Nitko još nije preuzeo odgovornost za napad na rusku plinsku grdosiju, dugu više od dva nogometna igrališta, koja ovih dana kao ekološka bomba pluta negdje između Malte, Lampeduse i Libije. Rusija je taj napad proglasila terorističkim činom, Europa se ne oglašava, a Ukrajina, na koju svi sumnjaju – šuti. Ništa tako dobro ne definira terorizam kao slučaj LNG tankera "Antartic Metagaz" – ono što je nekome akt terorizma, drugome je herojski otpor prema nadmoćnijem protivniku.
Ukrajina se do sada nije ustručavala priznati brojne diverzantske napade na ruske časnike i imovinu, nalazili se oni na području Rusije ili u Crnom moru. No Središnja obavještajna služba Ministarstva obrane, pod vodstvom Kirila Budanova, nastoji Rusima nanijeti udarce gdje god na svijetu prošire svoj interes. Specijalna postrojba Khimik napala ih je u sirijskoj zračnoj bazi Kuweires i na Golanskoj visoravni, napala je Wagnerove postrojbe u Sudanu, a u Maliju su na njih udarili preko posrednika, Tuarega.
Ukrajina se brani od agresije, demografski i na svaki drugi način, superiornijeg osvajača. Sa zapadnjačkog stajališta, čini nam se sasvim legitimno da napadaju ruske interese svugdje u svijetu, čak i ako se radi o civilnom LNG tankeru koji plovi našim akvatorijem. Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) i Afrički nacionalni kongres (ANC), odnosno njegovo oružano krilo Umkhonto we Sizwe, kojim je upravljao Nelson Mandela, također su se borili protiv vojno neusporedivo nadmoćnijeg protivnika, pa nam je bilo sasvim očekivano, ako ne i prihvatljivo, da svoje protivnike "udaraju gdje stignu". Mandela i Jaser Arafat na koncu su dobili Nobelovu nagradu, a Donald Trump nije. Možda zato što je Kurde zvao da mu pomognu u rušenju iranskog teokratskog režima, iako su gotovo sve kurdske oružane skupine na nečijem, recimo europskom, pa i američkom popisu terorističkih organizacija. Ni borba protiv ISIL-a nije bitno popravila njihovu reputaciju. Za razliku od Ahmeda al-Šaraa, mrkog terorista, lidera Jabhat al-Nusre, danas uglednog predsjednika Sirije koji nas je oslobodio nedemokratskog Asadova režima.
Prvog dana američko-izraelskog napada na Iran – ratne operacije pokrenute kako bi se svrgnuo teokratski režim u Teheranu, koji je, naglašeno je, bio izvoznik terorizma diljem Bliskog istoka – zrakoplovstvo SAD-a uništilo je u Minabu osnovnu školu Shajareh Tayyebeh. Poginulo je više od 160 ljudi, mahom djevojčica u dobi između 7 i 12 godina. Taj slučaj nikad neće završiti pred Međunarodnim sudom pravde (jer SAD i Izrael ne priznaju njegovu nadležnost). Roditelj ubijene djece, njihova braća, sestre i rođaci, čak i ako su se protivili teokratskom režimu šijitskih ajatolaha, provest će sljedeća desetljeća u mržnji prema počiniteljima tog nedjela. Znaju da njihova država, tko god je vodio, nikad neće dobiti priliku zatražiti pravdu za ubijenu djecu. Ima li plodnijeg tla za razvoj terorizma?
Da, teokratski režim u Teheranu doista jest bio teroristički. Je li SAD bio na izravnom udaru takvog terorizma, a Trumpov bivši šef Nacionalnog centra za borbu protiv terorizma Joe Kent tvrdi da nije, nije važno. Iranska revolucionarna garda, odnosno Kuds, nedvojbeno jest terorizirala domaće stanovništvo, a Hamas, Hezbolah, Palestinski islamski džihad i Kataib Hezbolah i druge šijitske milicije terorizirali su čitav Bliski istok. Naposljetku i zato što su ajatolasi, nakon iračko-iranskog rata u kojemu je SAD podržavao Saddama Husseina, shvatili da protiv Amerike i Izraela mogu ratovati jedino preko svojih posrednika.
Glavni tajnik UN-a António Guterres u srijedu je rekao da su u američko-izraelskom ratu protiv Irana vjerojatno obje strane počinile ratne zločine (bombardiranjem civilnog, energetskog sektora). Ali ni to nije važno. Važno je kako će izgledati Netanyahuova i Trumpova pobjeda koja, evo, samo što nije.
Promatrano ovako sa Zapada, sa sigurne udaljenosti, američko-izraelski napadi su čudo neviđeno – osim par američkih vojnika, stotinjak nesretnih djevojčica iz Minaba, desetak omraženih ajatolaha i političara, stotine bombaških napada dnevno prolazi bez ijedne iranske žrtve. Ako je tako, onda Trumpu treba dodijeliti Nobela čim završite s čitanjem ovog teksta. Za Netanyahua treba još razmisliti jer većinu njegovih žrtava, u sasvim očekivanoj i opravdanoj operaciji nakon Hamasova masakra počinjenog 7. listopada 2023., čine palestinske žene i djeca. A vjerojatno i među muškarcima ima poneki koji nije bio ljuti pripadnik zločinačkog Hamasa.
Ostave li Trump i Netanyahu Iran u ruševinama, ostave li Irance da se istovremeno bore protiv teokratskog režima i za opstanak svojih gladnih obitelji, stvari neće završiti dobro. Kao što Njemačka nije dobro završila nakon Prvog svjetskog rata, niti bi dobro završila nakon Drugog da nije bilo Marshallova plana i Konrada Adenauera (koje su Amerikanci čvrsto podržali konkretnim mjerama). Ostave li dvojica pobjednika Iran u ruševinama, a njegovo stanovništvo u bijesu i žalosti, možemo se nadati novom valu terorizma jer – ono što je nekome terorist, drugome je borac za pravdu, slobodu i dostojan život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....