Druzi su jedina manjina koja služi izraelsku vojsku i ta konstatacija u znatnoj mjeri tumači trenutačnu akutnu krizu u Siriji. Ta etničko-religijska manjina stala je uz Izrael 1948. godine kad su ga napali Arapi i ostala saveznicom do danas, veže ih "savez u krvi", Brit Damim. Budući da Druzi žive u Izraelu, Libanonu i Siriji, njihova zaštita postala je idealan izgovor Jeruzalemu da nastavi aktivnosti u dvije susjedne zemlje kako bi zaštitio svoje interese, piše Jutarnji.
Sukobi sirijskih Druza, koji žele sačuvati razinu autonomije koju su imali do pada Bašara al-Asada, i beduina, koji su lojalni novoj vladi Ahmeda al-Šare (bivši pripadnik terorističkih skupina koje se lažno pozivaju na islam zbog čega mu Jeruzalem ne vjeruje), odnijeli su više stotina života otvorivši prostor Izraelu da se još jednom predstavi vodećom silom na prostoru Bliskog istoka. Novo primirje dogovorili su lokalni Druzi i sirijske vlasti, ali Izrael je i u četvrtak napao sirijske vojne potencijale u Latakiji. Posljednje vijesti govore da bi se primirje moglo održati jer se Damask povukao iz dijelova gdje su Druzi većina u pokrajini Sveida, a Šara je najavio da će svi odgovorni za zločine biti privedeni pravdi.
Kina opet ništa, Rusija i Iran isključeni
Sliku nove regionalne ravnoteže moći pokazuju tri reakcije. Kina se, očekivano, oglasila pozivajući na zaštitu sirijskog teritorijalnog integriteta. Rusija, koja je do prosinca prošle godine igrala vodeću ulogu s dvije vojne baze u Siriji, sada se ograničava na osudu jer je Izrael "narušio međunarodno pravo" - kaže zemlja koja vodi agresiju protiv Ukrajine. Do prosinca su Rusija i Izrael koordinirali vojne operacije kako ne bi došlo do incidenata. Iran, koji je formalno upravljao sirijskom vojskom, sada može samo govoriti o "bezumnoj agresiji" Izraela. Arapi su formalno osudili izraelski napad. Damask i Jeruzalem čak i dijele nacionalni interes, protive se bilo kakvom jačanju utjecaja Irana, a Šara želi i da se Rusija povuče pa Moskva već radi na povlačenju prema bazama u Libiji.
Sukob Druza i vladinih snaga nije prvi i nije neočekivan, Damask silno želi staviti pod kontrolu sve dijelove države, ali u tom procesu dolazi do krvavih sukoba pa su alaviti, šijitska religijska skupina, bili žrtva brutalnih napada u ožujku. Zbog toga Kurdi, koji i dalje kontroliraju istok zemlje, nisu skloni predati oružje i u potpunosti prepustiti sigurnost Damasku. Tako i Druzi.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu drži se izjave koja se pripisuje Winstonu Churchillu, "nikad ne dopusti da dobra kriza propadne", pa svako trenje u odnosima manjina i središnje sirijske vlasti koristi kako bi učvrstio svoje interese. Asadov pad, koji je posljedica i izraelskog razbijanja libanonskog šijitskog militantnog pokreta Hezbolah koji je bio u njegovoj službi, izbacio je Iran iz Sirije pa je Izrael odmah ušao u strategijski važne točke na jugu Sirije, opet kontrolira cijeli Golan, i traži da ta područja ostanu demilitarizirana.
Ne kani se povući s tih prostora kako bi bio siguran da će tome tako biti. Zračnim operacijama uništio je znatnu količinu vojne opreme koja je ostala nakon Asada, oslabivši vojnu domenu novog režima. Interes izraelskog sigurnosnog kabineta, za što postoji nacionalni konsenzus, što slabije je naoružana Sirija, bez snažne središnje vlasti, jer su zabrinuti da bi se u njoj s vremenom mogao obnoviti islamistički naboj. Sirija razlomljena na nekoliko zajednica, od kojih su Druzi i Kurdi proizraelski raspoloženi, nije prijetnja i vjerojatno neće postati.
Napad na Druze kao da je zamislio sam Netanyahu jer je Trump 30. lipnja potpisao izvršnu uredbu ukidanja američkih sankcija Siriji koja više neće biti izolirana iz međunarodnoga financijskog sustava. Izrael smatra da je prerano za takve poteze jer bi mogli ojačati središnju vlast, ali Trump je ugađao arapskim zemljama. Istodobno je Jeruzalem objavio da je u kontaktu s novim sirijskim vlastima te da s njima i Libanonom raspravlja o mogućoj normalizaciji odnosa kako bi u Trumpovim očima djelovao kooperativno.
Američki predsjednik je rekao da bi htio da se Sirija priključi Abrahamskim sporazumima kojima su neke arapske zemlje (UAE, Bahrein, Maroko) normalizirale odnose s Izraelom, ali Šara je ustvrdio da taj model "ne odgovara" njegovoj zemlji. Napad na Druze bio je Jeruzalemu dostatan povod da mu poruči kako bi trebao razmisliti o Abrahamskim sporazumima i sigurnosnim rješenjima na jugu, prije svega neulasku sirijske vojske u taj prostor. Pristanak na takav ustupak Šaru bi doveo pod pritisak radikalnih skupina u njegovoj organizaciji, ali napadi kojima je bio izložen Damask ovih dana stvaraju ozbiljniju percepciju nemoći vlasti.
Kao i u svakoj dosadašnjoj Netanyahuovoj odluci, unutarnjopolitička situacija igra važnu ulogu. U ponedjeljak i srijedu njegovu su koaliciju napustile dvije ultraortodoksne stranke koje se protive novačenju njihovih članova pa je vlada sada manjinska. Budući da Knesset, izraelski parlament, na tromjesečnu stanku odlazi 27. srpnja, Netanyahuu nova kriza služi radi odvraćanja pozornosti i izbjegavanja rasprave o izborima, a istodobno se i dalje raspravlja o primirju u pojasu Gaze i povratku preostalih talaca, njih još oko 50, što je osjetljivo pitanje u izraelskoj javnosti, osjetljivije od izbora.
Glavni akteri su Izrael i Turska
Nepoznanica ove krize je Turska, mentorica vlade u Damasku. Nikkei Asia pregnantno piše: "Izrael i Turska ostat će glavni igrači u evoluirajućoj geopolitici regije". Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan potvrdio je da su obavještajnim kanalima bili u kontaktu s Izraelom (Fidan je bivši direktor turske obavještajne službe MIT), a diplomatski s državama u regiji i SAD-om. Poruka Izraelu je bila kratka: "Ne želimo nestabilnost."
Djeluje da je Turska odlučila rješenje prepustiti SAD-u kako bi mogla mirno nastaviti proces razoružanja Kurdske radničke partije (PKK) što je nacionalni imperativ. Utjecaj u Damasku neće izgubiti, a vremena za sraz s Izraelom ima. Neprijeporno je da analitičari u Ankari procjenjuju šteti li im izraelska prisutnost na jugu Sirije i na tom planu nastaje trenutačno najveća točka mogućeg trenja, posredni ili čak izravni sukob Turske i Izraela koji bi bio udarac regiji s katastrofalnim posljedicama na sigurnost cijelog istočnog Mediterana.
Treba se nadati da će SAD, a i razum u Ankari, možda i u Jeruzalemu gdje ga je manje, spriječiti najgori scenarij te da će dvije vodeće srednje sile tog prostora pronaći model koegzistencije na korist Sirije i regije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....