Putovanje Rutom 5 u Urugvaju, državnom cestom koja prolazi cijelom zemljom. Na putu dugom 500 kilometara od Montevidea do brazilske granice vidimo polja, stada goveda i poneku kuću uz cestu, ali nešto se neprestano ponavlja – vjetroturbine.
Mnoge od njih pripadaju Fernandu Schaichu: "Ovdje na karti možete vidjeti kako je Urugvaj nekoć izgledao. Ove pojedinačne crvene točkice su proizvodna postrojenja", kaže. "Godine 2010. tu i tamo je postojala neka hidroelektrana ili mala eksperimentalna vjetroelektrana", piše Deutsche Welle.
Zatim na virtualnoj karti prikazuje stanje iz 2026. godine. Urugvaj izgleda kao da je prekriven ospicama: crvene točkice nalaze se posvuda. Schaich i njegova tvrtka SEG Ingeniería upravljaju sa 75 vjetroturbina, što čini deset posto svih vjetroturbina u zemlji.
Energetska mješavina Urugvaja danas se sastoji od 50 posto hidroenergije, 30 posto energije vjetra, 15 posto biomase i tri posto solarne energije. Schaich ističe: "Današnja proizvodnja električne energije praktički je potpuno zelena. U posljednjih nekoliko godina fosilna goriva u prosjeku su sudjelovala sa samo dva posto. To nije samo pitanje održivosti, nego i gospodarske isplativosti."
Urugvaj je 2008. godine pogodila energetska kriza. Izrazito visoke cijene energije, u kombinaciji s teškom sušom, dovele su elektroenergetski sustav na rub izdržljivosti, uz česte nestanke struje. Upravo je to bio početak promjene načina razmišljanja. Danas se ova južnoamerička država s 3,5 milijuna stanovnika smatra jednim od klimatskih predvodnika.
Otvaranje 50.000 novih radnih mjesta
To je postigla unatoč tome što nije raspolagala velikim financijskim rezervama niti razvijenom visokotehnološkom infrastrukturom. Vizionar iza te transformacije bio je fizičar Ramón Méndez.
"Ono što je bilo novo u urugvajskom slučaju, a što je moguće primijeniti i drugdje, jest način na koji smo promišljali energetsku tranziciju", kaže. "Nije riječ o manjim prilagodbama, nego o temeljitoj preobrazbi cijelog sustava."
Kao nacionalni direktor za energetiku, uspio je postići svojevrsni društveni konsenzus koji su podržale sve političke opcije. Između 2010. i 2020. godine država i privatni sektor zajedno su uložili oko sedam milijardi američkih dolara u obnovljive izvore energije.
Doneseni su novi propisi, uvedene su porezne olakšice, a stručnjaci su obilazili zemlju i održavali prezentacije. U proces su uključeni poljoprivrednici i sveučilišta, a rezultat je bio otvaranje ukupno 50.000 novih radnih mjesta.
Postojala je još jedna ključna mjera: zakonima je zajamčena otkupna potražnja za proizvedenom energijom tijekom sljedećih 20 godina. Time su troškovi energije postali predvidljivi i stabilni.
"Još uvijek se često tvrdi da obnovljivi izvori energije ne mogu osigurati jednaku sigurnost opskrbe kao fosilna goriva", kaže Méndez.
"No Urugvaj, koji nije izložen posljedicama nedavnih događaja u Hormuškom tjesnacu, danas je znatno pouzdaniji i energetski sigurniji."
Dodaje: "Koliko Njemačku stoji nedostatak uvoza ukapljenog prirodnog plina? Troškovi snažno rastu, a na kraju ih plaćaju građani."
Znači li to da je u Urugvaju sve idealno? Ne baš. Unatoč procvatu zelene energije, cijene električne energije za kućanstva gotovo se nisu smanjile. Četveročlana obitelj u prosjeku plaća oko 150 američkih dolara mjesečno.
Glavni grad napušta dizelske autobuse
Luis Andrade kaže: "Trošimo što je moguće manje električne energije jer je skupa. To se neće tako brzo promijeniti."
Osim toga, zemlja i dalje mora uvoziti sirovu naftu, prvenstveno za potrebe prometa i industrije. Ona čini otprilike 35 posto ukupne energetske potrošnje. Zbog toga je sada započela druga faza energetske tranzicije.
To se posebno vidi na primjeru Enriquea Carbonera. On održava red u garaži autobusnog terminala u Montevideu, a masne crne mrlje na podu pokazuju gdje su parkirani dizelski autobusi.
"Sve je to zbog dizela", kaže Carbonero. "Motori s unutarnjim izgaranjem prljavi su i stvaraju neugodne mirise. Ondje gdje punimo električne autobuse sve je čisto. Važno nam je da se ta razlika vidi."
Montevideo, glavni grad Urugvaja, postupno napušta dizelski pogon. Od 2021. godine vozni park javnog prijevoza proširuje se isključivo električnim autobusima, a danas je svaki četvrti autobus električni. Cilj je do 2040. godine postići stopostotnu elektrifikaciju.
Tu su i poticaji za taksiste koji prelaze na električna vozila. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci gotovo 70 posto svih novoregistriranih automobila bilo je na električni pogon.
Vozač Ubera Hernán Gómez prije šest mjeseci prešao je na električni automobil. Kaže da sada mjesečno uštedi oko 900 dolara na troškovima goriva.
"U početku sam mislio da nešto nije u redu. Ali nije, jer sam sve izračunao i razlika je bila golema."
Ipak, ostaje pitanje može li se urugvajski model uspješno primijeniti drugdje. Zemlja raspolaže snažnim vjetrovima, obiljem sunčeve energije i rijetko je naseljena, osobito u ruralnim područjima. Uz to, ima vrlo malo energetski intenzivne industrije.
Postoji još jedan razlog za zabrinutost čovjeka kojeg smatraju ocem urugvajske zelene tranzicije. Prema Méndezu, politika koja se temelji na dijalogu sve više gubi prostor.
"Provesti nešto ovakvo danas postaje sve teže diljem svijeta. Vlade se mijenjaju, a s njima se često radikalno mijenja i politika. Jedna strana poručuje drugoj da je u svemu pogriješila."
I zaključuje: "Ako sa svakom promjenom vlasti iznova osnivamo državu, na kraju svi gubimo", piše Deutsche Welle.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....