Prije 534 godine prekinuta je muslimanska vlast u Španjolskoj, trajala je 800 godina! Htjeli su poislamiti cijelu Europu

U siječnju 1492. emir Muhamed XII. (Boabdil), posljednji muslimanski vladar na Pirenejskom poluotoku, predao je Granadu Ferdinandu Aragonskom i Izabeli Kastiljskoj, čime je formalno okončana muslimanska vladavina u Španjolskoj.​

Posljednji dan Granade

Jutro 2. siječnja 1492. bilo je sve samo ne obično: na zidinama Alhambre zavijorile su se zastave katoličkih vladara, dok je sâm grad u tišini promatrao kraj jednog svijeta koji je trajao gotovo osam stoljeća. Muhamed XII., u kršćanskim kronikama poznat kao Boabdil, predao je ključeve Granade Ferdinandu i Izabeli, svjestan da se ne predaje samo grad nego i cijela jedna civilizacija – posljednja muslimanska država na europskom Zapadu.​

Prethodile su tome godine iscrpljujućeg rata: od 1482. do 1491. kršćanske su vojske sustavno lomile granadski emirat, osvajajući grad po grad, dok je Boabdil manevrirao između unutarnjih pobuna i vanjskog pritiska, sve više pretvarajući se iz vladara u pijuna u tuđoj igri. Kada je Granada konačno bila opkoljena, obrana je bila više simbol otpora nego realna vojna snaga – kršćanska artiljerija i brojčana nadmoć učinile su svoje.​

Kraj Rekonkvista i početak nove Španjolske

Pad Granade označio je završetak Rekonkvista – stoljetnog procesa u kojem su kršćanske kraljevine sjevera, od malih utvrda u planinama Asturije i Kantabrije, postupno osvajale teritorije pod muslimanskom vlašću. Ono što je počelo kao lokalni otpor protiv maurskih osvajanja u 8. stoljeću pretvorilo se u ideološki obojeni religijski rat, koji je 1492. kulminirao pobjedom “katoličkih kraljeva” i stvaranjem jezgre buduće španjolske države.​

Kapitulacija Granade (slika Francisco Pradilla Ortiz, 1882) na kojoj je prikazana predaja Muhammada XII. Ferdinandu i Isabelli

S padom posljednje muslimanske utvrde, Iberijski poluotok prvi je put nakon gotovo 800 godina u potpunosti bio pod kršćanskom vlašću, a novonastalo jedinstvo Kastilje i Aragona otvorilo je prostor za sljedeći veliki iskorak: pomorska istraživanja i globalnu ekspanziju. Već iste te godine 1492. Kristofor Kolumbo polazi na svoje prvo putovanje prema zapadu, što historičari često ističu kao simboličnu vezu između završetka jedne epohe na tlu Europe i početka europske dominacije na svjetskim morima.​

Političko‑vjerska ofenziva

Rekonkvista, stoljetni proces “ponovnog osvajanja”, bila je političko‑vjerska ofenziva kršćanskih kraljevina Španjolske i Portugala s ciljem istiskivanja Maura – islamskih Arapa – s Pirenejskog poluotoka. Temeljna ideja bila je “vratiti” teritorij pod vlast kršćanskih vladara, što se ogleda i u samoj španjolskoj riječi reconquista – ponovno osvajanje. Iako danas u javnosti često zvuči kao čista vojna epopeja, u stvarnosti je to bio dugačak, krvav i politički vrlo složen proces koji je trajao gotovo osam stoljeća.​

Kako je sve počelo

Početkom 8. stoljeća vizigotska monarhija, koja je dotad vladala Pirenejskim poluotokom, zapala je u unutarnje borbe za prijestolje. Upravo je taj kaos otvorio vrata Maurima iz sjeverne Afrike: 711. prelaze u Europu, a već do 714. osvajaju veći dio poluotoka, ostavljajući tek male džepove kršćanskog otpora na sjeveru. Njihova ambicija nije stala na Pirinejima – nastavili su prema sjeveru i udarili na Franačku; zaustavlja ih Karlo Martel u slavnoj bitci kod Toursa 732., što Europa kasnije pamti kao ključan trenutak zaustavljanja muslimanskog prodora u unutrašnjost kontinenta.​

U tom kontekstu rađa se i ideja rekonkviste. Već 718. u planinama sjevera, u Galiciji i Leonu, pojavljuje se organizirani oružani otpor pod vodstvom dona Pelaya. Njegova pobjeda kod Covadonge 722. nije bila velika po brojkama, ali je bila golema po simbolici: kršćani dobivaju prvi mit o zaustavljanju Maura i temelje za buduće kraljevstvo koje će se predstavljati kao “prva linija” obrane kršćanstva na Zapadu.​

Stoljeća ratova, stanki i preokreta

Suprotno romantičnoj slici neprekinutog “svetog rata”, duga faza rekonkviste obilježena je i međusobnim sukobima samih kršćanskih vladara. Kraljevstva Leona, Kastilje, Navare, Aragona i Portugala često su ratovala međusobno jednako žestoko kao i protiv muslimanskih vođa, što je ozbiljno usporavalo napredovanje prema jugu. Tek u 13. stoljeću momentum se konačno okreće u korist kršćana: vojne, demografske i gospodarske okolnosti daju im jasnu prednost, dok se muslimanske države na poluotoku fragmentiraju i slabe.​

Ferdinand III. Kastiljski 1236. prisiljava Granadski emirat na vazalski status – Granada više nije ravnopravna muslimanska sila, već ovisni, ali još uvijek bogati i kulturno sjajni “ostatak” nekadašnje moći Al‑Andalusa. U Portugalu, kralj Afonso (Alfonso) osvajanjem Algarva 1249. zaključuje portugalsku verziju rekonkviste i zaokružuje granice koje će toj državi u osnovi ostati i do danas. Od tada pa do kraja 15. stoljeća, pritisak na Granadu raste: Katolički kraljevi – Ferdinand Aragonski i Izabela Kastiljska – sustavno je stežu, sve dok 1492. ne padne i posljednje maursko uporište u Europi.​

Granadski kraj i tiha promjena pravila igre

Pad Granade 1492. nije bio samo vojni trijumf, nego i trenutak u kojem se povlači crta pod stoljećima muslimanske političke prisutnosti na Zapadu. Maurski kralj Boabdil (Muhamed XII.) pregovara uvjete predaje i dobiva, na papiru, relativno široka jamstva: muslimanima se priznaje pravo slobodnog ispovijedanja islama, obećava im se da neće plaćati veći porez od kršćana i da oni koji su nekada prihvatili islam neće biti nasilno vraćeni u kršćanstvo. U početku se Katolički kraljevi drže mekšeg pristupa, oslanjajući se na “mirnu” evangelizaciju i pastoralni rad, što povjeravaju nadbiskupu Granade.​

No taj model kratko traje. Već 1499., nakon što Izabela i Ferdinand na licu mjesta vide koliko Granada i dalje diše muslimanskim običajima, odlučuju angažirati kardinala Francisca Jiméneza de Cisnerosa, poznatog po “energiji” – što je tada bio eufemizam za tvrdu ruku. On kreće u agresivniju politiku pokrštavanja, koja uključuje prisile, pritiske i javne kampanje, pa ubrzo izbija muslimanski ustanak 1500. godine. Pobuna služi kao savršen izgovor: kruna odgovara još oštrijim mjerama, a prvotna obećanja vjerske tolerancije počinju se pretvarati u prazno slovo na papiru.​

Protjerivanja koja su promijenila lice Španjolske

Paralelno s dovršetkom rekonkviste, počinje i jedan od najmračnijih procesa španjolske povijesti – sustavno čišćenje “nepoželjnih” vjerskih skupina. Još 31. prosinca 1492. Katolički kraljevi u Granadi potpisuju edikt o protjerivanju Židova (Sefarda) iz Kraljevine Kastilje, dok Ferdinand II. potpisuje poseban dokument za Aragon. Glavni ideolog ove politike je veliki inkvizitor Tomás de Torquemada, a obrazloženje je izričito vjersko: tvrdi se da Židovi “navodno” pokušavaju kršćane privesti judaizmu i tako ugrožavaju jedinstvo katoličke vjere.​

Muslimani su sljedeći na udaru. Nakon slomljenog ustanka i faze prisilnih konverzija, 14. veljače 1502. donosi se odluka: svi španjolski muslimani – morisci – moraju ili prihvatiti krštenje ili napustiti zemlju. Mnogi formalno prihvaćaju kršćanstvo, često zadržavajući islamske običaje potajno, no sumnja i progon ne prestaju. Početkom 17. stoljeća Filip III. ide do kraja: 1609. pokreće veliko protjerivanje moriska, koje će potrajati do 1616. i iz kojeg će Španjolska izaći etnički i vjerski homogenija, ali gospodarski i demografski oslabljena – zemlju napušta oko 272 tisuće ljudi, cijele zajednice s vlastitim znanjem, zanatima i mrežama.​

Što je rekonkvista zapravo ostavila iza sebe

U vjerskom smislu, rekonkvista se često opisuje kao konačan trijumf katoličanstva nad islamom na Zapadu – doista, muslimanska politička prisutnost nestaje s Pirenejskog poluotoka, a islam kao javna religija biva potisnut s prostora zapadne Europe. No iza te “čiste” slike ostaje puno složenija ostavština: tisuće arapskih i berberskih toponima, duboki trag u jeziku (od prehrane do znanosti), u arhitekturi, glazbi i običajima – sve ono što će, paradoksalno, postati dio identiteta nove Španjolske koja se u isto vrijeme zaklinje da je islam potpuno “izbrisala”.​

Rekonkvista je, dakle, bila više od ratnog slogana. Bila je duga transformacija prostora i društva: od fragmentiranih kraljevstava do centralizirane monarhije, od religijskog pluralizma do prisilne vjerske homogenizacije, od obrane granica do stvaranja carstva koje će 1492. – iste godine pada Granade – zakoračiti preko Atlantika i otvoriti sasvim novo poglavlje svjetske povijesti.