Poredali su kršćane na plaži i onda im nožem prerezali vrat. Slučaj koji se nikada ne smije zaboraviti...

Bio je 15. veljače 2015. kada je petominutni propagandni video Islamske države preplavio svjetske medije: kolona muškaraca u narančastim kombinezonima, pognutih glava, kleči na plaži uz Sredozemno more. Iza njih stoje maskirani militanti, u crnom, naoružani noževima, dok valovi zapljuskuju obalu kod libijskoga grada Sirte. U pitanju je 21 kršćanin – 20 egipatskih kopta, siromašnih građevinskih radnika koji su u Libiju otišli zaraditi za obitelj, i jedan muškarac iz Gane. Svi su oteti u prosincu 2014. i siječnju 2015., držani kao taoci, a zatim izvedeni na pijesak da, pred kamerama, plate životom zato što se nisu htjeli odreći Krista.

Video je bio hladno režiran: spor hod niz plažu, prisilno klečanje, prijeteći monolog vođe džihadista na engleskom, pa potom egzekucija. U jednom trenutku čuju se riječi koje će kasnije ući u crkvenu memoriju: neki od zarobljenika ponavljaju "Gospode Isuse Kriste" dok čekaju posljednje udarce noža. Snimka je svjesno konstruirana kao poruka poniženja kršćana, ali se u percepciji milijuna vjernika pretvorila u suprotnost – u vizualni "čas mučeništva" ljudi koji se nisu htjeli odreći onoga u što vjeruju.

Tko su bili ljudi iza narančastih kombinezona

Dvojica od dvadeset i jednog možda su najpoznatiji: među koptima ih zovu po imenima Beshoy i Samuel, ali iza svake narančaste siluete stoji priča sela, obitelji i bijega od siromaštva u egipatskoj provinciji Minya. Trinaest ih je došlo iz sela Al-Our, mjesta koje će kasnije postati svojevrsno svetište, s novoizgrađenom crkvom posvećenom "Mučenicima vjere i domovine". Otišli su u Libiju za dnevnicu na gradilištu, s nadom da će u nekoliko godina rada podići kuću, školovati djecu ili pomoći roditeljima.

Posebno mjesto u toj skupini zauzima 21. muškarac, tamnoputi radnik iz Gane, čije ime se u dokumentima različito bilježilo, ali ga se u crkvenoj tradiciji pamti kao Matthewa Ayarigu. On nije bio dio prvotne skupine kopta; prema svjedočanstvima, zarobljen je odvojeno, ali je, promatrajući postojanost svojih egipatskih suboraca, izjavio: "Ja sam kršćanin, njihov Bog je moj Bog". Time je svjesno stao u isti red, prihvatio njihovu sudbinu i, u očima mnogih kršćana, potvrdio ono što znači solidarno mučeništvo: umrijeti rame uz rame s drugima zbog iste vjere.

Obitelji žrtava tek su iz medija i kasnije iz identificiranih tijela doznale detalje onoga što se dogodilo njihovim sinovima, muževima i braći. Kad su posmrtni ostaci 2017. pronađeni u masovnoj grobnici blizu Sirte i vraćeni u Egipat, dočekani su kao nacionalni mučenici, uz državnu i crkvenu ceremoniju, a njihova narančasta odijela postala su simbol – najprije horora, a zatim i nade.

Kako ih Crkva vidi danas

Egipatska Koptska pravoslavna crkva vrlo brzo je pogubljene radnike proglasila mučenicima i uvrstila ih u vlastiti kalendar svetaca. Njihov spomendan obilježava se 15. veljače, datuma objave videa, i prati ga molitveni program u Al-Ouru, Kairu i diljem koptske dijaspore. U liturgiji se "Dvadeset i jedan mučenik Libije" spominju kao svjedoci vjere koji su "kršteni krvlju", a njihovi portreti – narančasti kombinezoni na pozadini mora – vise na zidovima brojnih crkava kao ikone moderne ere.

Simbolika njihova stradanja nadilazi granice jedne Crkve. Papa Frane je 2023. objavio da će 21 koptski mučenik biti uvršten i u Rimsku martirologiju, službeni popis katoličkih svetaca, opisujući ih kao "dar svim kršćanima" i znak duhovnog zajedništva Katoličke i Koptske crkve. Time su postali rijedak primjer pravoslavnih vjernika koje i Vatikan liturgijski časti kao mučenike, što mnogi tumače kao gestu mosta između podijeljenih crkava na temelju "ekumenizma krvi".

U teološkom smislu, oni su ušli u niz starokršćanskih mučenika koje Crkva promatra kao "sjemenje novih kršćana" – izraz kojim se opisuje paradoks da brutalno nasilje prema vjernicima nerijetko rađa još snažniji identitet i solidarnost zajednica. Primjer Matthewa iz Gane, koji se odlučio poistovjetiti s koptima, često se navodi u propovijedima kao paradigma: vjera nije samo nasljeđe, nego i svjesni izbor u najtežem mogućem trenutku.

OVO SU NJIHOVA IMENA: 

• Bishoy Adel Khalaf

• Samuel Alhoam Wilson

• Hany Abdel-Masih Salib

• Melad Mackeen Zaki

• Abanoub Ayad Attia

• Ezzat Bushra Nassif

• Yousef Shokry Younan

• Kirillos Shukry Fawzy

• Majed Suleiman Shehata

• Samuel Stéphanos Kamel

• Malak Ibrahim Siniot

• Bishoy Stéphanos Kamel

• Mena Fayez Aziz

• Girgis Melad Sniout

• Tawadros Youssef Tawadros

• Essam Badr Samir

• Luke Ngati

• Jaber Mounir Adly

• Malak Faraj Abram

• Sameh Salah Farouk

• Matthew Ayariga