U petak je prošlo mjesec dana od uspostave primirja u napadu SAD-a i Izraela na Irana, a u srijedu će biti točno mjesec dana otkako je, 13. travnja, Amerika u Hormuškom tjesnacu uvela "kontrablokadu". Iako je Trump najavio da u noći sa subote na nedjelju očekuje pismo iz Teherana koje će okončati ovaj rat, makar na neko vrijeme, poklopilo se nekoliko povijesno utemeljenih elemenata koji ukazuju na to da će se rat nastaviti – visoka odlučnost slabijeg protivnika, erozija promišljanja o troškovima i koristima ove operacije na strani napadača, te nedostatak institucionalnih ograničenja ratovanja na barem jednoj strani (a ovdje to primjećujemo na strani Izraela i SAD-a).
Američki predsjednik uporno tvrdi da iranska kršenja primirja nisu takve prirode da bi se moglo reći da je primirje ukinuto. Međutim, ni kontrablokada Hormuza, koja je Iran trebala baciti na koljena jer jednostavno neće imati više gdje skladištiti naftu koju proizvede, nije dovela do željenoga gospodarskog sloma teokratskog režima u Teheranu. Dapače, američko-izraelska likvidacija iranskih političkih i vojnih lidera dodatno je radikalizirala i učvrstila zločinački režim, koji je ubrzao ubojstva svojih neistomišljenika.
I dok Trumpovo primirje traje li ga, traje već mjesec dana, Iran ga je od prvog dana kršio napadima svoje flote naoružanih glisera na američke vojne brodove, te još napadima na Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Kuvajt, Bahrein i Katar. Iran je osobito snažno udarao po Fujairahu, najvećoj luci, najvećem centralnom skladištu nafte i rafineriji u UAE-u. Podaci o šteti nisu još javno objavljeni, no posljedice ovih iranskih napada jasno su vidljive, cijene goriva vrtoglavo skaču, aviogorivo je količinski kritično, inflacija globalno raste, a proizvodnja opada.
Nema primirja bez blokade Hormuza
Amir Saeid Iravani, iranski veleposlanik pri UN-u, u petak je rekao da su Amerikanci ponovno kršili primirje napadom na dva iranska tankera u blizini Jaska i Hormuškog tjesnaca. Prvi je prije nekoliko dana spriječen u pokušaju prolaza na vrlo zanimljiv način – da bi spriječio ekološku katastrofu, avion tipa F-18 Super Hornet nije koristio bombe ni rakete, nego je napao tanker svojim topom M61A2 Vulcan, kalibra 20 mm. Riječ je o topu sličnom Gatlingu koji ispaljuje oko 6000 zrna u minuti. Jedan rafal u pravilu znači 400 ispaljenih zrna, a ona su u ovom slučaju oštetila kormilarski uređaj, pa je brod nakon toga postao neupravljiv. Sami su priznali da su uništili šest iranskih borbenih čamaca.
Definirajmo najprije o kakvoj se vrsti primirja ovdje radi.
Pomorska blokada i primirje pravni su pojmovi koji uključuju određivanje limita koji se ne smiju prekoračiti, monitoring i izvještavanje. Toga u ovom primirju nema. Bez toga su i kapaciteti diplomacije više nego limitirani.
Svaka strana tumači primirje na svoj način. Trump je obećao prestati pucati, pa je pokrenuo "Projekt sloboda", u kojem će brodovima koji prolaze kroz Hormuz pružiti vojni eskort. Ako se Trump u nešto razumije – rekli bi zlobnici poput pornoglumice Stormy Daniels, kojoj je Trump platio da šuti o njihovim seksualnim druženjima (ali je ipak o tome izdala knjigu) – onda je to definitivno eskort. No samo dan poslije odustao je od te ideje i danas prijeti "Projektom sloboda plus".
Upravo prisilnu deblokadu Hormuza Iran vidi kao kršenje primirja jer je blokada toga plovnog puta možda i jedina snažna pregovaračka poluga koju Iranska revolucionarna garda i njihovi predstavnici civilne vlasti imaju na raspolaganju. Napad na Fujairah, koji olako vidimo kao kršenje primirja, zapravo je obrana jedine jake pregovaračke karte koju Iran ima, jer je UAE iz svoje najveće rafinerije i centralnog naftnog skladišta izgradio naftovod baš zato da bi zaobišao Hormuz ako ga netko pokuša blokirati. Ako se to dogodi, Hormuz gubi na važnosti, a Iran gubi polugu.
Ukratko, uopće nije pitanje poštuje li se primirje, nego postoji li ono uopće. Nije li rat samo ušao u fazu nižeg intenziteta.
Postoji dobar razlog zbog kojeg su i SAD i Izrael prinuđeni "smanjiti broj obrtaja" u napadima. Već smo pisali o tome da je u prvim tjednima rata SAD potrošio značajnu količinu svoga najsofisticiranijeg naoružanja, poput Tomahawka ili protuzračnih raketa za THAAD i Patriot, te HIMARS i sličnih sustava. Prilično precizne izvještaje o tome što je sve potrošeno objavio je kraljevski institut RUSI, a Amerika je to posredno potvrdila kad je i službeno obavijestila svoje NATO partnere da im ne može na vrijeme isporučiti ugovoreno naoružanje jer rade na popunjavanju vlastitih zaliha.
Tri razloga za ‘sitzkrieg‘
Evo triju argumenata koji ukazuju na to da bi američko-izraelski "blitzkrieg" u Iranu mogao postati "sitzkrieg" (umjesto "munjevitog", "sjedeći").
Kad su preživjeli prve udare, mudžahedinima je poraslo samopouzdanje i vjera u pobjedu protiv Sovjetskog Saveza u Afganistanu, a isto se ponovilo s talibanima protiv SAD-a. Isto čujemo iz retorike nove, radikalnije vlasti u Teheranu, koja je uspješno preživjela više od 16.000 američko-izraelskih bombaških napada. Zatvaranjem Hormuza iznenadili su Trumpa i prisilili ga na pregovore u kojima Teheran nije pokazao osobitu volju za ispunjavanjem američkih želja.
Amerika pamti niz sukoba koje su predsjednici nastavili voditi ne razmišljajući više o odnosu troškova i željenih postignuća pokrenutim ratom. U Vijetnamu su "spržili" 58.000 američkih života jer su četiri predsjednika bila opsjednuta ratom za koji su vidjeli da ga ne mogu dobiti. U Afganistanu su zapeli na dva desetljeća, uvjereni da će, evo samo za još godinu dana, sve završiti. Trump je do razine oholosti uvjeren da će pitanje Irana riješiti bombardiranjem i silno ga nervira to što Iran pruža otpor iako je on već više puta proglasio pobjedu. Ponos i ego tjeraju ga da baci još bombi; ako treba, čak će uništiti čitavu iransku civilizaciju, najavio je. On niti ne taji da se želi upisati u svjetsku povijest i taj će ga motiv držati još i više ako uskoro izgubi međuizbore za dva doma Kongresa.
Republikanci u Kongresu, neki nevoljko, podržavaju Trumpov napad na Iran i ništa nisu učinili da ga u tome spriječe, čak ni nakon 60 dana u kojima je od njih trebao zatražiti formalnu suglasnost. Zakon o ratnim ovlastima američkog predsjednika još nikad nije zaustavio niti jedan rat. Ako izgubi međuizbore, rat neće prestati istog dana odlukom Kongresa, ali će možda zakomplicirati njegovo financiranje, njegovo odobravanje i možda će dovesti do postavljanja nekih rokova. Nešto slično dogodilo se Ronaldu Reaganu kod uplitanja u građanski rat u Salvadoru. Kongres mu je ograničio broj američkih savjetnika koje je slao na ratište, naredio mu je izvještavanje svakih šest mjeseci i zakomplicirao financiranje, no to je sve proces, a Trump je jasno rekao da nema vremenskog okvira u kojem bi rat u Iranu trebao završiti.
Žuri se jedino njegovim bivšim saveznicima iz Europe: Njemačka je prema Hormuzu poslala minolovac "Fulda", a Francuska borbenu skupinu nosača aviona "Charles de Gaulle". Kinezi su u Omanski zaljev poslali svoju ribarsku flotu, što samo naivcima djeluje smiješno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....