Sjevernoatlantski ugovor, potpisan 4. travnja 1949. u Washingtonu, nastao je kao politički i vojni odgovor zapadnih demokracija na iskustvo dva svjetska rata i nagli početak Hladnog rata, a iz njega se rodio NATO savez koji je do danas postao ključni stup sigurnosne arhitekture Euroatlantskog prostora.
Svijet nakon 1945.: rat je završio, nesigurnost nije
Europa je 1945. bila fizički razorena i politički rastrgana, a pobjeda nad nacizmom nije donijela mirnu idilu, nego novi strah – hoće li se Sovjetski Savez, koji je već uspostavio kontrolu nad istočnom Europom, zaustaviti na Elbi ili nastaviti širiti utjecaj. Na jednoj strani nalazile su se Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i zapadnoeuropske demokracije, na drugoj sovjetski blok s komunističkim režimima od Berlina do Sofije. U toj novoj podjeli Europe, zapadne države suočile su se s hladnom računicom: pojedinačno su preslabe da bi odvratile ili zaustavile moguću sovjetsku agresiju.
U isto vrijeme, u Washingtonu je trajala velika unutarnja rasprava. SAD je tradicionalno zazirao od trajnih vojnih saveza u mirnodopsko vrijeme, poučen iskustvom iz razdoblja nakon Prvog svjetskog rata. Međutim, pad Čehoslovačke 1948. i blokada Zapadnog Berlina 1948./49. razuvjerili su i najopreznije: postalo je jasno da je riječ o dugotrajnom sukobu dvaju sustava, a ne o kratkotrajnom nesporazumu među saveznicima iz rata. U takvom ozračju nastaje ideja o trajnom kolektivnom sigurnosnom aranžmanu – ugovoru kojim bi se napad na jednu državu smatrao napadom na sve.
Zašto je osnovan NATO: kolektivna obrana i politička poruka
Sjevernoatlantski ugovor zamišljen je u prvom redu kao jamstvo kolektivne obrane. Temeljni princip sadržan je u članku 5.: oružani napad na jednu ili više članica u Europi ili Sjevernoj Americi smatra se napadom na sve, te svaka država, sukladno svojim mogućnostima, pomaže napadnutoj strani, uključujući i uporabom oružane sile. Time je poslana jasna poruka Moskvi: nijedna zapadna država više neće stajati sama, kao što je to bila situacija s Poljskom 1939. ili Francuskom 1940.
No NATO nije nastao samo kao vojni štit. U samom tekstu ugovora naglašene su vrijednosti zaštite demokratskih institucija, vladavine prava i ljudskih prava. Savez je zamišljen i kao politička zajednica država koje dijele isti tip uređenja i žele stabilno okruženje za obnovu i razvoj. U tom smislu, NATO je trebao biti dopuna Marshallovu planu: dok je američka pomoć i ekonomska integracija obnavljala gospodarstva zapadne Europe, vojno-politički savez trebao je spriječiti da ta obnova bude poništena novim ratom ili političkom destabilizacijom izvana.
Osnivanje NATO-a imalo je i unutarnjopolitičku dimenziju za države članice. Mnoge zapadne zemlje vidjele su u članstvu sigurnosni okvir koji ograničava mogućnost povratka autoritarnih i militarističkih režima, jer ih vezuje uz širu zajednicu demokracija. Sjevernoatlantski ugovor tako je od samog početka istovremeno bio jamstvo protiv vanjske prijetnje i svojevrsna sidrena točka za unutarnju demokratsku stabilnost.
Washington, 1949.: prvih dvanaest potpisnica
U Washingtonu 4. travnja 1949. na ugovor stavljaju potpise predstavnici dvanaest država: Belgije, Kanade, Danske, Francuske, Islanda, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Norveške, Portugala, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država. Riječ je o kombinaciji velikih sila i malih država, kontinentalnih i otočnih, europskih i sjevernoameričkih. Time je jasno naznačeno da se novi sigurnosni okvir ne promatra kao regionalni pakt, nego kao transatlantska zajednica.
Od tih dvanaest, neke su države bile izravno izložene sovjetskom pritisku – Norveška na sjeveru s granicom prema SSSR-u, Italija i Francuska s jakim komunističkim partijama, male zemlje Beneluksa na liniji mogućeg idućeg sukoba. Drugi, poput Islanda, nisu imali ni vojsku, ali su imali ključan geostrateški položaj na Sjevernom Atlantiku. SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo donijele su nuklearni štit i globalni doseg, dok su ostale članice dale političku i vojnu težinu kontinentu koji se oporavljao od ruševina.
Ugovor je pisan relativno oprezno – naglašava obrambeni karakter saveza, poštivanje Povelje UN-a i želju da se eventualni sporovi rješavaju mirnim putem. No iza diplomatičnog jezika stajala je čvrsta politička namjera: uspostaviti sustav u kojem agresija na jednu državu postaje preskupa jer automatski aktivira lančanu reakciju cijelog bloka.
Širenje saveza: od Grčke do Crne Gore
Već početkom pedesetih godina postalo je jasno da će NATO, ako želi biti učinkovit, morati uključiti još neke ključne države. Prva proširenja usmjerena su na jug Europe. Grčka i Turska pristupaju 1952. godine, nakon sklapanja posebnog protokola kojim se mijenja članak 6. ugovora kako bi se obuhvatila i njihova specifična geografska situacija. Time savez dobiva snažno uporište na Istočnom Mediteranu, u blizini Bliskog istoka i Crnog mora, što je od presudne važnosti u hladnoratovskom kontekstu.
Zapadna Njemačka (kasnije ujedinjena Njemačka) priključuje se 1955., čime NATO dobiva ekonomski i vojni stup u središtu Europe, ali i šalje poruku da je nova, demokratska Njemačka trajno vezana uz zapadni blok. Ulazak Španjolske 1982., nakon kraja Frankova režima i demokratske tranzicije, dodatno zaokružuje sigurnosnu strukturu zapadne Europe.
Prijelom dolazi nakon 1990. i pada Berlinskog zida. Hladni rat je završen, Varšavski pakt se raspao, a mnoge bivše socijalističke države Srednje i Istočne Europe žele formalno pristupiti zapadnim strukturama. NATO se iz čistog obrambenog štita protiv SSSR-a pretvara u instrument stabilizacije i „usidravanja“ novih demokracija. Godine 1999. pridružuju se Češka, Poljska i Mađarska, prve tri države bivšeg istočnog bloka koje ulaze u savez. Time se granica NATO-a pomiče daleko na istok, na liniju koja je donedavno bila geopolitički nezamisliva.
Veliki val slijedi 2004., kada članicama postaju Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. Ovaj paket proširenja posebno je simboličan jer uključuje i tri baltičke države – Estoniju, Latviju i Litvu – koje su nekoć bile dio Sovjetskog Saveza. Njihov ulazak označava kraj iluzije da bi postsovjetski prostor mogao ostati ekskluzivna zona ruskog utjecaja. U isto vrijeme, NATO dobiva prisutnost na Crnom moru (Bugarska, Rumunjska) i dodatno učvršćuje poziciju u srednjoj Europi.
Godine 2009. pristupaju Hrvatska i Albanija, čime se savez dublje ukorjenjuje na jugoistoku Europe. Ulaskom Crne Gore 2017. zaokružuje se gotovo cijeli jadranski prostor u okviru NATO-a, ostavljajući tek nekoliko kvadrata karte regije izvan formalnog saveza. Ukupno je, nakon izvornog teksta ugovora, sklopljeno još 14 protokola o pristupanju različitih država, a njihovim stupanjem na snagu proširuje se i teritorijalni doseg primjene članka 5. – zajedničke obrane.
Tko su članice NATO-a danas?
NATO danas obuhvaća:
Izvorne članice (1949.): Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Island, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD.
Pridružene 1952.: Grčka, Turska.
Pridružena 1955.: Njemačka.
Pridružena 1982.: Španjolska.
Pridružene 1999.: Češka, Poljska, Mađarska.
Pridružene 2004.: Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka, Slovenija.
Pridružene 2009.: Hrvatska, Albanija.
Pridružena 2017.: Crna Gora.
Sve ove države obuhvaćene su zajedničkim sigurnosnim kišobranom, u kojem napad na jednu aktivira obvezu saveznika da reagiraju. Iako se konkretna sigurnosna situacija mijenja – od hladnoratovske nuklearne ravnoteže, preko mirovnih misija na Balkanu, do suočavanja s novim oblicima prijetnji poput kibernetičkih napada – temeljni princip ostaje isti: nitko ne stoji sam.
Ugovor koji se mijenjao samo jednom – i zašto je to važno
Zanimljiv detalj je da je izvorni tekst Sjevernoatlantskog ugovora formalno izmijenjen samo jednom: Protokolom o pristupanju Grčke i Turske, potpisanim u Londonu 17. listopada 1951., a na snagu stupio je 15. veljače 1952. Tim je protokolom prilagođen članak 6. kako bi bolje definirao geografsku primjenu ugovora nakon što su u njega uključene te dvije države. Svi ostali kasniji protokoli – njih ukupno 14 – odnosili su se na pristupanje novih država i proširenje teritorijalnog domašaja članka 5., ali bez mijenjanja same jezgre ugovora.
Ta činjenica govori mnogo o prirodi NATO-a. S jedne strane, pokazuje da je ugovor pisan dovoljno široko da izdrži desetljeća promjena, širenja i novih sigurnosnih izazova bez potrebe za stalnim prepravljanjem. S druge strane, stabilnost teksta jača povjerenje među članicama: znaju da se osnovna pravila igre ne mijenjaju svakom krizom ili promjenom političkih trendova. Depozitar ugovora je Vlada SAD-a, što simbolički potvrđuje ulogu Sjedinjenih Država kao glavnog jamca i nositelja sigurnosnog okvira koji je ugovorom uspostavljen.
U tom smislu, Sjevernoatlantski ugovor iz Washingtona ostaje svojevrsna „ustavna povelja“ NATO-a – dokument nastao u sasvim drugačijem svijetu koji, unatoč svim promjenama, i dalje definira način na koji zapadne države razumiju vlastitu kolektivnu sigurnost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....