Ovo je popis 20 država u svijetu koje imaju najviše pogubljenja, evo i koji se način najčešće koristi za usmrćenje

Smrtna kazna u 21. stoljeću provodi se na način koji je formalno „humaniziran“, ali u praksi i dalje ostaje jedno od najkontroverznijih i najbrutalnijih sredstava kaznenog sustava. Iako su spaljivanje, lomljenje kotačem ili giljotina odavno nestali iz suvremenih zakona, same metode današnjih pogubljenja – od smrtonosne injekcije do vješanja i strijeljanja – ostavljaju dubok trag, ne samo na osuđeniku nego i na društvu koje ih provodi.

Najrašireniji način izvršenja smrtne kazne danas je smrtonosna injekcija. Osuđenik se veže na posebno konstruirani ležaj u prostoriji za pogubljenja, uz prisustvo zatvorskih službenika, medicinskog osoblja i, u nekim državama, ograničenog broja svjedoka – novinara i članova obitelji žrtve ili osuđenika. Potom mu se intravenski ubrizgava jedan ili više lijekova: najčešće kombinacija sredstva za umirenje ili gubitak svijesti, paralitika koja zaustavlja disanje i na kraju tvar koja izaziva zastoj srca. Iako je ideja bila da se tako osigura „mirna“ smrt, brojni slučajevi s loše odabranim dozama, spornim koktelima ili neiskusnim osobljem doveli su do pogubljenja koja su trajala dulje od planiranog, s vidljivom patnjom osuđenika, zbog čega se sve češće postavlja pitanje je li ova metoda doista manje okrutna.

U nekim državama i dalje se primjenjuju klasične metode poput vješanja i strijeljanja. Kod vješanja, osuđenik stoji na podestu ili trapu, s omčom postavljenom oko vrata, nakon čega se pod oduzima i tijelo pada; cilj je da težina tijela naglo slomi vrat, no u praksi smrt ponekad nastupa sporim gušenjem. Strijeljanje se provodi ili u vidu streljačkog voda – nekoliko naoružanih izvršitelja puca u osuđenika, najčešće u prsa – ili, rjeđe, jednim preciznim pucnjem u potiljak. Obje metode ostavljaju snažan vizualni i psihološki dojam te se često koriste i kao politička poruka režima o njegovoj spremnosti na „krajnje mjere“.

Električna stolica i plinska komora danas su rijetke, ali nisu potpuno nestale. Kod električne stolice osuđenik sjedi vezan, s elektrodama postavljenim na glavu i nogu; nakon čitanja presude pušta se snažan električni udar koji treba izazvati trenutačni gubitak svijesti i smrt. U praksi je bilo slučajeva opeklina, dima i višestrukih „turenja“ struje, što je dodatno potaknulo javne rasprave o okrutnosti ove metode. Plinska komora, u kojoj osuđenik u zatvorenoj prostoriji udiše otrovni plin, gotovo da više i ne postoji u uporabi, ponajviše zbog percepcije da takvo izvršenje previše podsjeća na najtamnije epizode 20. stoljeća.

Neovisno o metodi, procedura pogubljenja strogo je ritualizirana. Uoči izvršenja provjerava se identitet osuđenika, čita se presuda, daju se mogućnosti za posljednju izjavu ili vjerski obred, a medicinsko osoblje na kraju službeno proglašava smrt. Izvan te formalne koreografije ostaje činjenica da se radi o planiranom, administrativno organiziranom oduzimanju života. Protivnici smrtne kazne upravo tu vide ključni problem: bez obzira na „tehničke detalje“ i navodnu sterilnost postupka, država se, izvršavajući pogubljenje, svjesno spušta na razinu čina koji istovremeno osuđuje – lišavanja drugog čovjeka života.