Još prije samo par mjeseci američki ministar energetike Chris Wright obilazio je Europu, odgovarajući vlade od prelaska na obnovljive izvore, kudeći klimatske politike i hvaleći na sva zvona prednosti fosilnih goriva. Pariški sporazum o stakleničkim plinovima nazivao je utopijom, a sve scenarije koji upućuju na smanjenje i konačni kraj korištenja nafte, ugljena i plina rutinski otpisivao i tvrdio da se "nikad neće desiti". Samo mjesec i pol nakon američko-izraelskih napada na Iran koji su izazvali globalnu naftnu krizu, odvikavanje od naftnih resursa ispada najpametnija moguća odluka na svijetu, baš kao i zaštita od budućih energetskih rasapa.
Nije ovo prvi put da Trump svojim narcisoidnim i destruktivnim potezima postiže upravo suprotan učinak od onoga koji zapravo želi, a vraćanje američke energetske dominacije u svijetu baš na temelju nafte plina i ugljena bio mu je jedan od najčešće deklariranih zadataka. Ratom u Iranu učinio je, međutim, upravo posve suprotno: rapidno ubrzao propast ere fosilnih goriva i svijet natjerao na još brži prelazak na obnovljive izvore energije, čime je zapravo najveću korist donio Kini, apsolutnom lideru u ovom segmentu. Kina električne i hibridne automobile, vjetroelektrane i solarne tehnologije izvozi zadnjih mjesec dana više nego ikad u povijesti upravo zahvaljujući zatvorenom Hormuzu i kroničnom zastoju u nesmetanom protoku petine svjetske nafte i plina.
U kojoj je mjeri naftna kriza globalno ozbiljna svjedoči nedavni primjer iz Tokija: jedna od japanskih televizijskih mreža emitirala je ovih dana kao svoju glavnu vijest dolazak tankera punog nafte iz Sjedinjenih Država. Ta anegdotalna vijest, priličnija Kubi ili bivšoj Jugoslaviji nego uzornoj i industrijski visokorazvijenoj zemlji, osvanula je i na naslovnicama japanskih novina. Situacija je, riječju, krajnje dramatična: bez sirove nafte iz Perzijskoga zaljeva, japanske rafinerije počele su već opasno presušivati.
Zatvaranje Hormuškog tjesnaca već tjednima uzrokuje zastoje, hitne intervencije i pustoš u tankovima diljem svijeta. Nemogućnost uvoza s Bliskog istoka već proizvodi ozbiljnu nestašicu kerozina (goriva za avione), loživog ulja (za brodove) i dizela (iznimno bitnog za poljoprivredu i cestovni transportni promet) u Europi i Aziji. Ovo usko grlo se danomice pogoršava, s eksponencijalno rastućom proizvodnjom štete: svakim danom u kojem ključna bliskoistočna pomorska ruta za prijevoz fosilnih goriva ostaje zatvorena, upozorava investicijska banka Goldman Sachs, štetniji je od prethodnoga.
Promatrajući zastoj u pregovorima u Islamabadu i igru mačke i miša između američkih i iranskih delegacija, cijela svjetska ekonomija zapravo trenutno zadržava dah. Tržišta ostaju ukorijenjena u povjerenju bez pokrića i samozadovoljstvu, a cijene nafte i plina još uglavnom ne odražavaju ozbiljnost krize za koju je prvi čovjek svjetske agencije za energiju Fatih Birol rekao da je "najveća u povijesti i veća od svih prethodnih zajedno". No, ako dogovor o Hormuzu još neko vrijeme ostane nedostižan, onda će i takve riječi biti preslabe.
Takva situacija dugoročno ne odgovara ni Iranu, premda je ajatolahov režim odlučio koristiti proizvodnju energetske krize u svijetu kao svoju najjaču kartu nakon američko-izraelskih raketnih udara. U prvoj fazi rata, međutim, iranski je izvoz nafte prilično nesmetano tekao i osiguravao zemlji prihode od energije ključne za njezino gospodarstvo. Blokada pomorskog prometa koju je nametnuo Donald Trump promijenila je takvu situaciju: Teheran sad također proživljava snažan pad izvoza nafte, plina, čelika i umjetnih gnojiva. Pitanje je vremena kad će iranska skladišta sirove nafte postati prepunjena, prisiljavajući Teheran na zatvaranje bušotina i povećanje dugoročne štete.
To Iran potiče na postizanje sporazuma koji mora uključivati ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca, no otpornost iranskog proizvodnog sektora znatno je veća nego zapadnog. Krajem 2019. preživjeli su čak i situaciju kad im je izvoz zbog sankcija i blokade bio pao s gotovo 3 na pola milijuna barela dnevno.
Sjedinjene Države mogu trpjeti znatno manje od Irana: cijene benzina su rekordno porasle, međuizbori su za samo par mjeseci, a povijest neumitno govori da nijedan američki predsjednik ni njegova stranka nikad nije pobijedila s cijenama benzina iznad četiri dolara po galonu. Trump ima još jako malo manevarskog prostora da na vrijeme snizi cijene goriva, no ako se Hormuški tjesnac ne otvori do početka svibnja, od toga neće biti neke koristi jer će cijene do jeseni sigurno naglo skočiti. A vrhunac potrošnje goriva u godini i sezona velikih vožnji je tradicionalno – ljeto. Dođe li u tom razdoblju do dodatnog divljanja, nije više relevantno ni pitanje hoće li Republikanska stranka izgubiti jedan ili dva doma Kongresa: analitičke procjene već sad daju više od 50 posto vjerojatnosti takvom scenariju.
Uloga Europe u američko-iranskom sukobu je sporedna i pasivna, ali ona svejedno najviše pati zbog rastućih cijena goriva i neizvjesnosti oko opskrbe ugljikovodicima. Nekoliko europskih zrakoplovnih kompanija, uključujući njemačku Lufthansu i nizozemski KLM, već drastično prorjeđuje broj letova kako bi uštedjeli na kerozinu. Cijene dizela su naglo porasle, te ne sakate samo obiteljske proračune nego i poljoprivredni i ribarski sektor, kao i prijevoznike i industriju. Rafinerije diljem EU-a se već prilično bore osigurati dovoljno sirove nafte kako bi spriječile produbljivanje krize. Sjećanja na 2022. i velike nestašice uslijed ruske invazije na Ukrajinu u Njemačkoj su još vrlo svježa, a mnogi znaju da ni najjača ekonomija EU-a ne može sebi priuštiti drugi veliki energetski šok u manje od pet godina.
Ništa bolje nije ni u Francuskoj: najveća naftna tvrtka u toj zemlji, TotalEnergies, upozorila je upravo da bi zatvaranje Hormuza tijekom svibnja i lipnja moglo zemlju dovesti do kroničnog zastoja. "Ne možete ostati bez 20 posto nafte i plina bez značajnih posljedica", poručio je francuski energetski div. A i podzemna skladišta prirodnog plina u Europi su već kritično niska, te je pitanje hoće li ih se uspjeti nadopuniti do iduće sezone grijanja.
"Rat u Iranu ima izravan utjecaj na naše gospodarstvo i mora završiti što je prije moguće, izjavio je kancelar Merz. Ove riječi jasno odražavaju sve veći bijes 27 država članica EU-a zbog rata koji su pokrenuli Trump i Netanyahu, a Europa ispašta njegove posljedice.
Ne postigne li uskoro sporazum s Teheranom, Trump bi lako mogao prihvatiti republikanski poraz na jesenskim međuizborima kao izvjesnu stvar i nastaviti ovaj rat unedogled. Cijena nafte u tom bi slučaju lako mogla dosegnuti i 250 dolara po barelu (što je dvostruko više od sadašnje razine), a problemi s opskrbom postali bi uslijed svega enormni. Velika recesija, nekontrolirana inflacija, rastuće kamatne stope i geopolitička nestabilnost u hipu bi se proširile svijetom. Previše katastrofične prognoze? Sjetite se samo svijeta otprije šest mjeseci i pokušajte unatrag detektirati jeste li se nadali ičemu od ovoga što trenutno proživljavamo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....