Na hladno jutro 8. veljače 1587., u zidinama dvorca Fotheringhay odigrala se jedna od najspektakularnijih političkih egzekucija europske povijesti. Škotska kraljica Marija Stuart – nekoć katolička nada britanskog otočja, udovica francuskog kralja i legitimna pretendistica na englesko prijestolje – povela je svoj posljednji hod niz usko stubište, odjevena u crno, a ispod plašta u jarkocrvenu haljinu mučenice. Pred njom nije stajao samo krvnik, nego cijelo stoljeće vjerskih ratova, dvorskih spletki i borbe za vlast. Službena optužba glasila je surovo jednostavno: zavjera za ubojstvo vlastite rođakinje, engleske kraljice Elizabete I.
Djetinjstvo kraljice koja je odrasla u tuđini
Marija Stuart od početka je bila više simbol nego osoba. Kći škotskog kralja Jakova V. postala je kraljica već kao beba, nakon očeve smrti 1542. godine. Škotska, razdrta između katolika i sve snažnijih protestanata, ubrzo ju je poslala u Francusku, na sigurno – ali i zato da tamo učvrsti savez s moćnom katoličkom monarhijom. U Parizu je odrasla kao prava renesansna princeza: učila je jezike, glazbu i poeziju, a udajom za prijestolonasljednika Franju pridružila se samom vrhu europske elite.
Kad je 1559. njezin suprug postao francuski kralj, Marija je sa svega 17 godina nakratko bila najmoćnija žena katoličke Europe. No Franjo II. umire već sljedeće godine, a mlada udovica, odjednom bez stvarne moći, prisiljena je vratiti se u Škotsku – u zemlju koju jedva poznaje i u kojoj je protestantska reformacija već promijenila političku kartu. Upravo će taj povratak pokrenuti niz događaja koji će je, više od dvadeset godina kasnije, dovesti do pogubljenja...
Sudar dviju kraljica: Marija i Elizabeta
Na sjeveru otoka, Marija je kao katolička monarhinja vladala nad sve nemirnijim, protestantskim plemstvom, a na jugu je sjedila njezina rođakinja i suparnica – Elizabeta I., protestantska kraljica Engleske. Marija je po krvi bila praunuka Henrika VII. i mnogi katolici smatrali su da upravo ona, a ne “heretička” Elizabeta, ima legitimno pravo na englesko prijestolje. Taj dinastički spor nikad nije bio samo obiteljsko pitanje; on je bio srž geopolitičke borbe između katoličkih sila (Španjolske i Francuske) i nove protestantske Engleske.
Marijin privatni život dodatno je potpirivao političku oluju. Prvi škotski brak s Henryjem Stuartom, lordom Darnleyjem, pretvorio se u skandal: Darnley je bio ambiciozan, nestalan i sklon pijanstvu, a njegovo ubojstvo 1567. je potreslo cijelu zemlju.
Naime, ubijen je u noći 9./10. veljače 1567. u Edinburghu, u kući gdje se oporavljao od bolesti. Kuća je u dva sata ujutro raznesena snažnom eksplozijom baruta koji je bio podmetnut ispod njegove spavaće sobe. Ipak, Darnley nije poginuo u samoj eksploziji: njegovo tijelo i tijelo njegova sluge pronađeni su sljedeće jutro polugoli, u obližnjem voćnjaku, bez težih ozljeda od detonacije, ali s tragovima koji upućuju da su bili ugušeni ili zadavljeni.
To je dovelo do zaključka da je eksplozija vjerojatno poslužila kao paravan – ili da bi prikrila ubojstvo, ili da bi uništila dokaze i zbunila istražitelje – dok je pravi način smrti bilo gušenje/strangulacija nakon bijega iz kuće. Tko je točno organizirao ubojstvo, nikad nije definitivno dokazano: najveća sumnja pala je na Jamesa Hepburna, grofa od Bothwella (s kojim se Marija ubrzo nakon toga udala) i skupinu njegovih ljudi; nekoliko njegovih slugu kasnije je osuđeno i pogubljeno zbog sudjelovanja u zločinu, ali politička pozadina i moguća uloga same Marije Stuart do danas ostaju predmet rasprava povjesničara.
Marijini neprijatelji uvjereni su bili da je sudjelovala u zavjeri, naročito kad se ubrzo udala za Jamesa Hepburna, grofa od Bothwella, glavnog osumnjičenog za Darnleyjevu smrt. Škotsko plemstvo to nije oprostilo: pobunili su se, natjerali Mariju na abdikaciju u korist njezina sina Jakova VI. i zatvorili je u dvorcu Loch Leven.
Tada je kraljica napravila potez koji će joj zapečatiti sudbinu – pobjegla je iz zatvora i ravno preko granice u Englesku, tražeći zaštitu od Elizabete. Umjesto utočišta, našla je – kućni pritvor koji će trajati gotovo dva desetljeća.
Dva desetljeća zatočeništva i mreža zavjera
Elizabeta je od početka shvaćala da je Marija opasnost koju ne može pustiti na slobodu, ali i rođakinja čije pogubljenje bi poslalo opasnu poruku svim kraljevskim kućama Europe. Rješenje je bilo kompromisno: Marija je držana u svojevrsnom “zlatnom kavezu”, seljena iz dvorca u dvorac, pod budnim okom čuvara. Imala je sluge, misa je povremeno bila dopuštena, ali nije smjela napustiti Englesku ni samostalno komunicirati s vanjskim svijetom.
No svaka zabrana rađa upravo ono čega se najviše bojiš. Marija je za katoličke zavjerenike postala živi simbol – kraljevski adut koji bi, kad bi Elizabeta bila uklonjena, mogao sjediti na engleskom prijestolju i vratiti zemlju u Katoličku crkvu. U sljedećim godinama otkriveno je nekoliko zavjera – od Ridolfijeve do Throckmortonove – u kojima su strani emisari i domaći plemići planirali atentat na Elizabetu i dolazak Marije na vlast. Elizabetina obavještajna mreža, kojom je vješto upravljao tajnik Francis Walsingham, te je planove redovito razotkrivala, ali kraljica je još uvijek izbjegavala konačan udar na zarobljenu rođakinju.
Sve se mijenja s Babingtonovom zavjerom 1586. Mladi katolik Anthony Babington i skupina urotnika smišljaju dvostruki plan: podići katolički ustanak, osloboditi Mariju i istodobno ubiti Elizabetu. Da bi dokazao ozbiljnost namjere, Babington šalje pismo Mariji, skrivajući ga u bačvama piva koje putuju prema dvorcu gdje je zatočena. Ono što nije znao – svaku poruku potajno otvara i dešifrira Walsingham.
Marijin odgovor, u kojem odobrava plan i govori o "slavnijim danima" koji će donijeti uspjeh, postaje ključni dokaz. Čak i ako je potaknuta ili prevarena, u očima engleskog prava kraljica u pritvoru sada je sudionica u zavjeri za ubojstvo vladajuće monarhinje.
Suđenje i odluka koja je promijenila Europu
Mariju 1586. izvode pred izvanredni sud u dvorcu Fotheringhay. Ona odbija priznati nadležnost tog suda – po vlastitom uvjerenju, kao kraljica Škotske i udovica francuskog kralja može odgovarati jedino pred Bogom – ali proces ide dalje. Čitaju se presretnuta pisma, svjedočenja zavjerenika i zapisnici; Mariji je dopušteno govoriti, ali ne i imati odvjetnika. Samouvjereno negira da je ikada pristala na ubojstvo Elizabete, tvrdeći da je željela samo slobodu i povratak svoje časti.
Presuda je, zapravo, već napisana. Sud proglašava Mariju krivom za sudjelovanje u zavjeri za atentat na englesku kraljicu. Elizabeta oklijeva – boji se presedana i odjeka u katoličkom svijetu – ali parlament, savjetnici i javnost traže odlučnost. Nakon nekoliko tjedana premišljanja, 1. veljače 1587. potpisuje nalog za smaknuće. Naloženo je da Marija Stuart, kako je tada bio običaj, bude pogubljena odsijecanjem glave, klasičnom srednjovjekovnom egzekucijom sjekirom.
Posljednji dan u Fotheringhayu
U ranu zoru 8. veljače Marija Stuart izlazi pred oko 300 svjedoka u dvorani dvorca Fotheringhay. Odjevena je u crno, s krunicom u ruci. Kad skine vanjski sloj odjeće, okupljeni vide crvenu haljinu – boju mučeništva u katoličkoj tradiciji. Do kraja ostaje dostojanstvena, naglas izgovara molitve na latinskom i engleskom, oprašta krvniku i izjavljuje da umire kao vjernica Katoličke crkve i kraljica.
Egzekucija, međutim, nije bila ni brza ni elegantna kao u legendama. Prvi udarac sjekire pogađa je u potiljak, drugi napokon odvaja glavu. Kad krvnik podiže glavu da je pokaže okupljenima, kosa navodno ostaje u ruci – perika – a glava pada na tlo, otkrivajući sijedu kosu. Ta jeziva scena obilazi Europu kao simbol brutalne političke nužde.
Marijino tijelo prvo je pokopano u katedrali u Peterboroughu, no njezin sin Jakov VI. od Škotske, koji će nakon Elizabetine smrti 1603. postati engleski kralj Jakov I., kasnije je majčine posmrtne ostatke prenio u raskošnu grobnicu u opatiji Westminster. Ironija povijesti bila je potpuna: sin žene koju je Elizabeta dala pogubiti upravo je onaj koji će sjediniti škotsku i englesku krunu.
Nasljeđe "mučenice" i dug sjena koji i danas traje
Pogubljenje Marije Stuart imalo je eksplozivan odjek. Katolička Europa doživjela ju je kao mučenicu – ženu koja je dala život za vjeru i pravo nasljeđivanja prijestolja. Protestantska Engleska slavila je Elizabetu kao vladaricu koja je "otkinula glavu zavjeri" i spasila državu od građanskog rata i stranog uplitanja. Papa je osudio smaknuće, Španjolska ga je iskoristila kao još jedan argument za planiranje osvajanja, a Elizabeta je, prema kronikama, i sama kasnije govorila da je "žalosti način na koji je stvar izvedena", kao da svoj potpis želi pretvoriti u nesporazum.
Marija je, međutim, nadživjela sve propagandne ratove. U književnosti, glazbi i filmu postala je arhetip tragične kraljice: ambiciozna, strastvena, politički nespretna, ali ljudski bliska. Njezina pisma, pjesme i portreti pokazuju ženu koja je istodobno bila i igrač i pijun u brutalnoj igri velikih sila 16. stoljeća. Jedan je autoportret opisuje rečenicom: "U mojem srcu je više tuge nego što je u mojoj glavi krune."
Gledano s vremenske distance, priča o Mariji Stuart i njezinoj rođakinji Elizabeti nije samo priča o dvjema kraljicama koje je razdvajala religija. To je priča o tome što se dogodi kad se loša sreća, pogrešni brakovi i tuđi politički planovi sudare s jednim ljudskim životom. Fotheringhay je bio kraj jedne vladarice – ali i početak legende koja već više od četiri stoljeća podsjeća na to da je kruna, bez obzira na sjaj, ponekad samo težak kamen...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....