Stara ilustracija teorije kaosa kaže da zamah krila leptira u Pekingu može uzrokovati uragan na Floridi. Nova ilustracija kaže da vojni uspjesi jemenskih Huta u Crvenom moru mogu uzrokovati nestašicu goriva i posljedičnu vožnju par-nepar širom Europe, kao u Jugoslaviji za vrijeme premijerke Milke Planinc.
Kako smo došli u tu situaciju? I kako je moguće da je zamah krila jemenskog leptira tako snažan da izazove energetski uragan u Europi?
Priča uopće nije komplicirana kako možda na prvi pogled izgleda. U ovu situaciju smo došli zbog kombinacije dvaju faktora. Jedan faktor je ničim izazvana američko-izraelska agresija na Iran, koja je počela 28. veljače ove godine. Drugi faktor je odluka Europe iz 2022. da zbog ukrajinskog rata raskine s uvozom ruskih energenata, na kojima je desetljećima počivalo europsko gospodarstvo. Aktualna kriza goriva u Europi je akumulirana posljedica tih dviju samoubilačkih odluka Zapada.
Odnosno, da jemenski Huti nisu proteklih dana zavladali Crvenim morem, odluka Europe o bojkotu ruskih energenata ne bi imala ovako izražene posljedice. Isto tako, da nije bilo te europske odluke, aktualne vojne akcije Huta ne bi toliko naudile Europi. Ovako su se ta dva faktora zbrojila i dovela nas u situaciju da se prisjećamo Milke Planinc.
Podsjetimo, nakon energetskog raskida s Rusijom, Europa se pojačano okrenula dobavljačima s Bliskog istoka, odnosno zemljama Perzijskog zaljeva. Saudijska nafta i katarski LNG plin činili su okosnicu nove europske energetske arhitekture. Prvi udarac toj arhitekturi zadao je prije nekoliko mjeseci Iran, kada je na američko-izraelsku agresiju odgovorio, među ostalim, i blokadom Hormuškog tjesnaca, kroz koji je prolazilo četvrtina globalne trgovine naftom i petina trgovine LNG plinom.
Tjesnac suza
Već tada je teško stradao izvoz katarskog plina, koji je - prema podacima brokerskih kuća – od početka agresije na Iran pao za čak
96 posto. No Saudijska Arabija, kao najveći izvoznik nafte, imala je u rukavu rezervnu varijantu kojom zaobilazi Hormuz, u vidu 1200 kilometara dugog naftovoda Istok-Zapad preko čitavog Arapskog poluotoka, kojim se nafta transportirala do saudijske luke Yanbu na obali Crvenog mora, a odatle išla u svijet južnim prolazom preko tjesnaca Bab el-Mandeb.
Spomenutim tjesnacom (čije ime na arapskom znači „Tjesnac suza”) prije rata je prolazilo oko 12 posto globalne trgovine naftom. Bab el-Mandeb nije mogao u potpunosti nadomjestiti blokirani Hormuški tjesnac, ali jest djelomično. Međutim, nakon što su u srpnju obnovljena neprijateljstva između saudijske vojne koalicije i jemenskih Huta (koji su međusobno ratovali od 2015. do 2022. godine), Huti su dronovima i projektilima počeli gađati brodove koji su prolazili kroz Bab el-Mandeb, što je i taj koridor učinilo nesigurnim.
Ta se nesigurnost dodatno povećala nakon što su Huti prije nekoliko dana munjevitom vojnom akcijom u samo 72 sata osvojili velike dijelove zapadne obale Jemena, uz Crveno more, uključujući obalni grad Mokhu i strateški otok Perim, čime su stekli gotovo potpunu kontrolu nad prolazom Bab-el Mandeb.
Ni tada još nije bilo sve izgubljeno, jer je Saudijskoj Arabiji preostala treća i posljednja mogućnost izvoza nafte, a to je da tankeri iz luke Yanbu, nakon što prime naftu iz naftovoda Istok-Zapad, umjesto na jug krenu na sjever, tako da umjesto kroz Bab el-Mandeb prođu kroz Sueski kanal. Ta varijanta je znatno produljivala i poskupljivala put do azijskih kupaca, ali je još uvijek omogućavala Europi da donekle amortizira nestanak ruskih energenata.
Gospodari Hormuza
Međutim, nekidan su dronovi nepoznatog porijekla pogodili i oštetili i sâm naftovod Istok-Zapad, nakon čega je Saudijska Arabija privremeno obustavila isporuku nafte Europi. Huti su odbacili odgovornost za taj napad, a sumnja je pala na proiranske skupine u Iraku. Kako god, ključni naftovod Istok-Zapad trenutno je izvan funkcije, a neizvjesno je koliko će vremena trebati da opet proradi: američki izvori govore o pet-šest dana, Reuters o pet-šest tjedana, a iranski izvori o nekoliko mjeseci, dok saudijska naftna tvrtka Aramco nije dala nikakvu informaciju po tom pitanju.
I tako smo došli u situaciju da nafta iz Saudijske Arabije trenutno nema načina kako da dođe do Europe: svi fizički koridori su blokirani ili oštećeni. Europske naftne kompanije sada bjesomučno traže nove alternative i zamjenske pošiljke iz Sjevernog mora, SAD-a, Kazahstana, Alžira i Gvajane, dok se nestašica nafte već osjeća na tržištu: cijene pojedinih fizičkih pošiljki u Europi premašile su 130 dolara po barelu, dok je sjevernomorska nafta Forties dosegnula 136,75 dolara.
Posljedice ove energetske krize osjećaju se i u Americi, gdje su cijene goriva na benzinskim stanicama skočile u visine koje jamče gotovo siguran poraz vladajućih republikanaca na predstojećim međuizborima u studenome. Stoga američki predsjednik Donald Trump, nemoćan da porazi ili umilostivi iranske gospodare Hormuza, sada krivnju za energetsku krizu svaljuje isključivo na Ukrajinu, koja već mjesecima gađa i pogađa ruske rafinerije, koje su zbog toga smanjile – a neke i obustavile – proizvodnju dizelskog goriva, što dodatno destabilizira globalni energetski pejzaž.
No, kriza goriva samo je početni simptom potencijalno mnogo veće krize koja bi mogla zahvatiti velike dijelove svijeta. Naime, povećanje cijene energenata neumitno dovodi do poskupljenja hrane, a tu ne može pomoći ni sistem par-nepar, jer jesti se mora svaki dan. A zima je pred vratima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....