Mora se priznati da je norveški Nobelov odbor u delikatnoj situaciji pokazao iznimnu lukavost. Delikatnost se ogledala u tome što je najmoćniji čovjek na svijetu, predsjednik SAD-a Donald Trump, koji je usput i zlopamtilo, na sve načine lobirao i urgirao da Nobel za mir pripadne njemu. A lukavost je odbor pokazao time što je nagradu dao Trumpovoj saveznici, šefici venezuelske oporbe Mariji Corini Machado, što je moralo otupiti moćnikov bijes.
Tako se američki vuk mogao praviti da je sit, a norveška koza je ostala cijela (čitaj: Nobelov odbor svojim je mudrim izborom prevenirao mogućnost da nezadovoljni Trump osvetnički bombardira Oslo). Pomogla je i činjenica da je Machado svoju nagradu odmah posvetila Trumpu.
Ta posveta ne treba čuditi: Machado i Trump su suborci na istoj misiji. Ta misija je rušenje socijalističkog predsjednika Venezuele Nicolasa Madura, odnosno demontiranje bolivarskog socijalizma koji u Venezueli živi već 25 godina, otkad je 1999. na vlast u Caracasu došao Hugo Chavez (po kojem se specifični venezuelski put u socijalizam naziva "čavizam"), da bi ga po njegovoj smrti 2013. naslijedio Maduro.
Punih četvrt stoljeća Amerika pokušava srušiti socijalistički projekt u Venezueli i na vlast instalirati prozapadnu opoziciju. Ti napori uključuju i dva neuspješna pokušaja državnog udara – 2002. protiv Chaveza, a 2019. protiv Madura – kao i rigorozne sankcije nametnute Caracasu. U tim naporima već godinama aktivno sudjeluju i Machado i Trump, zasad bez uspjeha.
Predsjednik iz parka
Machado se protiv čavizma bori više od dva desetljeća, otkad je njezina nevladina organizacija Súmate nadzirala referendum o vlasti Huga Cháveza 2004. godine. Na tom referendumu je solidna većina građana Venezuele, njih 59 posto, podržala Chavezovu vlast (uz izlaznost od 70 posto), a njena udruga nije uspjela naći nikakve nepravilnosti.
To je nije obeshrabrilo. Osnovala je liberalnu opozicijsku partiju Vente Venezuela i do danas se nametnula kao jedan od najglasnijih kritičara socijalističke vlade. I uoči lanjskih predsjedničkih izbora okupila je opoziciju i na predizbornim skupovima klicala: "Srušit ćemo socijalizam!Y" Jasno, da je klicala "Srušit ćemo kapitalizam!", teško da bi joj kapitalistički žiri u Oslu dodijelio Nobela.
I Trump je svesrdno nastojao uništiti socijalistički projekt u Venezueli. Još u svom prvom mandatu, početkom 2019., pokušao je organizirati državni udar kojim bi umjesto Madura na vlast u Caracasu došao oporbeni političar Juan Guaido, koji je u siječnju 2019. u nekom parku na istoku Caracasa sâm sebe proglasio novim predsjednikom Venezuele, a Trump ga je istog dana priznao, što su u jednoj od najbizarnijih epizoda zapadne diplomacije slijedile i sve EU zemlje, uključujući i Hrvatsku.
Na kraju od toga nije bilo ništa. Državni udar nije uspio – među ostalim i zato što su Rusija i Kina poslale vojnike u Caracas, kao upozorenje SAD-u da mora poštivati izbornu volju građana Venezuele – a nesretni Guaido nikad se nije uspio ni približiti predsjedničkoj palači Miraflores, pa ga je s vremenom progutao zaborav. Ali Trump je time pokazao da čvrsto stoji uz venezuelsku opoziciju u njihovom projektu rušenja socijalizma.
Stoga je razumljivo što je u prvoj reakciji nakon dobivanja Nobelove nagrade Machado rekla da nagradu posvećuje i Trumpu "zbog njegove odlučne podrške" njihovoj stvari, kao što je razumljivo da je Trump u odgovoru potvrdio da joj je "pomagao na tom putu".
Poziv na vojni udar
Nekome možda izgleda čudno da mirovni laureat iz Venezuele nagradu posvećuje čovjeku koji upravo gomila ratne brodove ispred Venezuele, što neki tumače mogućom pripremom za američku invaziju i nasilno rušenje Madurove vlade. No, Machado je i lani javno zazivala (venezuelsku) vojsku da svrgne Madura.
Bilo je to nakon srpanjskih predsjedničkih izbora, kada je Machado prije kraja prebrojavanja glasova proglasila pobjedu opozicijskog kandidata Edmunda Gonzalesa (sama Machado nije sudjelovala na izborima jer joj je Vrhovni sud Venezuele zabranio kandidaturu), tvrdeći da je Gonzales dobio više od 70 posto glasova. Međutim, Nacionalno izborno vijeće (CNE) objavilo je da je Maduro pobijedio s 51 posto glasova, dok je Gonzales dobio 44 posto. Tada se Machado obratila vojsci.
"Poruka vojsci. Narod Venezuele odlučio je: ne želi Madura. Vrijeme je da se svrstate na pravu stranu povijesti. Imate priliku, sada", napisala je na X-u, što su mnogi protumačili kao poziv na vojni udar.
No, vojska je odbila njezin zahtjev. Ministar obrane Venezuele, general Vladimir Padrino, izjavio je da će oružane snage poštovati izborne rezultate.
Iz ovoga vidimo da Machado i Trump imaju nešto zajedničko: oboje tvrde da su im izbori ukradeni. Trump to misli za američke izbore 2020., na kojima je pobijedio Joe Biden, a Machado to tvrdi za te lanjske izbore u Venezueli, na kojima je pobijedio Maduro. Međutim, dok je zapadni politički i medijski mainstream Trumpove optužbe za izbornu prijevaru unisono odbacio kao "napad na demokraciju", istovjetne je Machadine optužbe taj isti zapadni mainstream podržao i proglasio "borbom za demokraciju".
Shodno tome, Amerika i više zemalja Europske unije nisu priznale rezultate lanjskih izbora u Venezueli te ne smatraju Madura legalnim predsjednikom, već "diktatorom" koji je uzurpirao vlast. Time je Machado postala heroina pokreta otpora protiv "diktature", što je norveški Nobelov odbor i naglasio u obrazloženju nagrade.
Promatrači u kupe, Amerika u špade
Priča o izbornim prijevarama nije novost u Venezueli. Taj scenarij ponavlja se već 25 godina: na svim izborima pobjeđuju socijalisti, a desničarska opozicija podržana SAD-om svaki put osporava izborne rezultate i protestira na ulicama Caracasa, tvrdeći da je ljevica prevarila narod. Uzmimo, na primjer, regionalne izbore iz 2021. godine, koje su nadgledali i EU promatrači.
Na tim su izborima socijalisti osvojili 20 od 23 savezne države i većinu gradova, uključujući Caracas. EU promatrači nisu osporili izbore. Naprotiv, prema New York Timesu, pohvalili su uočena "demokratska poboljšanja", a državni sustav elektroničke obrade glasova nazvali su "pouzdanim". Regularnost izbora potvrdili su i neovisni analitičari, a čak je i oporba priznala poraz.
Pa ipak, tadašnji državni tajnik SAD-a Antony Blinken rekao je da su izbori bili "promašeni", optuživši Madurovu vladu za uznemiravanje i zabrane oporbenih kandidata, manipulaciju biračkim spiskom i cenzuru.
Ili, otiđimo još četiri godine unatrag, na regionalne izbore iz 2017. godine. Tada je Socijalistička partija osvojila 17 od 23 savezne države, a SAD je i tada optužio Madura za malverzacije na izborima:
"Osuđujemo odsustvo slobodnih i poštenih izbora u Venezueli. Nije se čuo glas venezuelskog naroda. Sve dok se režim Madura ponaša kao autoritarna diktatura, koristit ćemo svu američku gospodarsku i diplomatsku moć za pomoć narodu Venezuele u obnovi demokracije", oglasila se tadašnja glasnogovornica State Departmenta Heather Nauert.
No, međunarodni promatrači koji su pratili te izbore nisu uočili nikakve malverzacije. Argentinski zastupnik Pedro Bregier, koji je monitoring izbora provodio u zapadnoj državi Zulia, ustvrdio je da "moji kolege i ja nismo vidjeli nikakve nepravilnosti", dok su neki promatrači čak izričito pohvalili transparentnost izbora:
"Ovo je jedan od najboljih izbornih procesa koji mnoge stranke i politički akteri mogu samo poželjeti", poručio je tada ekvadorski predstavnik Vijeća izbornih stručnjaka Latinske Amerike (CEELA) Alfredo Arevalo.
Pišem Venezuela, pamtim Rumunjska
Jedan od zapadnih argumenata za tezu da izbori u Venezueli nisu pošteni ni slobodni je praksa da sudovi zabranjuju kandidature pojedinih oporbenih prvaka. Takvu je sudbinu doživjela i Machado. No, zanimljivo je da se ista praksa odnedavno udomaćila i u Europi. Lani je sud u Rumunjskoj između dva kruga predsjedničkih izbora zabranio kandidaturu pobjedniku prvog kruga, oporbenom kandidatu Calinu Ceorgescuu, dok su nedavno u Moldaviji dan uoči izbora zabranjene kandidature više stranaka iz proruskog bloka.
Pritom su čak i razlozi za izborne suspenzije u Rumunjskoj i Moldaviji bili isti kao za suspenziju Machado – financiranje kampanje iz stranih izvora. Što bi se reklo, maligni strani utjecaj. Samo što u Rumunjskoj i Moldaviji taj utjecaj dolazi iz Rusije, a kod Machado iz Amerike – ona je optužena za primanje novca od Nacionalne zaklade za demokraciju iz Washingtona (NED).
Na kraju, mnogi drže da je američko prozivanje Madura za demokratski deficit samo paravan iza kojeg se krije namjera Washingtona da ovlada venezuelskom naftom, kako je to još 2019. za naš list formulirao pravni stručnjak i professor emeritus Splitskog sveučilišta dr. Nikola Visković.
"Ubijeni su predsjednici Iraka i Libije, a njihove zemlje razorene u zapadnim intervencijama, pa je u Siriji izbio građanski rat stimuliran od Zapada, o stalnom zapadnom presingu na Iran da ne govorimo, a sada i Venezuela. To je pet zemalja bogatih naftom, a Venezuela ima najveće rezerve", rekao je dr. Visković.
Naftnu industriju Venezuele nacionalizirao je još Chavez, kako bi goleme prihode od nafte – od kojih je dotad profitirao samo gornji sloj društva – mogao preusmjeriti u brojne socijalne programe za venezuelske proletere: oni su, među ostalim, time dobili besplatno školstvo i zdravstvo, što im je prije socijalista bilo nedostupno.
Tu dolazimo do razloga zbog kojeg je Machado popularna u Washingtonu. Ona je u lanjskoj kampanji poručivala da će dolaskom na vlast opozicija privatizirati školstvo, zdravstvo i naftnu industriju zemlje, čime bi se otvorio prostor za američke korporacije. I zato je, sa stanovišta američkog krupnog kapitala, poželjno i pravedno da Maduro postane diktator, a Machado dobije Nobela.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....