Frizerka Marion Alemeier iz Njemačke dobro pamti 23. ožujka 2020. Bio je drugi dan velikog lockdowna u Njemačkoj. Tadašnji ministri u vladi Angele Merkel, ministar gospodarstva Peter Altmaier (CDU) te ministar financija Olaf Scholz (SPD), obratili su se javnosti s velikim obećanjima.
"Vrlo je važno naglasiti: dajemo potporu, a ne pozajmicu", rekao je tada Scholz o hitnoj financijskoj pomoći usmjerenoj prema malim poduzetnicima, na udaru zbog korona-krize. Altmaier je dodao: "Nikoga nećemo ostaviti samog!"
Pet i pol godina kasnije, Marion Alemeier osjeća se itekako sama. Za Deutsche Welle kazala je kako su je i tada, prije više od pet godina, mnogi kolege i prijatelji upozoravali da će državnu potporu morati vratiti.
– Rekla sam im: ne, to ne može biti. Pa ne mogu to od mene tražiti kad zabranjuju da uopće radimo!
Marion je dobila potporu u vrijednosti od 9000 eura, kao hitnu pomoć u koroni. U trenutku primanja potpore, frizerka već šest tjedana nije imala baš nikakvog prihoda, a troškove salona plaćala je sama. Naime, otvaranje frizerskih salona u Njemačkoj bilo je dopušteno tek 4. svibnja 2020.
Poslije joj je rečeno da joj je potpora od 9000 eura dodijeljena samo na temelju procjene njezinih prihoda, kako bi se premostio koronom uzrokovan "nedostatak likvidnosti". Od oko 13 milijardi eura, koliko je Njemačka isplaćivala od ožujka do lipnja 2020., njemačko Ministarstvo gospodarstva pet milijardi eura procjenjuje kao višak.
Deseci tisuća zahtjeva za povratom novca od državne pomoći poslani su na adrese njihovih korisnika, među kojima je bila i Marion Alemeier.
Tražili su povrat od 7000 eura, na što je uložila žalbu. Unatoč tome što je Marionina žalba prihvaćena, vlada pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija i dalje traži polovicu tog iznosa: 3500 eura.
Marion Alemeier, koja uz to još otplaćuje rate tzv. pomoći za novi početak od 7500 eura za drugi lockdown, koji je pak trajao 11 tjedana, više ne zna kako dalje.
"To boli. Čitavo sam to vrijeme imala troškove salona i osiguranja, dok su mušterije u strahu od korone otkazivale termine. Ja živim samo od ovoga", očajna je frizerka.
Samozaposleni poput Alemeier, kao i poduzeća do pet zaposlenih, mogli su 2020. od Njemačke tražiti 9000 eura pomoći, za male tvrtke do 10 zaposlenih one su iznosile 15.000 eura, dok su tvrtke s deset do pedeset zaposlenih dobivale 25.000 eura.
Mnogima je ta financijska pomoć doslovno bila spas. Jedan od mnogih je frizer Guido Wirtz, koji zastupa frizere u Porajnju-Falačkoj.
Danas kaže za DW: "Političari su dali obećanje koje u konačnici nisu ispunili. Među nama frizerima vlada ogromno razočaranje i osjećamo se uvrijeđeno. Naši su se prihodi na razinu prije korone vratili tek sredinom ili krajem 2024., dakle mnogo kasnije, i uz znatno manje mušterija."
Mnogi njegovi kolege su u nevolji čak naložili jednokratnu isplatu svojeg mirovinskog fonda da prežive, dok su drugi zatvarali svoje obrte. "Mi frizeri umiremo tiho."
Ono što najviše ljuti male poduzetnike i samozaposlene u Njemačkoj jest vladavina nereda, svaka pokrajina po pitanju povrata pomoći postupa drukčije. Primjerice, u Bavarskoj i Baden-Württembergu oštećenici ne mogu podnijeti ni žalbu na rješenje, već odmah idu na sud.
U Sjevernom Porajnju i Vestfaliji izgleda da ni ne znaju kako će: na internetskim stranicama nadležnog ministarstva uvjeti za povrat mijenjali su se čak 15 puta u samo nekoliko tjedana. Hessen je uveo moratorij i privremeno obustavio provjeru pomoći isplaćene zbog korona-krize.
Wirtzov salon radi s jednim frizerom, a on svojih 15.000 eura potpore vraća u ratama u visini od 635 eura. "Politika ne zna kako izići iz te situacije. Jedan je političar rekao kako se procjenjuje da će trošak istraživanja svih tih potpora zapravo biti puno veći od novca koji će država ‘povratiti‘. Da bi se ušlo u trag preplaćenim potporama i proveo povrat novca, tu bi trebalo biti zaposleno puno više ljudi."
Bijesni na vladu
Rainer Hermann vjerojatno je najbolji poznavatelj situacije oko državne pomoći u Sjevernom Porajnju. Tijekom 2020. osnovao je interesnu udrugu NRW-Soforthilfe i sada pomaže gotovo 11.000 ljudi koji se protive zahtjevima za povrat državne pomoći, uključujući Marion Alemeier.
Njegov je zaključak da je riječ o sramotnom administrativnom promašaju.
Kako kaže za DW, ljudi nisu samo depresivni, oni su bijesni: "Vidim visokoobrazovane ljude, iskusne poduzetnike, kako padaju u krajnost i više ne žele slušati nikakve argumente. Drugi su potpuno očajni i slomljeni. Mnogi su već podnijeli zahtjev za stečaj ili će to uskoro morati učiniti, jer se sada računaju i ostale državne potpore."
Što je Njemačka trebala učiniti drukčije? Hermann ne treba dugo razmišljati.
Prije svega, vlada tadašnje kancelarke Merkel trebala je jedinstveno odrediti uvjete za primanje hitne potpore, a na pokrajinskim je vladama bilo da ih provedu, kako među pokrajinama ne bi nastao kaos. Kriteriji za dodjelu trebali su biti jasni i unaprijed objašnjeni, kako korisnici ne bi bili prepušteni sami sebi zbog nepoznavanja propisa i prava. I konačno, pokrajinske vlade trebaju svoje građane shvaćati kao partnere, a ne kao protivnike.
– Dovoljan je pogled u susjedstvo pa da se vidi kako može bolje – kaže Hermann za DW, ističući Belgiju kao pozitivan primjer:
– I Belgija ima sustav pomoći koji se produljuje i mijenja svaki mjesec. Postoji program u koji se može uključiti, nitko se nije bunio, nitko se nije žalio – i sve je funkcioniralo savršeno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....