Ovo je jedna od najtajnovitijih sljedbi, imaju jedan zakon koje nikada ne smiju prekršiti. No, nešto ih je obilježilo

Jedna od najtajnijih sljedbi u svijetu su menoniti. 

- Oni su kršćanska religijska sljedba nastala u XVI. st. kao grana nizozemskog i gornjonjemačkog anabaptizma; nazvana po frizijskom anabaptističkom teologu Mennu Simonsu. Doktrinarno su bliski kalvinizmu. Odbijaju krštenje djece, sudjelovanje u javnim službama i ratu, ne priznaju zakletvu i rastavu braka. Crkveno ustrojstvo nije propisano, pa je svaka zajednica samostalna; čine ju »krštenici u vjeri« (kršteni nakon navršenih 14 god. života) - navodi Hrvatska enciklopedija LZ Miroslav Krleža. 

Mennoniti su kršćanska vjerska zajednica nastala iz radikalnog krila protestantske reformacije u 16. stoljeću, poznata po svojim pacifističkim stavovima, jednostavnom načinu života i naglašenoj odvojenosti od svijeta. Iako često povezivani s drugim anabaptističkim skupinama poput Amiša, menoniti imaju vlastitu bogatu i složenu povijest, raznolike običaje i nisu bili imuni na kontroverze, kako unutar zajednice, tako i u širem društvu.

Koliko ih ima?

Danas u svijetu živi između 1,3 i 1,6 milijuna menonita, a njihove zajednice rasprostranjene su na gotovo svim kontinentima. Najveći broj menonita nalazi se u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje ih ima oko 387.000. U SAD-u su najbrojniji u državama poput Pennsylvanije, Ohija, Indiane i Kansasa. Kanada je također dom velikih menonitskih zajednica, posebno u provincijama Manitoba, Saskatchewan i Ontario, gdje su se doseljavali iz Europe i Rusije, ali i iz SAD-a.

Iznenađujuće, jedna od najvećih menonitskih zajednica danas se nalazi u Demokratskoj Republici Kongo, gdje živi više od 220.000 menonita. U Indiji i Etiopiji također postoje brojne menonitske zajednice, a značajan broj menonita živi i u Južnoj Americi, osobito u Boliviji, Paragvaju, Argentini i Brazilu. U Boliviji, primjerice, menoniti žive u izoliranim kolonijama i poznati su po tome što čuvaju tradicionalni način života i bave se poljoprivredom.

Menoniti su prisutni i u Meksiku, Belizeu, Ukrajini, Rusiji, ali i u europskim zemljama poput Njemačke i Nizozemske, koje su njihova povijesna pradomovina. U Indoneziji također postoje menonitske zajednice, nastale zahvaljujući misionarskom radu.

Povijesni razvoj

Korijeni menonita sežu u Švicarsku i Nizozemsku, gdje su 1525. godine u Zürichu Conrad Grebel, Felix Manz i George Blaurock, nezadovoljni reformama Ulricha Zwinglija, osnovali prvu anabaptističku zajednicu. Ključna razlika prema tada dominantnim crkvama bila je odbacivanje krštenja dojenčadi: menoniti su vjerovali da crkvi trebaju pripadati samo oni koji svjesno i slobodno prihvaćaju vjeru, što ih je dovelo u sukob s vlastima i rezultiralo progonima.

Ime su dobili po Menno Simonsu, bivšem katoličkom svećeniku iz Nizozemske, koji je 1536. godine postao vođa pokreta i dao mu organizacijsku i teološku stabilnost. Simons je naglasio nenasilje, odbacivanje zakletvi i strogu odvojenost crkve od države, što su ostale temeljne značajke menonitskog identiteta.

Progonima su menoniti često bili prisiljeni seliti se: iz Švicarske i Njemačke u Nizozemsku, Poljsku, Rusiju, a kasnije i u Sjevernu i Južnu Ameriku. U Americi su pronašli veću vjersku slobodu, dok su u Europi često bili tolerirani samo zbog svoje marljivosti i sposobnosti obrađivanja neplodne zemlje, ali uz ograničena prava i stalnu prijetnju novim progonima.

Vjerovanja i teologija

Menoniti pripadaju tzv. Crkvi vjernika (“Believers’ Church”), gdje je članstvo rezultat osobnog izbora i javnog ispovijedanja vjere. Temeljne vjerske odrednice sadržane su u ranom Schleitheimskom ispovijedanju vjere (1527.), koje uključuje:

- Krštenje vjernika (ne dojenčadi)

- Euharistiju (večeru Gospodnju) kao simbol zajedništva

- Odvajanje od “svijeta” i svjetovnih običaja

- Odbacivanje nasilja i “mača” (radikalni pacifizam)

- Odbijanje polaganja zakletve

- Crkvenu disciplinu (ekskomunikaciju)

Pastoralno vodstvo unutar zajednice

Menoniti vjeruju u spasenje kroz osobnu vjeru u Isusa Krista, pokajanje i život u skladu s evanđeoskim načelima. Naglašavaju zajedništvo, jednostavnost, nenasilje i dijeljenje dobara. Tradicionalno prakticiraju “ljubavnu gozbu” (lovefeast), koja uključuje pranje nogu, sveti poljubac i zajedničku večeru, kao i pokrivanje glave kod žena, nenasilje i odricanje od svjetovnih užitaka.

Menonitske zajednice su raznolike – od vrlo konzervativnih, poput tzv. Old Order Mennonites, do modernih, koje se po načinu života malo razlikuju od drugih protestantskih crkava.

Najkonzervativnije skupine ističu:

► Jednostavnu, “plain” odjeću (često ručno šivanu, bez ukrasa)

Odbacivanje ili ograničenu upotrebu tehnologije (npr. korištenje konjskih zaprega umjesto automobila, ili automobila samo u crnoj boji)

► Strogu odvojenost od “vanjskog svijeta”

► Samostalnost u poljoprivredi i zanatima

► Zajednički rad i uzajamnu pomoć

U bogoslužju prevladava jednostavnost: pjevanje bez instrumenata (a cappella), molitva, čitanje Biblije i propovijed. Nema formalne liturgije, a zajednice same biraju svoje pastore i vode crkvene poslove.

Umjerenije i liberalnije menonitske crkve dopuštaju suvremenu odjeću, tehnologiju i sudjelovanje u širem društvu, ali i dalje naglašavaju pacifizam, služenje zajednici i jednostavnost života.

Menoniti su stoljećima bili sumnjičeni zbog odbijanja vojne službe i zakletvi, što ih je često dovodilo u sukob s državom. Njihova “dvokraljevska teologija” naučava da su svi zemaljski sustavi u suprotnosti s Božjim kraljevstvom, pa su skloni kritički promatrati kapitalizam, komunizam i druge političke sustave, ali se rijetko aktivno uključuju u društvene promjene, već se fokusiraju na vlastitu zajednicu.

Povijesno, menonitske zajednice u SAD-u su bile pretežno bijele i često su zahtijevale od pripadnika drugih rasa da se asimiliraju u “bijelu” kulturu. Tek su od sredine 20. stoljeća počele izdavati izjave protiv rasizma, ali i dalje postoje napetosti oko rasne integracije i priznanja vlastitih predrasuda.

Nedavna istraživanja razotkrila su kompleksnu i često kontroverznu ulogu menonita tijekom nacističke Njemačke i Holokausta. Dok su mnogi menoniti bili žrtve progona u Sovjetskom Savezu, dio zajednice je surađivao s nacistima, a pojedinci su bili uključeni u birokraciju, pa čak i u ratne zločine. Ova tema je dugo bila tabu, a tek posljednjih godina menonitska historiografija otvoreno raspravlja o toj mračnoj baštini i potrebi za suočavanjem s prošlošću.

Zdravstvene i društvene kontroverze

Tijekom pandemije COVID-19, dijelovi menonitskih zajednica, osobito Old Order Mennonites u Kanadi i SAD-u, odbijali su suradnju s javnozdravstvenim mjerama, što je dovelo do zatvaranja škola i crkava te povećane stope smrtnosti u zajednici34. Ova zatvorenost prema “vanjskom” autoritetu često je izvor nesporazuma i sukoba s vlastima.

Šestogodišnja necijepljena djevojčica iz okruga Gaines u Teksasu preminula je od ospica u veljači 2025., što je postalo dio najveće epidemije ospica u toj saveznoj državi u posljednjih 30 godina. Njezini roditelji, članovi menonitske zajednice, javno su branili svoju odluku da je ne cijepe, nazvavši njezinu smrt "dijelom Božjeg plana" i tvrdeći da ospice nisu opasne. Zdravstveni stručnjaci snažno su opovrgnuli te tvrdnje, naglašavajući kako su ospice izuzetno zarazne i mogu biti smrtonosne, osobito za djecu.

Unutarnje podjele i modernizacija

Menonitska crkva je tijekom povijesti doživjela brojne raskole, uglavnom zbog različitih tumačenja Biblije, odnosa prema modernizaciji i ulozi žene u crkvi. Danas postoji širok spektar menonitskih zajednica, od ultra-konzervativnih do progresivnih, što ponekad dovodi do napetosti i novih raskola.