Pogledajte ovaj popis, sad je jasno zašto je Kina najviše ljuta jer je Trump uklonio Madura

Od devedesetih do danas venezuelska nafta kupuje se u krugu relativno malog broja stalnih partnera – prije svega Sjedinjenih Država, Kine, Kube, Španjolske i niza manjih klijenata u Aziji i na Karibima. Međutim, omjer između tih kupaca dramatično se promijenio: dok su devedesetih i ranih 2000‑ih američke rafinerije bile glavna destinacija, danas je Kina uvjerljivo najveći kupac, a SAD tek drugi.​

Glavni kupci kroz desetljeća

Od početka devedesetih Venezuela je većinu nafte izvozila u SAD, ponajviše u rafinerije na obali Meksičkog zaljeva, prilagođene teškoj venezuelskoj sirovoj nafti. Uz SAD, značajni kupci bili su i europske zemlje poput Španjolske, Italije i Nizozemske, te susjedi na Karibima, uključujući Kubu i Dominikansku Republiku, koji su dio nafte dobivali u sklopu političko‑energetskog programa "Petrocaribe". Tijekom 2000‑ih postupno jača i izvoz prema Aziji, ponajprije Indiji i Kini, koje traže sigurne izvore teške nafte i spremne su ulagati u venezuelska polja.​

U desetljeću nakon 2010. vidljiv je nagli zaokret: rast kineskih kredita i političko partnerstvo čine Kinu jednim od ključnih kupaca, dok se Indija povremeno probija u sam vrh uvozom diskontirane venezuelske nafte. Nakon uvođenja širokih američkih sankcija 2019., izvoz u SAD gotovo nestaje, a Caracas masovno preusmjerava tankere prema azijskim lukama, često preko posrednika i s promijenjenim dokumentima kako bi zaobišao ograničenja. Time se struktura tržišta potpuno mijenja – iz nekadašnje ovisnosti o američkom tržištu, Venezuela prelazi na oslanjanje na azijske kupce, prije svega Kinu.​

Današnja slika: Kina u prvom planu

U najnovijim podacima za 2023. i 2024. godinu procjenjuje se da gotovo 70 posto venezuelskog izvoza sirove nafte završava u Kini, koja dio tog uvoza koristi i kao otplatu ranijih kredita Caracasu. Sjedinjene Države su, nakon privremenog popuštanja sankcija i posebnih licencija za Chevron, ponovno uvezle ograničene količine i sada su drugi pojedinačni kupac, iako daleko iza Kine. Manje, ali stabilne količine odlaze Kubi i Španjolskoj, dok se povremene pošiljke bilježe prema Indiji, Brazilu, Maleziji, Singapuru i Rusiji, često kroz složene trgovačke sheme.​

Reklamna infografika koja kruži društvenim mrežama za 2023. godinu – u kojoj Kina drži 68 posto venezuelskog izvoza, SAD 23 posto, a Španjolska i Kuba po 4 posto – oslanja se na podatke američke agencije za energiju (EIA) i u grubim crtama potvrđuje ovu sliku, iako ne navodi svaki manji odredišni tržišni udio. U kategoriju “ostali” ulaze upravo takvi povremeni kupci: Brazil, Indija, te pojedine europske i azijske države koje kupuju tek sporadične pošiljke ili ih preuzimaju preko posredničkih trgovačkih kuća.​

Popis poznatih kupaca od 1990‑ih

Na temelju dostupnih podataka međunarodnih agencija, novinskih arhiva i trgovinskih statistika, među zemljama koje su od devedesetih do danas u nekom trenutku kupovale venezuelsku naftu nalaze se:

1. Sjedinjene Američke Države (najveći kupac do kraja 2010‑ih)​

2. Kina (glavni kupac od kraja 2010‑ih do danas)​

3. Indija​

4. Kuba​

5. Španjolska​

6. Brazil​

7. Malezija​

8. Singapur​

9. Rusija​

10. Italija, Nizozemska i druge članice Europske unije kao povremeni uvoznici​

11. Dominikanska Republika, Jamajka, Nikaragva i druge karipske i srednjoameričke države povezane programom "Petrocaribe".​

Ovaj popis nije iscrpan jer se dio trgovine odvijao preko posredničkih kompanija koje su naftu preprodavale u treće zemlje, no obuhvaća sve države koje se u službenim i novinskim izvorima najčešće navode kao izravni kupci venezuelske sirove nafte ili naftnih derivata posljednjih tridesetak godina. Zbog sankcija, tajni aranžmani i promjene zastava na tankerima otežavaju precizno praćenje svakog pojedinog kupca, pa se manji uvoznici često skrivaju iza oznake “ostale zemlje” u statistici.​

Politička ekonomija venezuelske nafte

Nafta je Venezueli donijela i bogatstvo i duboku ovisnost: zemlja posjeduje najveće dokazane rezerve nafte na svijetu, ali politička nestabilnost, korupcija i nedostatak ulaganja urušili su proizvodnju, koja je daleko ispod potencijala. Za razliku od devedesetih, kada je Caracas naftom financirao uvoz robe i održavao relativno stabilnu valutu, danas se prihod sve više oslanja na nekoliko velikih kupaca spremnih riskirati poslovanje unatoč američkim i europskim sankcijama. Zato je geopolitička važnost Kine, ali i povremeno SAD‑a, za opstanak venezuelskog režima veća nego ikad – svaka promjena u njihovoj politici može u kratkom roku preoblikovati puteve tankera i sudbinu venezuelskog proračuna.