Bilo je to jedno od najvećih zavođenja svih vremena. Kad je Donald Trump u studenome 2024. drugi put izabran za predsjednika Amerike, neočekivano mnogo ljudi pozdravilo je taj izbor, čak i oni koji preziru desnicu. Zavedeni njegovim prvim mandatom, kada se pokazao kao prvi predsjednik SAD-a nakon mnogo godina koji nije pokrenuo nijedan rat, ljudi su pomislili da dolaze mirnija vremena za svijet.
Pokazalo se da je to kolosalna zabluda. Jer Trump se u svojem drugom mandatu iskazuje kao mnogo ratoborniji državnik nego što je bio u prvom. Ne samo što je po agresivnosti svoje politike dostigao (pa i prestigao) vlastite prethodnike u Bijeloj kući, nego je poduzeo i ono što se nijedan američki predsjednik prije njega nije usudio – vojno je napao Iran.
Od samog početka drugog mandata moglo se vidjeti da to više nije onaj raniji Trump. Nakon što je lani, na zaprepaštenje zapadnog svijeta, izražavao pretenzije na Grenland i Kanadu – uz pokretanje carinskih i trgovinskih ratova – Trump je ove godine samo u prva dva mjeseca počinio ozbiljne zločine protiv međunarodnog prava, od otmice venezuelskog predsjednika Nicolasa Madura do izgladnjivanja Kube blokadom naftne opskrbe. A Rubikon je prešao napadom na Iran 28. veljače.
Opijen lakim trijumfom u Venezueli i naoružan dubokim neznanjem o Iranu, Trump je pomislio da će i Teheran slomiti u par sati, kao što je par tjedana prije učas slomio Caracas. I doista, nakon što je u kooperaciji s Izraelom odmah pobio gotovo kompletan državni i vojni vrh Irana – uključujući i ajatolaha Alija Hamneija – Trump je već prvi dan rata proglasio svoju „prekrasnu pobjedu”.
No, pokazalo se da je to još veća zabluda od one kojoj su podlegli ljudi koji su vjerovali da Trump ni u drugom mandatu neće pokrenuti nijedan rat.
Šijitski šamar
Američki predsjednik bio je siguran da je pokorio Iran. Nije ni slutio da su ajatolah i njegovi suradnici unaprijed pretpostavili mogućnost da će biti likvidirani, te su još prije rata uspostavili „višeslojni sustav krizne sukcesije”, razvivši protokole po kojima su za ključne vojne i sigurnosne položaje unaprijed određena po četiri zamjenika, kako bi zapovjedni lanac ostao netaknut čak i u slučaju masovnih atentata.
Otuda je iranskom režimu, nakon te masovne likvidacije, trebalo samo dva sata za ponovnu uspostavu zapovjednog lanca, nakon čega su iranske rakete stale padati po Izraelu i po američkim bazama širom Bliskog istoka. A blokadom Hormuza Iran je pokazao da je sposoban i zagospodariti globalnom ekonomijom.
Trump je ostao šokiran. Njegova samoproglašena pobjeda nad teokratskim režimom u Teheranu pokazala se imaginarnom. Suprotno njegovom očekivanju, Iran nije šaptom pao. Umjesto „prekrasne pobjede”, dobio je šijitski šamar tamo gdje ga najviše boli – u američki novčanik. Blokadom Hormuza cijene energenata na svjetskom tržištu skočile su u nebo i izazvale gunđanje američkih birača, koje je više od ubijenih djevojčica u Iranu razgnjevila činjenica da je cijena galona benzina skočila na preko četiri dolara.
Kako se to dogodilo? Kako se cjeloživotni biznismen, „umjetnik pregovaranja” i trgovac Trump tako preračunao u onome što je trebalo izgledati kao lagano pokoravanje Perzije? Kako se „prekrasna pobjeda” pretvorila u ponižavajući poraz koji bi ga mogao koštati republikanskog gubitka skorašnjih midtermsa?
Odgovor je jednostavan: nasamario ga je političar i pregovarač vještiji, lukaviji i inteligentniji od njega. Taj ga je tip uvjerio da će pohod na Iran biti mačji kašalj koji će ga ovjenčati slavom. Njegovo je ime Benjamin Netanyahu, a po zanimanju je premijer Izraela.
Fantomska bomba
Više od trideset godina Netanyahu je čekao da se u Bijeloj kući pojavi američki predsjednik kojeg će uspjeti nagovoriti na iransku avanturu. Kao političar s najdužim premijerskim stažem u povijesti Izraela (od 1996. do 1999., od 2009. do 2021. te od 2022. do danas), Netanyahu je to pokušao sa svim predsjednicima koje je kao izraelski premijer sretao u Bijeloj kući. Ali svi su ga odbili, osim Trumpa.
I Bill Clinton, i Barack Obama i Joe Biden – svima je njima Netanyahu u Bijeloj kući iznosio iste razloge i planove za napad na Iran, ali nitko od njih nije zagrizao taj mamac. Čak i ako sami možda nisu bili dovoljno pronicljivi da prozru opasnosti te avanture, imali su razumne savjetnike da ih od nje odgovore.
Nekidan su se navršile 34 godine otkad je Netanyahu prvi put javno iznio da će Iran, ako ga se odmah ne napadne, „vrlo brzo” imati atomsku bombu. Premijerno je to učinio u listopadu 1992., kada je kao zastupnik u Knessetu izjavio da je Iran od atomske bombe udaljen „tri do pet godina”.
Potom je to učinio 1996., tada već kao premijer, kada je pred Kongresom SAD-a ustvrdio da je rok za iransko ovladavanje atomskom bombom „vrlo kratak”. Kako su godine prolazile, taj fantomski rok u Netanyahuovu se tumačenju neprestano skraćivao.
Tako je 2009. depeša američkog State Departmenta – koju je objavio WikiLeaks – otkrila da je Netanyahu rekao članovima Kongresa SAD-a da je Iran „samo godinu ili dvije” udaljen od stjecanja nuklearnih kapaciteta. A 2012. Netanyahu je na Općoj skupštini UN-a pokazao poznati crtež bombe s crvenom linijom, izjavivši da će Iran proći kroz zadnju fazu obogaćivanja uranija do proljeća ili ljeta 2013. godine, naglasivši da se ta završna faza može obaviti „u nekoliko kratkih tjedana”.
Konačno, ovog je mjeseca, uoči izbora u Izraelu, Netanyahu ustvrdio da bi Iran mogao proizvesti nuklearno oružje u roku od „nekoliko mjeseci ili čak tjedana”. Malo koga je čitavo to vrijeme uspio uvjeriti, ali Trumpa jest. Lutkar je napokon našao lutku: trideset godina čekanja isplatilo mu se.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....