Posljednjih tjedana histerija protiv Europe, odnosno EU-a, u Rusiji poprima zabrinjavajuće razmjere, pogotovo ako se sjetimo da je slična propagandna antiukrajinska halabuka prethodila napadu na tu zemlju, piše Jutarnji.
Zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Aleksandar Gruško kaže da se "Europa priprema za rat s Rusijom", notorni Putinov ratnohuškački pajac Dmitrij Medvedev govori da je "Europa postala najveći ruski neprijatelj", a režimski analitičari tvrde da je Europa "uvijek bila protiv Rusije", da želi njezinu propast i njezina rudna bogatstva, da je "prijetnja našem opstanku i egzistenciji" te iznose potpuno bizarne i sulude "teorije" da zapadna elita želi likvidirati 95 posto ljudi kako bi pet posto vrhuške vladalo uz pomoć robota. Poticaj za takve napade dao je sam predsjednik Vladimir Putin koji je na nedavnoj konferenciji u Valdai otvoreno napao Europu da je kriva što rat u Ukrajini još traje te da rat - koji je, da podsjetimo zaboravne, Putin pokrenuo prije više od tri i pol godine - "eskalira zbog Europe", zanemarujuću potpuno svoju i rusku ulogu i odgovornost za agresiju na manjeg i suverenog susjeda. Sve se češće govori o mogućem sukobu s NATO-om te su ratne trube, iako ni u Ukrajini ne stoji dobro, ponovno zatrubile s Crvenog trga.
No, u nekim je vremenima sve bilo drugačije: Europa, odnosno EU, bila je najveći ruski saveznik i suradnik, a iz Moskve su stizale ponude da se i Rusija priključi NATO-u te da praktički s EU-om čini jednu političko-ekonomsku cjelinu. Vladimir Putin je u svojem prvom mandatu, od dosadašnja četiri, govorio da vidi Rusiju kao članicu NATO-a. Dakle, je li Europa bila "vječni" ruski neprijatelj, pogotovo godinama nakon raspada SSSR-a i u 21. stoljeću koje je obilježila upravo Putinova era? Ukratko, odgovor bi bio - nije, jer činjenice govore drugačije. Je li Rusija bila na marginama, kako sada tvrde?
U listopadu 2010. na rusko-njemačko-francuskom sastanku u gradu Deauvilleu dogovoren je razvojni plan da se tijekom deset do 15 godina - dakle, upravo ovih dana! - ostvari jedinstveno europsko ekonomsko tržište i prostranstvo, bez viza i sa zajedničkim sustavom sigurnosti. A sada, umjesto toga, imamo situaciju da se svijet može stropoštati u novi globalni sukob. Naime, još 1994., kada su istočnoeuropske države bile dosta daleko i od EU-a i od NATO-a, potpisan je sporazum o partnerstvu i suradnji EU-a i Rusije, a otad do 2014., kada se sve zamrznulo zbog ruske aneksije Krima, održana su čak 32 sastanka na najvišoj razini.
Na skupu u Rostovu na Donu 2010. godine potpisan je ambiciozni projekt o "Partnerstvu za modernizaciju", koji je uključivao rad na kompatibilnosti ekonomija te uvođenju bezviznog režima između Rusije i EU-a, a 2012. Vladimir Putin je govorio da je to "ruska budućnost" te da se stvori ekonomska cjelina - od Vladivostoka do Lisabona, kako je rekao. Podsjetimo da je krajem 2013. godine Rusija doslovno zabranila tadašnjem ukrajinskom predsjedniku Viktoru Janukoviču da s EU-om potpiše sličan sporazum, koji je i izazvao tzv. Majdan i ukrajinsku proeuropsku pobunu koja je zapravo rezultirala prvo aneksijom Krima, pa stvaranjem paradržavnih tvorevina na istoku Ukrajine pod patronatom Rusije i na kraju agresijom 2022. godine. Isto tako, 2002. godine u Rimu je potpisan sporazum o suradnji i vojno-političkoj koordinaciji Rusije i NATO-a, tzv. Vijeće Rusija-NATO, koje prvo kratkotrajno zamire nakon rusko-gruzijskog rata 2008., a zatim se već nakon nekoliko mjeseci, početkom 2009., sve vraća u "normalu" i traje opet do aneksije Krima. Zanimljivo je da se baš tada u optjecaj pušta ona više-manje fantazmagorična priča o navodnom obećanju Zapada da se NATO neće širiti na istok. Jer, podsjetimo, nakon prva dva proširenja na bivše zemlje Varšavskog pakta - Češku, Poljsku i Mađarsku 1999. te Bugarsku, Rumunjsku, Litvu, Latviju, Estoniju, Sloveniju i Slovačku 2004. godine - u Moskvi se nije dizala prevelika prašina oko toga, niti se spominjalo to "obećanje o neširenju". Istodobno je u tadašnjoj novoj ruskoj vojnoj doktrini NATO opet proglašen - neprijateljem, a vratila se i stavka o "mogućnosti nuklearnog rata".
Nemojmo također zaboraviti da je Rusija 1997. godine na samitu u Denveru primljena u organizaciju najrazvijenijih i najmoćnijih zemalja svijeta te G7 postaje G8, a Putin je čelnike ugostio 2006. godine u rodnom Sankt Peterburgu, ali opet je sve trajalo do aneksije Krima. Navodi da se Rusiju željelo ekonomski baciti na koljena također su diskutabilni. Naime, napravljena su dva strateški ključna plinovoda na Baltiku, Sjeverni tok 1 i Sjeverni tok 2, kojima se ruski plin dostavljao preko Njemačke u Europu te bi tako Rusija postala glavni "diler" i opskrbljivač Europe tim energentom, što bi godišnje ruski proračun punilo desecima milijardi dolara, a Europa bi postala potpuno ovisna o ruskom plinu. Glavni "promotor" približavanja Rusije Europi bila je tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je očito potpuno krivo "pročitala" Putinove želje i namjere.
Ne treba zaboraviti da je EU prešao preko rusko-gruzijskog rata 2008. godine pa je Putin očito smatrao da će po istom obrascu Europa zažmiriti i na Ukrajinu. Kako kaže ruski politolog i Putinov biograf Stanislav Belkovski, problem Kremlja jest u tome što smatra da će im neki scenarij, ako jednom prođe, uvijek prolaziti. Europa se nije pretrgnula kada su Rusi priznali paradržavne tvorevine Abhaziju i Južnu Osetiju, pa su mislili da će im na isti način proći Krim i Putin je bio iznenađen kada nije bilo tako. Nemojmo zaboraviti da je Rusija bila i domaćin Zimskih olimpijskih igara u Sočiju te Svjetskog prvenstva u nogometu 2018. godine. I utrke Formule 1 (Russian Grand Prix) održavale su se u Sočiju, namjeravali su graditi još jednu stazu u Sankt Peterburgu, ali sada je i to otkazano. Nije naodmet spomenuti da je Gazprom godinama bio glavni sponzor nogometne Lige prvaka.
No, svu tu suradnju s EU-om, jedinstveni ekonomski prostor, izgradnju sigurnosnog sustava s NATO-om i članstvo u najjačoj organizaciji G8 Rusija je na kraju odbacila jer je smatrala da je Zapad ne doživljava kao ravnopravnog partnera. Svakako je jedan od razloga za to bila uvjerenost Rusije, odnosno Putina da odustane od približavanja Europi, bojazan da se Rusija svjetonazorski i vrijednosno ne europeizira. Strašno mu je smetalo inzistiranje na građanskim i ljudskim pravima, slobodi medija i političkog djelovanja, a strah od Europe bio je sve vidljiviji i u Putinovu okretanju konzervativnim ideolozima poput Vladislava Surkova i Aleksandra Dugina. Naime, Putin je nakon prva dva mandata prepustio nakratko tron i žezlo na čuvanje Dmitriju Medvedevu, ali nije namjeravao prigrliti zapadnu mantru o "dva mandata". Sada već vlada 25 godina. Zapravo, jedan od razloga napada na Ukrajinu krije se i u tome što je ta zemlja ipak prihvatila neke europske demokratske postulate. Rusija se boji demokratske Ukrajine, koja je od stjecanja neovisnosti promijenila pet predsjednika, jer bi se i u Rusiji moglo postaviti pitanje - zašto oni mogu, a mi stalno imamo Putina. I puklo je upravo na toj svjetonazorskoj razini, iako je Angela Merkel, a onda posljedično i EU zbog unosnih ekonomskih poslova bila spremna pregristi Putinovu ustavno-predsjedničku ekvilibristiku. No, ipak ne može pristati na njegovu imperijalnu politiku i osvajanje novih teritorija.
Elem, Rusija je upala u novu ratnu groznicu, ali sada protiv Europe za koju je svojedobno sam Putin govorio da je uz nju "budućnost Rusije". Ipak su nadvladali osvajački i velikoruski antieuropski trendovi i mentalitet te se svijet nalazi na rubu katastrofe. Doduše, vjerojatno do toga neće doći, ako ništa drugo ne zato što Putin ne bi krenuo i u tu avanturu, nego Rusija više nema snage i kapaciteta to ostvariti. Doduše, trenutačno njezina politika počiva na tri stožerna temelja, kako ih je naveo Economist: destabilizaciji i razbijanju jedinstva EU-a i NATO-a, onemogućavanja pomoći Ukrajini te sveopćoj diskreditaciji europskih vrijednosti i liberalne demokracije. Zato Rusija podržava, pa i financijski, najradikalnije desne stranke u Europi. Da misli ozbiljno, dokazuje i nedavni samit ultraradikalnih neonacističkih stranaka u Sankt Peterburgu, gdje su se na susretu Međunarodne lige suverenista (International Sovereigntist League) "Paladins" (ISL Paladins) u zgradi peterburške Skupštine našli predstavnici dvadesetak najekstremnijih desničarskih organizacija: Bratstvo akademista/Dvoglavi orao (Rusija), Zlatna zora (Grčka), La Falanga (Španjolska), Les Nationalists (Francuska), Bittereinders (Južna Afrika), Nation (Belgija), Lealtà Azione (Italija), Democracia Nacional (Španjolska), Condor 8 (Argentina), Unión, Nación, Revolución - UNR (Meksiko), Rete di Patrioti (Italija), Nova Resistência (Brazil), HVIM (Mađarska), Malaga 1487 (Španjolska), Forza Nuova (Italija), Nouvelle Droite (Francuska) i Patriotic Front (Engleska). Prisustvovali su i predstavnici Pokreta 64 županije iz Mađarske te Narodne patrole iz Srbije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....