Ako na trenutak zamislimo Europu bez pripadajućeg dijela Rusije kao staklarnicu, a Donalda Trumpa kao slona, onda imamo to što se upravo događa: Ukrajinu koju Trump drži na ljuljački hoću – neću i NATO, u kojemu članstvo Amerike zemlje EU-a moraju plaćati u punom iznosu ili ga svesti na NATO bez SAD-a.
Novi šerif u Ovalnom uredu, kako su Trumpa najavili njegovi najbliži suradnici, u prvih mjesec i po dana uloge vladara najmoćnije zemlje svijeta odbacio je sve diplomatske manire te izravno prijeti, vrijeđa, omalovažava, ucjenjuje netočnim podacima... da bi potom odmah promijenio ploču i porekao danas ono što je govorio jučer.
Kada se analiziraju potezi koje povlači Trumpova administracija, samo slijepci ne vide da iza svega stoji težnja za ekonomskom dobiti Amerike, s čijim bi prosperitetom svoje račune novim milijardama dolara podebljali i trenutni vladari te zemlje. U toj nakani vojna snaga Amerike, kojom se prijeti i ucjenjuje, najprije Ukrajinu, a potom i EU, samo je puko sredstvo.
Naslovnice medija proteklih su dana plijenile odluke Amerike o uvođenju carina Kini, Kanadi i Meksiku i najava istih nameta Europi jer su, tvrde Trump i njegovi, oni nesmetano pljačkali Ameriku, ali više neće. Za to vrijeme navodno uvođenje reda u američki državni aparat u najširem smislu Trump je povjerio Elonu Musku. Koji ruši sve što mu se nađe na putu kako bi postigao odgodu financijskog kraha budžeta Amerike kao države.
Ogroman američki dug
S čijim bi se krahom rasplinulo i njegovo bogatstvo. Ukupni američki državni dug mjeri se u desetinama tisuća milijardi dolara i uvelike premašuje vrijednost godišnjeg bruto društvenog proizvoda te zemlje.
U područje znanstvene fantastike spadao bi odgovor na pitanje kolika je još veličina prikrivenog duga i koliko je tiskanih dolara bez pokrića. U tom kontekstu valja promatrati sve poteze nove američke administracije. U prvom redu i Trumpov odnos prema Ukrajini, od koje traži da neodgodivo s Rusijom potpiše primirje, a za američko sudjelovanje u takvom aranžmanu zahtjeva odustajanje Ukrajine od opravdanog zahtjeva za jamstvo trajnog mira i nepovredivosti teritorijalnog integriteta te zemlje.
I, naravno, kao preduvjet svemu tome potpisivanje ugovora kojim Ukrajina ustupa Americi eksploataciju rijetkih minerala u vrijednosti većoj od 500 milijardi dolara.
U zahtjevu za mirovna jamstva Ukrajina s razlogom puše i na hladno jer je obećanje za trajni mir i teritorijalni integritet svoje države dobila kada se prije 30-ak godina u korist Rusije odrekla 900 atomskih bombi naslijeđenih iz vremena SSSR-a.
Bezvrijednost takvih obećanja Ukrajina je osjetila najprije 2014. godine, kada je Rusija anektirala Krim, a potom ponovno 2022. godine kada je pokrenuta sveopća ruska agresija na ukrajinski teritorij.
Danas ruske okupacijske snage drže nešto manje od 20 posto teritorija unutar međunarodno priznatih granica Ukrajine. Kada bi se mirovnim sporazumom kakvog, čini se, zagovara Amerika, Rusiji omogućilo zadržavanje toga prostora, najmanje što bi se moglo očekivati u najbližoj budućnosti bila bi nova agresija Rusije ne samo na Ukrajinu već izvjesno i na dio sjevernoeuropskih zemalja koje su do prije tri i po desetljeća bile u sastavu Sovjetskog Saveza. S druge strane, takvom politikom Amerika bi sebi osigurala benevolentnost Rusije pri Trumpovu posezanju za Grenlandom, eventualno Panamskim kanalom...
Treba ići dalje...
S EU i Velikom Britanijom, bez obzira na naginjanje Orbana i Fica prema Rusiji, koje ni na koji način ne žele da agresor na Ukrajinu bude nagrađen, Trump se želi obračunati uskraćivanjem sigurnosnog kišobrana kroz NATO i carinskim barijerama na europski izvoz u Ameriku. Sve to radi kako bi primirio Rusiju i neometano ojačao svoju vojnu silu na indo-pacifiku radi mogućeg sraza s Kinom.
U europskom političkom prostoru mnogi su državni čelnici izrazili negodovanje politikom predsjednika Trumpa, ali na sve njegove prijetnje, prvenstveno na ekonomskom planu povezanom s američkim napuštanjem NATO-a, još nitko nije spomenuo mogućnost okretanja Kini. Amerika jest veliko tržište za europske proizvode jednako kao što i Europljani u velikim količinama uvoze proizvode iz SAD-a. Amerika je tržište od 340 milijuna stanovnika, čija je kupovna moć respektabilna.
Kina, međutim, ima barem četiri puta više stanovnika, dakle oko 1,5 milijardi potrošača, koji uistinu imaju manju kupovnu moć od Amerikanaca, ali čija potrošačka moć stalno raste, a potrebe su daleko od podmirenih.
Povijest je potvrdila da se pokretačima trgovačkog ratovanja nakon kratkog vremena sve negativne posljedice sruče u naručje poput bumeranga. Hoće li se takav bumerang, dok aktualna vlast Amerike povlači za rep cijeli svijet samo da bi njima bilo bolje, vratiti u naručje Donaldu Trumpu i njegovoj ekipi?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....