Ministarstvo za državnu sigurnost, poznatije kao Stasi, bila je kombinacija tajne policije i obavještajne službe DDR‑a, aktivna od 1950. do 1990. godine. Osnovana je 8. veljače 1950. godine s operacijskim središtem u Istočnom Berlinu.
Po brutalnosti i dubini nadzora nad vlastitim stanovništvom često se opisuje kao jedna od najrepresivnijih policijskih organizacija u povijesti. Formalno je štitila poredak socijalističke Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED), a praktično je njen zadatak bio ukloniti sve "neprijatelje" i tako osigurati dominaciju partije.
Središte Stasija bilo je u ogromnom kompleksu u berlinskom Lichtenbergu, uz niz manjih baza diljem Istočnog Berlina i DDR‑a. Organizacija je imala i vlastitu elitnu paramilitarnu postrojbu – pukovniju Feliksa Dzeržinskog – koja je bila oružano krilo službe i mogla se koristiti za gušenje pobuna. Uloga Stasija bila je slična ulozi KGB‑a u Sovjetskom Savezu: održavati vlast partije, kontrolirati društvo i paralizirati disidente.
Stasi je radila i kao obavještajna služba prema van, kroz Upravu za izviđanje (Hauptverwaltung Aufklärung, HVA) koja je infiltrirala politiku, gospodarstvo i institucije Zapadne Njemačke. Pod vodstvom Markusa Wolfa, HVA je postala jedna od najučinkovitijih obavještajnih službi Hladnoga rata; možda najpoznatiji slučaj je agent Günter Guillaume, čije je razotkrivanje srušilo kancelara Willyja Brandta 1974. godine. Stasi je bila i bliski partner KGB‑a: sovjetski časnici imali su svoje veze u svim glavnim upravama Stasija, a zauzvrat su KGB i Stasi dijelili metode, informacije i operacije, uključujući i tzv. "nisko vidljivo uznemiravanje" protiv politički nepodobnih.
Mreža doušnika: država koja sve vidi
Stasi je svoju moć gradila na industrijaliziranom sustavu doušništva, kakav nije postojao ni u jednoj drugoj europskoj diktaturi. Do 1989. imala je više od 91.000 profesionalnih zaposlenika, uključujući vojnike i časnike, ali i oko 173.000 registriranih "inoffizielle Mitarbeiter" (IM‑ova) – neformalnih suradnika, uz više od 1500 doušnika u Saveznoj Republici Njemačkoj. Ukupno je kroz sustav od 1950. do 1989. prošlo oko 274.000 zaposlenih u pokušaju da se "iskorijeni klasni neprijatelj".
Procjene govore da je do kraja DDR‑a otprilike jedan od 63 građanina surađivao sa Stasijem. Kada se uračunaju honorarni doušnici i povremeni dojavljivači, dolazi se do šokantnog omjera: jedan agent ili doušnik na otprilike 6,5 stanovnika. Usporedbe radi, Gestapo je imao jednog službenika na otprilike 2000 ljudi, što je navelo pojedine istraživače i aktiviste da tvrde kako je sistem nadzora Stasija bio još sveobuhvatniji od nacističkog.
Mreža je bila razgranata: doušnici su bili tramvajski kondukteri, domari, liječnici, medicinske sestre, profesori, studenti, pa čak i članovi obitelji. Jedan stan u svakoj zgradi često je imao neslužbenu ulogu "osmatrača" koji je izvještavao Volkspolizei i Stasi o kretanju stanara i gostiju. U industriji su službenici Stasija bili raspoređeni u sve važnije tvornice, a razina nadzora ovisila je o strateškoj važnosti proizvodnje.
Regrutacija nije bila slučajna: za profesionalne službenike birali su se vojni ročnici s uzornim partijskim dosjeima, aktivnošću u omladinskim organizacijama i prethodnim suradničkim radom u vojsci. Nakon provjera "političke pouzdanosti" i intelektualnih testova, najbolji su išli na dvogodišnju časničku obuku u visokim školama Stasija u Potsdamu; slabiji kandidati postajali su tehničko osoblje i prolazili kraće, tehnički fokusirane programe. Sljedeća razina bili su "obični" informatori: mnoge su pridobivali osjećajem važnosti i sitnim privilegijama, dio kroz ucjene i pritiske, ali prema službenim brojevima tek oko 7,7% njih bilo je prisiljeno.
Kako je Stasi ulazio u svaki stan: Zersetzung i svakodnevni teror
Stasi nije bio samo "klasična" tajna policija koja hapsi, ispituje i tuče – iako je i toga bilo, osobito u ranim desetljećima. Od 1970‑ih obrazac represije pomiče se prema psihološkom ratu: razvijena je doktrina Zersetzung – "razgradnja" ili "dekompozicija" – s ciljem da se protivnika režima potajno psihički slomi, a da pritom ne nastane međunarodni skandal zbog otvorenog nasilja. Zersetzung je funkcionirao kao sustavni "gaslighting" društva. Agentima je bilo dopušteno i naređeno da ulaze u stanove, pomiču namještaj, mijenjaju sitnice (npr. vrstu čaja, vrijeme alarma), oštećuju automobil, šalju anonimne pakete i prijeteće pozive, sabotiraju karijeru, šire glasine i organiziraju sukobe u obitelji. U mnogim slučajevima targetirane osobe nisu imale pojma da iza niza "slučajnosti" stoji tajna služba, pa su počinjale sumnjati u vlastiti razum, što je znalo završiti psihičkim slomom ili samoubojstvom.
Putin im je bio pridruženi član
U 1980‑ima Vladimir Putin je bio časnik sovjetskog KGB‑a raspoređen u Dresdenu u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj i vrlo je tijesno surađivao sa agentima Stasija. Arhiv u Dresdenu čuva njegov službeni identifikacijski dokument Stasija – propusnicu izdanu sredinom 1980‑ih, s njegovom fotografijom i činom majora – koja mu je omogućavala slobodan ulaz u zgrade i urede istočnonjemačke tajne policije radi obavljanja "operativnih zadataka" u koordinaciji KGB‑a i Stasija.
Kao sovjetski oficir imao je status veznog časnika i rutinski pristup Stasijevoj infrastrukturi, sastancima i eventualnom vrbovanju agenata među lokalnim stanovništvom i stranim studentima u Dresdenu. Sâm Putin je kasnije u intervjuima opisivao kako je krajem 1989. iz Dresdena promatrao pad režima i demonstrante koji su opkolili sjedišta Stasija i KGB‑a, što je iskustvo koje je snažno obilježilo njegov pogled na prosvjede i slom komunističkih sustava.
Danas takvog Putina, špijuna koji je bio pripadnik zloglasnog Stasija, slave i glorificiraju i pojedini Hrvati.
Putin je "šurovao" sa Stasijem punih pet godina! Jedan od rijetkih konkretnih tragova u dokumentima je njegovo pismo šefu dresdenske Stasi podružnice Horstu Böhmu, u kojem traži da se obnovi telefonska linija za jedan njihov izvor u njemačkoj policiji koji "nas podržava". Tragovi o Putinu su uništeni jer je KGB u tom gradu pred kraj DDR‑a gotovo potpuno uništio vlastitu arhivu – ostalo je tek fragmenata u Stasijevom fondu, a Putinov "dosje" u tim papirima je tanak.
Neki bivši pripadnici Frakcije Crvene armije (RAF) tvrdili su da su se s KGB‑ovcima, među kojima i s Putinom, sastajali u sigurnim stanovima oko Dresdena. Istraživački tekstovi spominju epizodu u kojoj je Putin navodno organizirao kompromitirajući materijal ("kompromat") za ucjenu jednog sveučilišnog profesora, koristeći pornografske materijale iz Stasijevih arhiva – ali i to se temelji na posrednim izjavama svjedoka... Većina povjesničara kaže da nedostaje građa oko Putina, spaljena je ili nestala, ali naglašavaju da je vrlo vjerojatno sudjelovao u operacijama regrutiranja, kompromitiranja i podrške strukturama koje su činile zločine ili terorističke napade. No, gotovo svi relevantni izvori slažu se da je regrutiranje agenata bila središnja točka Putinova posla u Dresdenu. No, neosporno je bio pridruženi član zločinačkog Stasija koji je napravio toliko štete ljudima...
Mete svećenici
Osobito su mete bili svećenici, pisci, umjetnici, članovi crkvenih grupa i mladi koji su gajili "zapadnjačke" supkulture. Stasi je koristio pristup gotovo svim institucijama – školama, sveučilištima, bolnicama, kulturnim centrima – da prikuplja informacije i finim zahvatima razara društvene mreže svojih žrtava. Iz perspektive suvremenih povjesničara, DDR se time pretvarao u "modernu diktaturu": umjesto masovnih čistki, preferirali su paralizu protivnika, kako bi ih učinili bezopasnima bez spektakularnog nasilja.
Istodobno, "klasična" represija nikad nije potpuno nestala. Stasi je imao vlastite istražne odjele, zatvore i logore (npr. remand centre u Berlin‑Hohenschönhausenu ili Bautzner Straße u Dresdenu), kroz koje su prošle tisuće političkih zatvorenika. U tim ustanovama zabilježena je fizička tortura, izolacija, uskraćivanje sna i prijetnje uhićenjem članova obitelji, kako bi se iznudila priznanja ili prisila na suradnju.
Globalne operacije: od RAF‑a do AIDS dezinformacija
Iako je primarni fokus Stasija bio nadzor nad vlastitim stanovništvom, organizacija je od početka gradila i međunarodnu mrežu operacija. Kao "mlađi partner" KGB‑a, Stasi je u Trećem svijetu preuzimala specijalnost: gradnju i obuku lokalnih tajnih policija i sigurnosnih aparata, dok su Sovjeti osiguravali oružje, novac i instruktore. Kuba je bila prva velika "probna stanica", a poslije su slijedile arapske zemlje, Afrika i Azija – od Naserova Egipta, preko etiopske vojne hunte (Derg), do Ba‘athističke Sirije Hafeza al‑Asada.
Stasi je intenzivno podržavala oslobodilačke i gerilske pokrete u Africi: borce u Rodeziji, Mozambiku, Namibiji i Zimbabveu te članove Afričkog nacionalnog kongresa (ANC). Operacije su financirane i krivotvorenjem valuta, a istodobno je DDR održavao bazu u Južnom Jemenu kako bi kroz luku Aden osiguravao isporuku oružja prema Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO). U Europi je Stasi pružala logistiku, obuku i utočište zapadnonjemačkim teroristima iz Frakcije Crvene armije (RAF‑a), dajući im nove identitete na istoku.
Organizacija je koristila i sofisticirane propagandne kampanje. U sklopu operacija dezinformiranja, Stasi je zajedno s KGB‑om sudjelovala u operaciji "Infektion", globalnoj kampanji širenja lažne tvrdnje da je HIV/AIDS laboratorijski proizvod američke vojske; milijuni ljudi diljem svijeta i danas vjeruju u te teorije. U Zapadnoj Njemačkoj Stasi je financirala i podržavala neonacističke grupe, a cilj je bio diskreditirati Zapad prikazujući ga kao mjesto u kojem nacizam ponovno jača. Prvi put je nova bolest – kasnije nazvana AIDS – opisana 1981. godine, kad su američki liječnici prijavili nekoliko neuobičajenih infekcija kod mladih muškaraca u SAD‑u. Sam virus HIV, uzročnik AIDS‑a, identificiran je i opisan 1983. godine u radu francuskih istraživača, a već 1984. potvrđeno je da je upravo HIV uzrok te bolesti.
Ulaz u policiju...
Neki su slučajevi imali dramatične političke posljedice. Stasi je, primjerice, infiltrirala zapadnoberlinsku policiju; jedan njihov doušnik, Karl‑Heinz Kurras, 1967. je ubio nenaoružanog studenta Benna Ohnesorga, što je potaknulo val radikalizacije u ljevici. Arhivi Stasija spominju i ulogu službe u prikrivanju tragova oko pokušaja atentata na papu Ivana Pavla II., te niz atentata i kidnapiranja disidenata iz Istočne Europe.
Pad, arhivi i sjećanje: što Stasi znači danas
S krajem 1980‑ih, u vrijeme masovnih prosvjeda i urušavanja istočnoeuropskih režima, Stasi više nije uspjela kontrolirati val nezadovoljstva u DDR‑u. Broj doušnika je nakon 1986. počeo padati, regrutacija je posustajala, a sve više ljudi je bilo svjesno razmjera nadzora. Šef Stasija Erich Mielke podnio je ostavku 7. studenoga 1989., a služba je ubrzo preimenovana u Ured za nacionalnu sigurnost (AfNS) – pokušaj kozmetičke reforme koji je propao pod pritiskom ulice. Dok su službenici panično uništavali dosjee, građani su u prosincu 1989. i siječnju 1990. počeli zauzimati zgrade Stasija diljem zemlje. Kulminacija je bila 15. siječnja 1990., kada je masa upala u centralu u Berlinu, zaustavila uništavanje dokumenata i počela skidati simbole režima; portreti Honeckera i Mielkea završili su na podu, neki su službenici bili izgurani kroz prozor i pretučeni, ali nije bilo poginulih. Iz tih događaja proizišla je politička odluka da se sačuvaju i kasnije otvore arhivi – milijuni stranica koje dokumentiraju kako je funkcionirala država nadzora.
Nakon ujedinjenja 3. listopada 1990. osnovan je ured Saveznog povjerenika za spise Stasija (BStU), zadužen za upravljanje arhivom i reguliranje pristupa. Rasprava je bila žestoka: jedni su tražili zatvaranje arhiva radi zaštite privatnosti i izbjegavanja osvete, drugi su inzistirali na pravu građana da vide što je država skupljala o njima i da se progonitelji kazneno gone. Odluka je išla u smjeru transparentnosti: od 1992. građani su dobili pravo uvida u vlastite dosjee, a do 2011. oko 2,75 milijuna osoba zatražilo je uvid, većinom bivši građani DDR‑a.
Paralelno s tim, Njemačka je gradila kulturu sjećanja kroz mrežu muzeja i memorijalnih centara smještenih u nekadašnjim zatvorima i sjedištima Stasija. U Berlinu, Stasi muzej u nekadašnjem "Haus 1" čuva očuvani ured Ericha Mielkea, dok memorijalni centar Berlin‑Hohenschönhausen pokazuje posjetiteljima ćelije i sobe za ispitivanje. Slični centri postoje u Erfurtu, Dresdenu, Leipzigu, Magdeburgu, Rostocku i drugim gradovima, često u zgradama koje su u različitim režimima služile i kao gestapovski i kao Stasi zatvori.
Nasljeđe Stasija osjeća se i u suvremenoj politici i poslovnom svijetu. Neki bivši agenti našli su se u vrhovima energetskih i lobističkih struktura, uključujući i projekte povezane s ruskim državnim kompanijama. U samoj Njemačkoj aktivne su udruge bivših službenika koje pokušavaju relativizirati ulogu Stasija i osporiti rad memorijala, dok žrtve i povjesničari upozoravaju da je razumijevanje tog sustava ključno za obranu od suvremenih oblika masovnog nadzora i psiholoških operacija.
Stasi je, ukratko, primjer kako se tehnokratski precizno i hladno može izgraditi država koja zna "tko je tko" i "tko što misli" – i koliko je teško, ali nužno, nakon takvog iskustva ponovno naučiti imati povjerenje u susjeda, institucije i vlastitu percepciju stvarnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....