijaciju podijelili su javno mnijenje u Vili Baviera, gdje danas živi manje od 100 odraslih ljudi.
Dorothy Manch, rođena u Koloniji Dignidad 1977. godine, ne slaže se s planovima jer obuhvaćaju centar sela, uključujući domove stanovnika i zajedničke tvrtke, poput restorana i pekarnice.
"Živjeli smo u sustavu straha, i mi smo žrtve. Obnavljamo svoje živote, a ovo će nas još jednom pretvoriti u žrtve," kaže Manch.
Erika Timm stigla je u koloniju 1962. kao dvogodišnjakinja. Bila je odvojena od roditelja i sjeća se kako je noću plakala za majkom. Kao i mnoga djeca kolonije, kaže da je u djetinjstvu primala elektrošokove.
"Želim ostati s ljudima koji razumiju kroz što sam prošla," protivi se planu.
"Rijeke suza, urina i krvi"
Čileanski ministar pravde i ljudskih prava, Jaime Gajardo Falcón, ističe da je odluka o eksproprijaciji donesena jer su glavne zgrade bivše kolonije bile "lokacije političkog pritvora, torture, nadzora i obučavanja državnih agenata za činjenje zločina protiv čovječnosti."
Međutim, Georg Klaube, koji je u koloniji živio od 1962. do 2010., podržava izgradnju spomenika. I njega je, kao i mnoge dječake, Schäfer seksualno zlostavljao i bio je izložen elektrošokovima.
"Svake noći su me vodili u zgradu, skidali golog, stavljali mi crni ručnik preko lica i davali mi elektrošokove," prisjeća se Klaube. "Mislim da moramo imati spomenik jer se ovdje dogodilo jako puno okrutnosti, i Nijemcima i Čileancima."
"Ne mogu vjerovati da se danas restoran nalazi na mjestu gdje su tekle rijeke suza, urina i krvi tolike djece," zaključuje za BBC.
Ministar Gajardo naglašava važnost da se užasi ne zaborave. "Sve do sada je to bio privatni posjed. Jednom kad ga preuzme država, Čileanci će moći slobodno ulaziti i to će postati mjesto sjećanja i refleksija kako bi se osiguralo da se takvi zločini više nikad ne ponove."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....