U razmaku od nešto više od mjesec dana Iran je pogubio dvojicu mladih sportaša, 19‑godišnjeg hrvača Saleha Mohammadija i 21‑godišnjeg karatista Sasana Azadvara. Obojica su bili državni prvaci, sportske nade i djeca sustava koji ih je godinama gurao na postolja, da bi ih na kraju hladnokrvno žrtvovao. Njihova smaknuća izazvala su šok u sportskom svijetu i u organizacijama za ljudska prava, koje upozoravaju da Iran smrtnim kaznama guši vlastitu budućnost.
Pogubljen hrvač Saleh Mohammadi
Iransko je pravosuđe 19. ožujka izvršilo smrtnu kaznu nad Salehom Mohammadijem, jednim od najtalentiranijih mladih hrvača u zemlji. U istoj zori smaknuti su i Mehdi Ghasemi te Saeed Davoudi, pod optužbama da su sudjelovali u prosvjedima i “vodili rat protiv Alaha”.
Režim je tvrdio da je Mohammadi sudjelovao u napadu na dvojicu sigurnosnih agenata tijekom prosvjeda 8. siječnja 2026. godine. No, prema izvješćima IranWirea, Jerusalem Posta i Washington Examinera, ne postoji vjerodostojan dokaz da je počinio ubojstvo. Snimke nadzornih kamera navodno ga ne prikazuju na mjestu događaja, a presuda se temeljila na “priznanjima” za koja je sam Mohammadi tvrdio da su iznuđena mučenjem.
Batine, prijetnje...
Iran Human Rights i Amnesty International navode da je Saleh bio izložen batinama, prijetnjama i psihičkom pritisku, bez pristupa odvjetniku i bez poštenog suđenja.
Sud u Qomu ignorirao je sve prigovore obrane i osudio ga je na smrt vješanjem.
Saleh je rođen 11. ožujka 2007. godine. U rujnu 2024. osvojio je broncu na prestižnom Saytiyev International Cupu u ruskom Krasnojarsku, nastupajući za iransku reprezentaciju. Bio je ponos trenera, klubova i saveza, dijete koje je režim godinama pokazivao kao dokaz da se “brine o talentima”.
Isti taj sustav kasnije ga je poslao u smrt.
Njegova obitelj tvrdila je da ima alibi, a svjedoci su potvrdili da nije bio na mjestu zločina. Priče iz zatvora govore o satima ispitivanja, o priznanjima nastalima u sjeni prijetnji i batina, o mladiću koji je iz hrvačkog klinča prebačen u kavez represivnog aparata.
Organizacije za ljudska prava, sportske zajednice i međunarodne udruge tražile su obustavu egzekucije, no režim je ignorirao sve apele. Saleh je postao još jedno ime u nizu mladih ljudi koji su, umjesto da predstavljaju svoju zemlju na sportskim borilištima, pretvoreni u upozorenje svima koji bi se usudili dići glas.
Pogubljen karatist Sasan Azadvar
Više od mjesec dana nakon Mohammadijeve smrti, Iran je pogubio i 21‑godišnjeg karatista Sasana Azadvara Jonaqanija, pokrajinskog prvaka iz Isfahana.
Azadvar je uhićen tijekom siječanjskih prosvjeda i optužen za “učinkovitu suradnju s neprijateljem”, “poticanje nereda” i “ugrožavanje nacionalne sigurnosti”. Međutim, prema Iran Internationalu, IranWireu i organizaciji Iran Human Rights, optužbe su se temeljile isključivo na prisilnim priznanjima iznuđenima pod teškim fizičkim i psihičkim mučenjem.
Nije imao pristup neovisnom odvjetniku, suđenje je bilo ubrzano, a dokazi nikada nisu predstavljeni javnosti. Unatoč apelima međunarodnih organizacija, Vrhovni sud potvrdio je smrtnu kaznu, koja je jutros izvršena u zatvoru Dastgerd.
Sasan je bio višestruki pokrajinski prvak u karateu, sportaš s potencijalom za međunarodnu karijeru. Njegovi treneri opisivali su ga kao predanog, mirnog mladića koji nikada nije bio politički aktivan.
Njegova smrt, samo mjesec dana nakon Mohammadijeve, dodatno je potvrdila strahove aktivista: Iran sustavno koristi smrtne kazne kao sredstvo zastrašivanja, a mladi sportaši postaju posebno ranjiva meta.
Sportaši kao mete režima
Smaknuća Saleha Mohammadija i Sasana Azadvara nastavak su zabrinjavajućeg trenda: Iran u posljednje dvije godine pogubljuje sve više sportaša — od hrvača Navida Afkarija do boksača Mohammada Javada Vafaeija.
Poruka režima je brutalno jasna: nitko nije zaštićen. Ni reprezentativci, ni medaljaši, ni djeca koja su godinama služila kao propagandni simboli države.
Ako se njih može slomiti, što tek čeka anonimne mladiće bez medalja i bez medijske pažnje?
Generacija koja nestaje
Saleh i Sasan trebali su biti budućnost iranskog sporta. Umjesto toga, postali su simboli represije. Njihove biografije, koje su trebale biti ispunjene medaljama, turnirima i snovima o Olimpijskim igrama, završile su na stratištima.
Djeca koja su ih gledala kao uzore danas gledaju kako država njihove idole pretvara u žrtvene jarce.
Kako u takvom društvu govoriti o napretku, povjerenju u institucije ili budućnosti?
Svijet će se zgražati nekoliko dana, objaviti nekoliko priopćenja i nastaviti dalje. Ali za Saleha Mohammadija i Sasana Azadvara život je nasilno prekinut u godinama kada su tek trebali zakoračiti u seniorske karijere. Njihove priče ne smiju ostati tek statistika u izvještajima o kršenju ljudskih prava. One su upozorenje i podsjetnik da režimi koji se boje vlastitih mladih ljudi nemaju budućnost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....